"Ne. Ponovit ću 4 puta na glas. Pred ogledalom. Peti put ponovit ću to pred njom! Mora upalit. Mora upalit" s nadom se osmjehnuo.
"Samo da izdržim ovaj dan, danas ne mogu trošit rečenice. Sutra ću."
opet je bio dobre volje.
Otišao je šefu reći da kolega neće doći na posao jer mora na sud. Zatim je sjeo i počeo raditi. Kolege je umirio napisavši "sutra ću na glas vježbati". Kimnuli su glavama te nastavili sa poslom.
Dan je prošao u miru i šutnji.
Jedan od kolega dobio je telefonski poziv : dva puta zvoni, pa opet dva puta zvoni pa tri puta zvoni.
To mu je supruga od doma davala znak da njegov dogovor za zubara vrijedi. Ubrzo je on otišao mahnuvši rukom u znak pozdrava.
Ostala su njih dvojica. U pola jedan krenuli su na ručak.
Uzeli svoje poslužavnike te stali u red.
Jeli su u tišini.
Platili su u tišini konobaru koji im se samo kratko naklonio.
Vratili na posao.
Tako je prošao radni dio dana. Poziva od tete iz vrtića nije bilo pa je Donko malo odahnuo zbog zdravlja svoje sestrice. "Mora da ide na bolje. Jutros je bila dobre volje i puna energije, bila je to vjerojatno samo mala prehladica".
Zaputio se kući.
Kući je pješačio. Uvijek. Volio je ići pješke. Gledao je ljude oko sebe, slušao ptice kako pjevaju. Slušao je pse kako laju. Slušao je zvukove prirode koji su do njega dopirali.
Živjeli su u tihom kvartu u kojem nije bilo puno automobila. Odkad je donesen Zakon automobilske trube smatrale su se jednom rečenicom. Stoga nije bilo puno zvukova truba. Čuli su se samo zvukovi automobilskih motora. A oni su bili podnošljivi. Podnošljiviji nego trube.
U njegovom kvartu nije bilo tramvaja. Bila je podzemna željeznica, ali podzemnom se nije volio vozit. Osjećao se tjeskobno tamo pod zemljom.
U svakom slučaju, ovako ili onako, njegov je izbor bio da pješači. Imao je oko 20 minuta hoda do posla i volio je taj dio dana. Ujutro bi vodio malu sestru u vrtić a popodne bi imao za sebe. Tih 20 minuta. Za svoje dojmove. Za svoje doživljaje.
Danas je hodao malo sporije nego inače. Bio je zabrinut.
Ipak se bojao da unatoč glasnoj vježbi možda neće moć izgovorit rečenicu. Da će opet imat tremu i da će se opet blokirati.
"Ne razmišljaj na taj način. Misli pozitivno. Reći ćeš. Stalo ti je. Nećeš se blokirat." sokolio je samoga sebe. "Vježbat ću sutra, vježbat ću u sebi, a zatim ću reći na glas. Četiri puta reći ću na glas. To mora upalit. Mora".
nastavio je razgovarati sa sobom u svojoj glavi.
Hodajuć polako i razmišljajuć stigao je do svoga stubišta.
Otvorio je vrata, popeo se na prvi kat. Našao ključ. Otključao vrata i pritisnuo zvonce dva puta, koje je nedavno bilo instalirano odmah do ulaznih vrata.
To zvono je ostale ukućane obavještavalo o dolasku. Svaki ukućan imao je svoj znak. Mala sestrica jednom. Donko dvaput. Mama triput. Tata četiri puta. Ako bi netko došao sa nekim gostom pozvonio bi svoj znak, zatim napravio kratku pauzu a zatim zvonio onoliko puta koliko ljudi je došlo sa njim.
Rasprava na papiru vodila se oko znakova za spol gostiju. No odustali su od toga, jer je već i tatinih 4 puta bilo ponekad previše. Pa ako tata dovede još dva gosta, bit će 6 zvonjava. "Ako na taj šest dodamo i nekakve znakove za spol , nikad kraja zvonjavi" napisala je mama. Složili su se i na tome je ostalo.
Odložio je torbu, skinuo cipele, obukao papuče te krenuo prema kuhinji.
"Mami moram reć da tata ne dolazi na večeru".
Obećao je jučer ocu da će tu rečenicu izreć a ne napisat . Rečenicu će mu otac vratiti kad njemu bude trebalo. Za isti razlog. Jer moralo se to izreć. Mami je to nešto značilo. Zbog nje su morali izreći to na glas. I on i otac. A jednom će morat i mala sestrica. Sada još ne jer je mala.
Ušao je u kuhinju. Kimnuo glavom. Dodirnuo majčino rame, dodirnuo sestrinu glavicu. Promrsio joj kosu. Sagnuo se i poljubio joj topli obrašćić.
"Tata neće doći na večeru, doći će kasno kući nemoj ga čekat nemoj mu ostavljat ništa na stolu ide na službenu bit će sit". Rekao je i sjeo na svoje mjesto. Lijevo od očevog sjedala. Nasuprot sestrinog.
"Ostale su još dvije rečenice. Nemam što reć o njenom odgovoru. Moći ću pohvaliti maminu večeru. A mogao bih nešto reći i maloj sestrici. Već tri mjeseca nismo razgovarali". Okrenuo se prema njoj. Ona je sjedila pored mame koja je kuhala.
"Narasla si i jako si lijepa curica sviđa mi se tvoja haljina i sviđa mi se kako si danas vidjela onog goluba sa jednom nogom i kako si bila tužna zbog njega ti si jedna dobra curica" rekao joj je nježnim tonom.
Najnježijim što je mogao, budući da je zaboravio pročistiti glasnice prije govorenja . Nije navikao donositi tako brze odluke o rečenicama koje će upotrijebiti. Pa je zaboravio pročistit grlo prije izgovaranja.
Začudio se svom glasu i izgovorenoj rečenici. Nepredviđenoj.
A začudili su se i ostali. Mami je pala kuhača u juhu , a sestrica ga je gledala širom otvorenih očiju.
No bila je sretna. Nasmješila se od uha do uha. Prišla mu je i dala mu je poljubac. Ona je za današnji dan potrošila sve svoje rečenice. Zato ga je čvrsto zagrlila i ostala tako u njegovom zagrljaju neko vrijeme.
Mama se u međuvremenu pribrala. Nasmiješila se. Pomislila je "što se to događa sa mojim sinom? Dugo već nije rekao nešto lijepo . Dugo već nije rekao ništa u ovoj kući. Lijepo. Malena će biti sretna. "
Večerali su u tišini.
Nakon toga upalili su televiziju. Mama je gledala vijesti koje su tekle po ekranu. Malena je listala slikovnicu. Donko je sjedio u tatinom naslonjaču i bio sretan što je uveselio sestricu. I veselio se da će uveseliti i mamu.
Još malo, kad završe vijesti reći će i njoj da je večera bila jako fina. Radovao se njezinom izrazu lica, zamišljao je kako će biti sav ozaren. I odugovlačio je trenutak.
Vijesti su završile.
"Mama večera je bila odlična juha je bila jako fina meso si ispekla baš onako kako ja volim salatu si napravila točno tako kako treba i volim te mama" rekao je u jednom dahu.
Mama se trgnula na ponovni zvuk njegovog glasa. Tri puta u istom danu čula je glas svoga djeteta.
"Ovaj dan moram zapamtit" mislila je. "Ovo je prekrasan dan za mene".
Digla se, obrisala malo suzne oči , došla do sina i stavila mu ruku na rame. Nasmiješila se.
Zatim su krenuli svako prema svojoj sobi. Mama je imala još jednu rečenicu. Tu je čuvala za oca, kad dođe doma. Djeca su svoje rečenice potrošila.
to be continued...
Post je objavljen 12.12.2008. u 11:26 sati.