30.01.2009., petak
|
U mom novo starom naselju nas troje istražujemo okoliš. Jučer smo se obukli i krenuli u malo podužu šetnju, koju usput rečeno vodi Mala Pasica, jerbo mi je autoritet pao na nulu. Pak dok ja vičem "čekaj" ona prelazi. Cestu mislim. Možda nešto krivo govorim? Možda ona misi da čekaj znači idi a idi čekaj pa ti znaj. Uglavnom ona nestane. Sad ok. Stvar je u tome da ju ja ne želim držati na lajni. Ni Mali Pas nije na lajni neće bit ni ona, tako se ja nešto mislim. Još je mlada, moram ju naučiti. Nema lajne u našoj kući i bok! Nnnda. Stoga ona vodi a mi to dozvoljavamo. Idemo za njom po blatu i šikarju i samo se pogledavamo. Mali Pas i ja. Ono, pogledavamo se pogledom "a jel luda". Onda se opet pogledamo pogledom "ona je stvarno šašava". Ali joj dopuštamo. I tako hodamo mi, kadli stane jedan auto. Stane. Otvore se vrata. Kaže čoek "je li to vaša pudlica?". Meni se noge odsijeku, o nekoj kazni promišljam, "nema lajnu, ajme sad će mi kaznu naplatit. Zbogom cipele. One neke. Koje ionako neće biti. " Kažem "je". "jel muško?" "je" odgovaram panično razmišljajuć da ću dobiti kaznu i za jednog i za drugog, lajna mi je doma, nemam ju uopće sa sobom, ne mogu se izvuć. "Koliko je stara?" nastavlja ovaj ozbiljnim tonom. "4 godine" prošapćem "mi isto imamo pudlicu. ženku. 5 godina" Moj osmjeh, nakon što sam shvatila da ću možda ipak, jednom , nekad , imati cipele, nove, širio se od uha do uha. Da nemam ušiju išao bi dvaput oko glave. Pravo da vam kažem u tom su mi trenutku uši smetale. Osmjeh je bio iskren. "nije kazna" je to bio osmjeh. Dala sam im svoju vizit kartu, jerbo lajnu nemam ali torbu sam sa sobom imala. U torbi nema pinkale ali uvijek ima vizitka. Jerbo mi moja firma napravila toliko vizitki kao da sam neka faca. Ono, mogla bi ih dijeliti cijeloj hrvackoj i šire i još bi mi ostalo. E tako sam ja dala svoju vizitku i rekla "budite ljubazni pa me nazovite na posao. Dogovorit ćemo se". Eto. Mali će Pas možda ipak imati seksa. |
29.01.2009., četvrtak
smajlići
28.01.2009., srijeda
Pasji život nastavak
Samo kažemo "ako bude krvi izvolite ju obrisat. Ja za vama neću spremat". Tako im kažemo, onda se oni malo zbune. Na kratko se zbune. Na kojih par sekundi se zbune. I krenu dalje u svoje križarske ratove.
27.01.2009., utorak
Pasji život
26.01.2009., ponedjeljak
Novo okruženje
|
Što pametno da napišem o novom stanu i preseljenju kad sam još uvijek sva nekakvo svakakva? Pravim se kao kul a u biti sam zbunjena. Na trećem smo katu pa to daje dodatnu aktivnost mome životu. Ako računaš da pse treba izvesti najmanje tri puta dnevno, najmanje kažem, onda ako si izračunaš koliko puta moraš gore pa dole, već ti se zacrni pred očima. I to samo od računanja ti se zacrni. A kamo li kad kreneš to realizirat. Pokušala sam ih naučiti, pse mislim, da piške i kakaju u wc al to neće pa neće ništa naučiti! Lijeno i indolentno ti je to! Nego baš hoće van! Pa ti reci! A što bi im bilo ,kad bi lijepo , kad im se piški došli, pogrebali po vratima od WC-ja, ja im otvorim, oni odu na školjku, obave svoje i svi sretni i zadovoljni. Ovako ja moram oblačiti sebe ili se svako malo. Onda moram naći ključ koji nikad ne znam di je. Onda moram svoje tijelo umorno i bezvoljno spustiti tri kata dole. Onda moram okretat glavu ko sova jerbo novo je okruženje, nikad ne znaš di će te što zateć. Onda moram hodati po blatu, snijegu, ledu, staklu, e da bi moji psi piškili, kakali i malo se poigrali. Onda moram upoznavat susjedstvo. Pri tome još ne smijem biti mrgud nego se moram smješkati i komunicirati a jedva usta otvaram. Eto. Ni psi nisu što su nekad bili.  Ondak dalje. U tom novom stanu sve je novo. I hodam po njemu ko muha bez glave, mada se pravim da to nisam. Muha bez glave mislim. Pravim se kul. Pravim se da znam što radim.  i kuda idem. To za eventualne putnike namjernike. Da ih zavaram. Da im oči zamažem. Da ne pomisle "vidi ova je skroz zbunjena i dezorijentirana". I tako idu dani. Uvijek nešto fali. "Sol, di je sol?". "Ups, nismo donijeli solenku". " "Ogledalo malo di mi je malo ogledalo?" "Ups, ostalo u ormariću" .... i tako iz dana u dan otkrivamo što nam sve nedostaje. Pak improviziramo. Kljača imamo dva. Svako svoj. No treba ih napraviti još. U subotu bilo napraviti ključ "znaš koliko košta jedan ključ?" Naravno da ne znam. "85 kuna". Dva su znači 170 kuna. Pa ti reci kako ne bi bila gola i bosa. U subotu bio majstor za bojler. "Idem na bankomat dignuti novce koliko će koštati?" "A gospođo ne znam što da vam kažem. Treba potpuni servis ali to nećemo sada, sada ćemo samo popraviti ovaj kvar, ah nekih 500 kuna dignite". Doviđenja cipelice  Šmrc.I tako svaki dan ponešto. Kad će tome kraj pitam ja vas???  Zato mi baš lijepo tu na poslu. Zavučem se u svoj kutak, pravim se mutava i dremuckam. Sanjarim o nekim danima kada će sve biti na svojem mjestu "gdje ono držimo kišobrane?" "di su mi čizme?" "gdje je pseća hrana?"....i kad će se ustaliti život. I ja skupa s njim. |
22.01.2009., četvrtak
..zagrebačkim ulicama vrijeme mog života teče....
21.01.2009., srijeda
O psima i šrafcigerima
20.01.2009., utorak
Objektivan i istinit prikaz krnjeg sastanka Gepek Udruge - part two
19.01.2009., ponedjeljak
Objektivan i istinit prikaz krnjeg sastanka Gepek Udruge
|
Dan prije nego ćemo se seliti Muškarac mi rekao "ti sutra nestani. Idi nekud. Nemoj biti doma jer mi samo smetaš". Tako mi rekao pa ti reci. Jerbo će on demontirat ormar, pak će krevet demontirat pak ja nemam što tamo radit. "Di ćemo spavat?" pitala sam . "Na madracima na podu" odgovorio je i bio je to kraj razgovora. Levant nestani. Pak mi taj petak baš nešto nije bio sjeo. Mislim doći ću doma i ondak moram isparit. A vani zima. A onaj novac što je došao u moj novčanik već je nestao, nije ti ni novac što je nekad bio, što znači da ni po dućanima ne mogu. I što? Udruga Gepek bila je pripremala tajni sastanak. Bez mene. Sve su se dogovorile a mene nisu obavijestile. Kao zaboravile su. Kao mi smo mislile da ti znaš. Je kako bi znala pitam ja vas kako? No zasad ću se praviti kao da mislim da to bilo slučajno. To što me nisu bile obavijestile. A kao što sam već rekla, od doma me otjeralo i baš mi nekako odgovaralao da u taj petak ne budem sama na snijegu ispred kuće. Stoga reko sebi "ma daj Levantica, nemoj bit ponosna jerbo ćeš se smrznut. Ti sad progutaj svoj ponos, odi na taj sastanak di te neće. Neće te jer si prepametna i prekulturna za njih eto zato te neće. A ondak ćeš im vratiti kad dođe ljeto, pak ćeš napavit sastanak za samu sebe a njih nećeš pozvati". Zima je zima ljudi moji i nema se tu vremena za biti ponosan i nešto se vrijeđati. Pokupila sam dakle svoje krpice i otišla iz kuće iz koje mi reklo "ispari" i krenula na sastanak koje su radile meni iza leđa. No bolje bi mi bilo da sam ostala vani na zimi. Bolje!!! Jerbo što?!?!? Došla sam tamo kulturna i trijezna kakva uvijek i jesam. Ušla pristojno. Slika koju sam prvu vidjela bila je ova : Fulvusica jstoji na klupici i recitira hrvatsku himnu. Povuci ju ispravlja. Lorna plješće. Eto, to je bilo prvo što sam vidjela kad sam ušla. Ostali gosti stajali su u stavu mirno i držali se za srce. Sad, da li od toga što se himna recitirala ili od pogleda na pijanu fulvusicu , raskuštrane kose i mračnog pogleda ne znam ali tako je to bilo. Ja sam se htjela okrenuti i otići, sram me ljudi moji bilo prići toj maloj grupici no me primijetila Povuci i krenula vikat :"Evo Levantice, evo levantice, evo levantice" pri tome lupajuć rukama po stolu. Glave gostiju okrenule su se prema meni. Što sam mogla, što pitam ja vas? Kiselo sam se nasmiješila , ipak odlučna da odem no tada je viknula Lorna "daj dođi već jednom. Evo demižonka. " te krenula pjevat :"demižonka malena mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko zelena trava". Mislim znam . Sve znam. Znam da ta pjesma neide tako, ali Lorna ju je tako pjevala. Prišla mi je konobarica i pitala "vi ih poznajete?". Ja sam rekla "ne". Taman sam se treći puta okrenula da odem kadli se Fulvusica popela na stol s te klupice na kojoj je bila i odlučnim glasom rekla "Obraćam se Vama gostima ovog predivnog restorana. Dižem čašu u vaše zdravlje. Dižem čašu u zdravlje naše domovine Hrvatske." Svi gosti morali su ustati i dignuti čaše. Ja sam opet morala stajati , nisam mogla zbrisati jer takav je trenutak bio. Domoljubni. Onda je fulvusica ispila svoju čašu i rekla, još uvjek stojeći na stolu "A sada ćemo ispiti drugu čašu za moju sestru Levant. Levant simo dođi". I što sam mogla, što pitam ja vas? I dakle taj krnji sastanak bio je održan u tom i takvom krnjem tonu. Konobarica mi je rekla "ipak ih poznajete" ja sam slegnula ramenima i rekla "je, ali kratko ih poznajem.". Pitala me "hoće li one to platiti? Znate napravile su velik ceh a i stalno plaćaju runde gositma". Ja sam rekla "hoće vjerojatno. " i otišla sam se sjesti na mjesto u kutu. Skutrila sam se tamo i šutjela. Kasnije je došla Nimphea. Nisu je prepoznale. Rekle su " a koja si ti?" Ona je rekla "ja sam nymphea". One su rekle "dobro neka si. jesi ti naša?" Ona je rekla "vaša nego čija bi bila?" . One su rekle "imaš ti posao?" Ona je rekla "negošto da imam". Tu je konverzacija bila završila jer je fulvusica skinula zavjesu sa prozora, ovila se njome i išla od stola do stola te se kucala sa svakim gostom i govorila "ja imam novi pončo". Svaki je gost morao dati pokoju kunu za njezin novi pončo. No nije tu kraj. Fulvusica je onda sjela uz prozor, do mene. Malo je šutjela a zatim se čuo krik :"evo bager!". Krik, ljudi moji. U restoranu je nastao tajac, jer smo pomislili , po tom tonu, tom kriku, tom vrisku da -evo bager- u njezinom jeziku znači da je potres? ili možda vatra? ili se avion srušio , tako smo eto pomislili. Pa smo svi u prvoj sekundi u panici skočili na noge. Bojali smo se ljudi moji, bojali, jer krik je bio očajnički. No stvarno je bio samo bager. Fulvusica je stišala ton nasmiješila se "bager sam vidjela, bager". Te je u takvom nekom stanju naručila konjak. Povuci ju je dragala po glavi. "Dobro je fulvus, to je samo bager". Nimphea se obratila gostima "naša je sestra kad je bila mala htjela biti bagerista. No nije mogla jer joj se lijeva ruka koči svaki mjesec. Zato je sada tužna jer kad vidi bager sjeti se da nije ostvarila svoj životni san". Našto su gosti restorana plakali skupa sa fulvusicom. I dali joj još nešto kuna zbog lijepog ponča kojeg je imala. Lorna je bila ljuta što se ona nije sjetila skinuti zavjesu i zaraditi tako nešto kuna pa je otišla van. Vratila se sa grudom snijega i stavila ju nymphei za vrat. Nimphea je ciknula. Onda se skinula. Onda su gosti počeli negodovati i gađati lornu vilicama. Ipak, nije lijepo staviti nekome grudu za vrat. Lorna im je počela uzvračati pepeljarama. Tako su neko vrijeme zrakom letjele vilice i pepeljare a onda se odjednom sve bilo smirilo. Muk. Tišina. Zašto ? Zato jer je Povuci bilo dosta. Te se stala na šank i mračnim glasom rekla "dosta je bilo o dosta je bilo". To je rekla oštrim glasom ali onda ju je ponijelo. Te je nastavila umirujućim tonom : "sada ćemo svi skupa odpjevati Internacionalu". E to je bilo lijepo. Kad je došla do onoga "...prošlost svu zbrišimo za svagda" ljudi izvan restaća, šetači i slučajni prolaznici bili su privučeni i spontano su počeli ulaziti. Uskoro se sakupila jedna oveća grupa ljudi koja je uzela Povuci na svoja ramena te su ju iznijeli van. I otišli u nepoznatom pravcu pjevajuć i vičuć "proleteri svih zemalja ujedinite se". Od tada ju nisam vidjela. Ima toga još, ali ja to sve ne mogu opisati samo u jednom postu. Stoga ću nastaviti sutra. Eto. Tako je to nekako bilo. I nikako drugačije. |
Ponedjeljak
|
Ako sam u petak bila mrgud onda bi danas bila mrgud na kub. Valjda. Ne znam kako se zove idući stupanj mrguda. Mrgud mrgudni možda? Uostalom još se dobro i držim. U stvari unutra sam dobro sama sa sobom. No sam okružena ljudima koji za pojam -razum- teško da su ikada čuli. Čuli su za neke druge pojmove ali ovaj im stran. Nikad nisu čuli ni za radnju "kontrolirati emocije". Pak teško s takvima. No za takve postoji ustanova al to neće tamo. Jer u onoj pravoj ustanovi ne dobivaju plaću i tretira ih se ko pacijente. A oni ne vole da ih se tako tretira. I baš me briga uostalom. Samo neka se mene pusti na miru. Preselilo. Spavalo u novom prostoru. Ništa nije sanjalo pa ti reci. Lijepo je lijepo . Zadovoljno. U subotu , nakon preseljenja išlo na rođendan. Rekla sam Muškarcu "čuj, ako ne dobijemo ništa za jesti ja ti neću moći natrag. Neću imati snage. Baterije su mi na kraju. Morat ćeš me nositi". Muškarac ima ratne rezerve, nije on ko ja da izgleda kao da je iz Biafre došao. Pak je rekao "dobro nosit ću te". Onda sam ga još pola sata davila s "hoće oni dati nešto za jesti?" ko da Muškarac zna. Ondak smo došli , predali poklon. Okom sokolovim prošla sam nabrzinu pogledom po prostoru. "Aha. Bijeli stoljnjak, čaše. Kolači. Dobro je. Bit će klope". Ondak sam strusila odmah dvije rakije, tek toliko da lociram želudac. Ondak sam locirala di je. Ondak sam počela fufljati. Jerbo na prazan želudac dvije pune čaše rakije orahovice izazovu baš takvu reakciju. Fufljanje. Ondak sam se ohrabrila. Pa sam pitala "šuj, jeste vi pripremili što za pojest?". Domaćini nisu ništa odgovorili pa ti znaj. Mislili da sam nekulturna. Nisu shvatili da sam očajna. Pak sam razmišljala :"da strusim kolače?". Nešto sam morala staviti u sebe inače bi bila na mjestu umrla. Od gladi. Ondak smo čekali druge goste. Ja sam polako klizila sa stolice, malkice zbog rakije, više zbog gladi, nije me imalo što držati na toj stolici. Klizila sam i klizila i taman kad sam već skoro bila na podu, svi su se skupili i krenulo je sa hranom. Popela sam se natrag na stolicu. I sad se nudilo i nudilo i nudilo i nudilo. Ja sam jela i jela i jela. Čitav idući dan pričala sam "bože što sam umorna" , misleć da sam umorna od preseljenja, od sinoćnjeg druženja, od toga što kasno doma došlo, od..... a danas sam onda shvatila da sam se jednostavno bila prejela. Stoga sam dan započela sa žitaricama s mlijekom. Eto. Vrlo zanimljiv ovaj moj post.  Vrlo jedan intelektualan. |
16.01.2009., petak
nju dizajn
15.01.2009., četvrtak
Evo krug se polako zatvara. Otvorio se negdje prošle godine baš nekako u ovo doba. Rečenicom : trebamo veći stan. (o.a. nije da imamo šesterosobni pa sad oćemo u osmerosobni. što bih ja voljela. mislim da imam šesterosobni pak da odem u osmerosobni. no do toga ću doći. mic po mic. za sada smo još uvijek u malom prostoru i idem u veći. ali još uvijek mali. ne osmerosobni. šit. )Nnnda. Godina je prošla u gledanju stanova, kuća, prizemlja,tavana, potkrovlja, onome što neki nazivaju stanom a ti pomisliš :to je skladište. Tako je prolazila godina. Nema kvarta u Zagrebu u kojem nisam bila i u kojem nisam gledala stanove. Nema bome ni u široj okolici , cca 25 km, da nisam gledala. Stanove , kuće, prizemlja, tavane, potkrovlja, ono što neko naziva stanom a ti pomisliš : to je skladište. Nnnnda. S time je gotovo. U subotu, daklen za 2 dana, točnije za 48 sati preseljava se krevet. I ormar. I ondak počinjemo živjeti u novom kvartu, novom okruženju. Neću reći novi život jerbo stara sam čovječe, prastara, već sam hrpu novih života počinjala, a sve se svede na isto. Pak nije to novi život, nego možda malo kvalitetniji život. Veselim se. I žalostim. Jer mi je žao ostaviti svoje susjedstvo. Nigdje nikada nisam imala tako dobro susjedstvo a sumnjam da ću ikada više imati. Žao mi je ostaviti te ljude s kojima se osjećam kao da sam doma. O jednom, najbližem susjedu već sam pisala onu priču prošle godine. Kad sam mu rekla "mi selimo", rekao je "jako mi je žao". I meni je žao. I Brbljavu ostavljam. I sve moje "ljude" koje sam upoznala šetajući pasa. To mi žao. Nekako mi u grlu stoji. Knedla. Knedletina čovječe. Uglavnom stoji što god da je. Onako, plače mi se. A opet. Idem na bolje. No gdje i kad ću ikad više naći susjeda od kojeg mogu u svako doba dana i noći posudit usisač? S kojim ću si čestitati Novu godinu svaki dan? "Susjeda, sretna vam Nova!" "Susjed, jučer smo si već čestitali" "Jesmo?" "Jesmo, na stepenicama" "Zaboravio sam. Onda ćemo i sutra" "Može". Di će on naći nekoga kome može doći i reći "mali stolić mi treba. imate?" Imam, naravno da imam. Di ću naći nekoga kome mogu ostaviti ključ na čuvanje (Brbljavoj) jer isti uvijek gubim. Ne baš uvijek ali tu i tamo. Gdje ću naći osobu koja će me pitati "jeli vam bolje od jučer?". Onu koja je dok smo šetale pse i pričale zapamtila da mi nije dobro. Gdje ću naći susjedu koja dolazi sa tanjurom napolitanki i traži da joj sa svog prozora uzmem đemper sa tende koja je pod mojim prozorom . Gdje ću naći .... Naći ću. Znam da ću naći jer sam društveno biće. I jer sam otvorena. I naivna . I dobra. I ljudi me zavole (jebote što sam skromna). No opet... Meni treba dugo da zavolim. Hoću li to naći u novom kvartu? Nadam se da da. ------------------------------------------------------------- Retroaktivno - asocijacija na Bagu : Napuši se orao na vrhu litice, skroz ušlagiran i nabrijan, govori sam sebi "Koja sam ja faca, e..." Zatim se sav onak nabrijan spizdi niz liticu; pada, pada i na pol metra od tla brzo zamahne krilima, poleti natrag gore i smjesti se opet na vrh litice, pun sebe veli - "Koja sam ja faca e, KOJA SAM JA FACA!" Potom dođe drugi orao, pita ga "Kaj to radiš, buraz?". Veli mu ovaj "A evo, duvam malo, oćeš sa mnom?" I tak' se njih dva napuše, spizde se niz liticu oba, padaju, padaju i na pol metra od tla zamahnu krilima i vrate se na vrh, ful nabrijani i napušeni, vele "Koje smo mi face e, KOJE SMO MI FACE!" Tad dođe medo. Pita on njih "Dečki, kaj se radi?" "Duvamo malo, buš s nama?" I sad pak njih trojica napušeni, nabrijavaju se opet, i spizde se tak' niz liticu i padaju, padaju, dva orla i medvjed. I dok su padali, pita jedan orao medjveda - "Medo, pa jel' ti imaš krila?" "Nemam..." "Stari.....Koja si ti faca e, KOJA SI TI FACA!!" |
14.01.2009., srijeda
Orhan Pamuk , Snijeg
|
Kad je Mali Pas bio jako mali mi smo bili krenuli u Beograd. U posjetu. Mali pas bio je ko pahuljica, mogao je na moj dlan stati, eto takav je bio. Mali je pas bio mali po volumenu a bio je mali i po starosti. A mali psi , po starosti mislim, piške svako malo. I piške posvuda. Ne znaju oni još da kuća i dom nije mjesto gdje se piški. I kaka. Malom smo pasu bili kupili jedan mali tepihić i učili ga da piški na taj tepihić. I kaka na isti. Nnnda. Došli smo u Beograd, bili tamo kod moje prijateljice i s ponosom mogu reći da kad smo odlazili njezin stan je blistao a tepisi, svi odreda, bili su fino friško oprani. Mojom zaslugom. Naimekae, Mali Pas nije znao da je u gostima i da se u gostima treba ponašati fino i pristojno, nego je piškio po stanu moje prijateljice gdje god mu se bilo prohtjelo. I kad god mu se bilo prohtjelo. Ja bih samo bila čula "Levant, Mali pas ti se opet popiškio". Uzdah. Moj. Krpa. Briši. Peri. Pak sam vrijeme u Beogradu provela tako da sam sa krpom hodala iza njega i čistila. Kasnije je narastao, Mali Pas, narastao stasom a bome i godinama i naučio di se piški i kaka. Bingo, svi sretni i zadovoljni. I tako živiš ti svoj život i zaboraviš sve o pranju tepiha. Onda dobiješ novog pasa. Pa krećeš iznova! Jučer smo bili u posjeti prijateljima. Cijelo naše malo cirkusko društvo. Prijatelji imaju psa te smo se htjeli upoznati. Naš mali cirkus i njihov mali cirkus. Da ne duljim... 1.) ja sam oprala tepih ispod stolića jer Malena je u prvih 10 minuta odlučila da baš tamo mora... 2.) Muškarac je oprao laminat, jer Malena je zaključila da je kranje vrijeme... 3.) Ja sam izribala tepih u hodniku, jer Malena je zaključila... Kasnije smo se pogubili. Sve čega se sjećam je da sam Muškarca vidjela sa krpom svakih pet minuta. Onih pet minuta koje sam imala slobodno od ribače četke.. Temeljito i dubinsko pranje tepiha naših prijatelja dogovorili smo u nedjelju. Update: Sad čitam kako Bago ("mama gdje mi je kosa?") opet daje prepametne izjave. Da ga tuđman ni tito ne fasciniraju. Ja bih dodala da me uz tu dvojicu ne fascinira ni on sam i da mi se više skine iz svih medija da ga ne moram gledat jer čovjek se malo zanio pa misli da je...što? Ajme kako mi ide na onu stvar. Taj stvarno misli da je neka faca. A takve stvarno, ali stvarno ne volim. Kad bih ga vidjela da na primjer ide sa krpom i briše pod cijenila bih ga. Kad bi vidjela da je uzeo krpu i obrisao suđe cijenila bih ga. Kad bih vidjela da nosi smeće cijenila bih ga. Da vidim da na primjer ide za mojim pasom i opere to što je pas popiškio onda bi ga cijenila. A ovo što taj radi više ni pas s maslom ne može pojest. Uzdiže sebe i iz sebe radi žrtvu. Neka uzme lopatu i ide radit. Svima bi bilo puno bolje. |
13.01.2009., utorak
|
Ne znam da li štovano čitateljstvo zna da sam gola i bosa. Šmrc. Gola sam i bosa jerbo stalno je neko ulaganje u nešto suhoparno. Tipa "to treba platit" ili "zimske gume treba imat" ili "prozori su stari, drvenina nije više dobra" ili "brisače nove treba kupiti" ili ....i tome nikad kraja i taman kad pomislim : "vidi svjetlo je na kraju tunela", tunel se produži i ja sam opet na početku di sam i bila! Gola i bosa. Ali... Iz vedra neba u moj novčanik , crveni, pao je neki novac. "Fljus" rekao je, smjestio se tamo i nastavio govoriti : "tvoj sam, imaš me, radi samnom što god želiš." Tako je rekao.  Ekonomista u meni probudio se. Prvo je pomislio : biti likvidan! Zakrpati rupe! Ozbiljno i odgovorno je to pomislio. Ekonomista je živio nekih par sati , disao je, stvarao planove koju će rupu prvu pokrpati. Egzistirao je sretan u uvjerenju da napokon on nastupa na scenu. Ili ti pozornicu. No onda se dogodilo to što se dogodilo. Ekonomista se poskliznuo i pao. Slomio je obje noge. Nije mogao nastupiti. Budući da se predstava morala nastaviti, šoumastgoon, to ju je spasila žena! Predstavu mislim. Preuzela je na sebe tešku ulogu glavne glumice. Nije joj bilo lako. Žena je u subotu rano ujutro krenula "idem malo do Importane centra da vidim što ima po dućanima. Naravno da neću ništa kupovati, samo idem tako, malo da vidim. Možda da kavu popijem." (Molim da se primijeti da ekonomista još uvijek diše). Par sati kasnije žena je odnijela prve dvije velike vreće u auto jer nije mogla sve to tegliti okolo sa sobom a završila je TEK sa prvim katom!!! U ovoj fazi ekonomista se javlja blagim piskutom glasićem :"likvidan treba biti, likvidan". Glasić se gubi u buci ženinih odluka : da li da probam JOŠ i ove hlače ili bolje da tražim suknju???? Idućih par sati ekonomista je uništen!!! Doživio krah! Poraz! Potučen je do nogu! Obezvrijeđen. Išamaran. Poražen. Nebih sad nabrajala ŠTO sam sve kupila no mogu reć da sam od te subote krnje gola i bosa. Naravno da je potrebno još par pohoda po Centrima diljem lijepe naše jer ako si gol i bos ne možeš ti sad sa par pišljivih vrećica riješiti problem. Ne moš i bok.  Ali eto. Prvi požar je ugašen. |
12.01.2009., ponedjeljak
|
Jednom sam jednu knjigu čitala. Prije dok sam mala bila njemački sam učila. Doma me na učenje njemačkog tjeralo. Pa sam jezik taj 12 godina po svim (fucking) školama pohađala. Da nijemci na kraj rečenice glagol stavljaju , to sam naučila. Odonda je vremena puno prošlo. U knjižnicu sam kasnije jednom otišla bila .Jednu knjigu posudila. Njemačkog pisca. Te je osoba B , takozvani prevoditelj, točno ovako prevodio. Pa ti sad čitaj. Prijevod osobe B direktan prijevod je bio. Jako je to teško za čitat. Jako. Pak stoga knjigu tu nikad nisam pročitala. A mi je to sada u glavu nepozvano , zašto neznam, došlo. Eto tek tako. Biseri dnevni. |
|
Ne moš ti ništa pametnoga pisati dok god si na tri strane. Potrojen. Rastrojen. I dok plus toga imaš dva pasa na grbači. Nejakoj. Pri čemu Pas 2 jede ko termit. Ta jede što god joj daš. I zdjelicu bi pojela kad ista ne bi bila od aluminija. Pas 1 pak samo gunđa. Reži. Pravi se frajer. Šepuri okolo. Jerbo ipak je sad on faca. Nije zadnji u čoporu. Sada je predzadnji. Ispod njega je ona. Predstave počinju odmah ujutro a završavaju kasno navečer kad oboje više ne mogu stajati na nogama. Pa padaju ko pokošeni. Veselo je veselo. |
09.01.2009., petak
Petak
08.01.2009., četvrtak
|
Je da. Onu sam bajku stavila tu a ondak sam ju premjestila Levant - male priče za velike ljude Besposlen pop i jariće krsti. Snijeg je pao. Pa je sve bijelo. Sa svog prozora gledam bjelinu i kao nešto uživam. Uživala bi i više kad ne bi stalno netko otvarao vrata i dolazio nešto pitat. To sve firma Mutavih.  Jednom je ušao jedan i pitao "koliki je tečaj eura danas?" Mislim odakle da ja znam koliki je tečaj eura o svijete?!?!, nisam ti ja računovodstvo, nit sam ti mjenjačnica, nit sam pult za informacije, sve sam si to bila pomislila. No sam samo bila procijedila, kroz stisnute mi zube "Nemam pojma koliki je tečaj eura danas" puške spremne u ladici. Napete. Jerbo da nije tada otišao i zatvorio vrata za sobom bio bi raznešen u sitne komadiće. Komadićke pače. Onda bi ga samo pokupila, i bacila u smeće. Tako bi bila napravila no je čovjek iz onog mog procijeđenog neznam shvatio da nešto ne štima, shvatio da nešto generalno ne štima i povukao se na svoju sreću. I što sam ono htjela reć? Nešto je pametno bilo to znam, no mi sad izvjetrilo iz ptičjeg mozga. Jer tako je to sa ptičjim mozgovima. Ako odmah ne kažeš poslije zaboraviš. Mali je to mozak i ne može sve stati unutra. Pak moraš il odmah reć il zaboravi da si nešto htio. Reć mislim. A bilo je pametno to da. No otišlo. Izvjetrilo. Nema . Nešto je bilo vezano uz Japance. Nešto u smislu kako su oni mudar narod. A to ću u drugom postu. Jerbo sad moram na ručak. A iskustveno znam da se misli u ptičji mozak vrate. One iste koje si imao pa su izvjetrile. One opet dođu. Na tren. I moraš ih uhvatit. Moraš bit brz. A ja to jesam. Samo ju zgrabim, kažem "moja si" i tako ju zeznem. I da. Na svom lijepom zelenom kaputu zamijetila sam jednu rupu. Zatim sam zamijetila i rupu na svojim, manje lijepim, sportskim presvlakama u autu. ( Manje su lijepe jerbo me baš briga. Za presvlake mislim. Ali kad malo pseto, direkt iz blata skoči na sjedalo prednje ondak me to ljuti. Pak sam otišla u Getro i tražila nešto što je super jeftino a opet da bude kvalitetno i lijepo. No to nisam našla, nikako nisam našla jerbo diš ti nać kvalitetu u Getrou? Pak sam stoga kupila prve koje sam našla. I nabila ih na sva sjedala. Pak sada kad malo pseto direkt iz blata izvoli skočit, više ne skoči direkt na lijepo dizajnirana sjedala, već na gerto presvlake. Pa neka one budu blatne to me baš briga. Lijepo ih skinem i puknem u mašinu i svi sretni i zadovoljni. Ono prije, bez presvlaka nisam mogla stavit u mašinu jerbo bi čitavo sjedalo tamo morala stavit. A to mi se neda. Jerbo naguravat sjedala u mašinu za veš ne bi bio baš pametan potez. Ne bi bio pametan potez jer bi se onda to sve iscentrifugiralo, jer bi ja zaboravila isključit centrifugu i onda bi ih morala peglat. . A peglanje mi nije jača strana. Ajmo reć da mi je peglanje slabija strana. Pri tom se poslu baš ne iskazujem kao vrhunski stručnjak. Više obrnuto )Nnnda. I ondak sam vidjela tu rupu. Zmijskom oštroumnošću i prirođenom inteligencijom povezala sam ko kakav detektiv da su te rupe u korelaciji. Da je rupa na sjedalu odnosno na kul Getro sportskim presvlakama i rupa na kaputu od iste cigarete. Moje naravno. Stoga neću prestat pušit. Jerbo bi to bio poraz. To bi bilo kao da se povlačim pred izazovima. Kao da sam kukavica. Tako bi to bilo.  Kategorija : i dalje sam mrzovoljna ali sve manje. |
07.01.2009., srijeda
|
Hvala svima na toplim riječima. Škrinjicu ću sad zatvorit i spremit i ondak ću otvorit kad mi bude teško, a to se događa u redovnim razmacima od po par mjeseci. Da mi bude teško mislim. Ono, lijepo mi je lijepo, baš se opustim i krenem radovat životu i šire kadli cap iza ugla dočeka me neki šamar. Životni. Ono ja hodam i pjevušim i baš hoću skrenut u neku uličicu a kad tamo, u toj uličici, maskiran stoji i čeka Šamar. Pa me odvali. Obično po glavi. Ako ne po glavi ono po nogama. Ako ne po nogama po križima. U svakom slučaju odvali me. E a sad mi ni šamari ništa ne mogu! Naimekae. Kad me dočeka iza ugla, kukavica obična, mislim kukavica jer se skriva. Obično se sakrije i maskira da ga se ne bi prepoznalo što to nije kukavica na šestu pitam ja vas ?!? No dakle sad mi ni on ništa ne može jer ja lijepo otvorim škrinjicu i kažem mu : fućkaj se ti, imam ja šamar za tebe. I ovaj se ondak lijepo povuče. U svoj brlog. U neki drugi ugao. Inače sam dobro hvalanapitanju. Naimekae funkcioniram. Hodam svijetom i šire te obavljam poslove. A to u ovoj našoj maloj zemljici i nije baš jednostavno pravo da vam kažem. Obavljat poslove mislim. Jerbo nemaš s kim. Jerbo sve mutavo. Kao da s Marsa palo. No to je opet moja pogreška što mislim da u zemlji Mutavaca hodaju Razumni. Mislim, ako je zemlja Mutavaca ondak ne mogu očekivat da njome hodaju Razumni zar ne? U zemlji Mutavaca mogu hodati Mutavci. A ja očekujem da hodaju Razumni. Pak stoga sama sam si kriva. Neću sad opterećivat preštovano čitateljstvo sa tim mutavim događanjima no evo samo da kažem jednu stvar. Za primjer. Došla sam na posao i kaže mi tamo na kavi netko iz čisto pedesete službe da mi u 9 imamo sastanak. Mi imamo sastanak? Pitam gdje? Kaže "pitaj šefa". Mislim kako da pitam šefa kad ni ne znam da imam sastanak?. Kad mi on to nije rekao. Reklo mi na pedesetoj strani. Mislim zaboravio je to reć. Mislim Stvor je pomislio da mu je dosadno i da bi mogao sazvati sastanak u 9. A je mislio da smo mi čitači misli. Njegovih. Telepate. Pak mislio da znamo. I što? Sad ću dobit otkaz jer nisam dovoljno dobar radnik. Jer nisam sposobna misli čitat. Jer nisam upoznala sve hirove Stvora. Jerbo ne znam što on misli srijedom ujutro u 8 sati. No to je samo mala, sitna pizdarija. To je ništa. To je nula prema svemu onom što se događa u mom malom svijetu svakoga dana. I tako. Evidentno je da nisam dobre volje i da meljem gluposti, a meljem ih sve u šesnajst zato da bi samu sebe udobrovoljila. A ondak opet. Kako da se udobrovoljim kad sad za 30 minuta moram ići gledati lice Stvora i slušati njegove bisere dana. Njegove izvanredne misli. O politici. O tome kako bi se tko trebao ponašati. O tome kako smo mi jedna fina firma - to mi je biser nad biserima. Taj najviše volim. A onda opet. Kad netko došao iz opanaka prebrzo u cipele onda mu sve fino. Tako i Stvoru. Pojma taj nema što je fina firma. Ova to nije sigurno. A Stvor me gleda u oči i uvjerava da je. Štoš s takvima što pitam ja vas? Ništa. Samo se poklopiš ušima preko glave i misliš si svoje. Ideal mi je da pokušam zaspati za vrijeme sastanaka, ali to neide zbograditoga što je obično u sobama za sastanke hladno. Pa ni spavati ne moš. No uspijevam se pokriti ušima preko glave i tu i tamo uspijem dostić stanje nirvane. Nabacim osmijeh, gledam Stvora u oči i mislim o tome što ću iduće pisati na blogu. Pa ondak to nekako ide. A to je ujedno i objašnjenje zašto sam ponekad hiperaktivna s postovima. Jerbo ih smišljam u neka doba kad mi pokušavaju solit pamet. I kad me siluju u mozak. Ondak ja kao protunapad pišem postove u glavi. O svijete...  |
05.01.2009., ponedjeljak
Dan dobrih želja
 Pojašnjenje za onaj dio preštovanog čitateljstva koji nema blagog pojma što sad ta škrinjica tu: Dan dobrih želja Škrinjica je kako sama riječ govori a i slika pokazuje prazni entitet. Prazni entitet je dok ga ne napuniš. Kad ga napuniš ondak ona postaje napunjen entitet. Od preštovanog čitateljstva očekuje se da škrinjicu napuni. Eurima po mogućnosti, ili nekom stranom valutom, jer gola sam i bosa pak neka se obučem jadna, zato euri ili strana valuta. No ako štovano čitateljstvo smatra da ne želi davat u dobrotvorne svrhe i sami sebe nađu pri toj samoanalizi da su cicije i kirjanje i da im teško odvojit se od recimo tisuću eura , u dobrotvorne svrhe, ondak ću biti zadovoljna da mi se škrinjica napuni i lijepim riječima. Dobrim vibracijama. Pozitivnim stavovima. Optimizmom.U svakom slučaju od preštovanog čitateljstva ne očekuje se ironija, skepsa, pesimizam ili nedajbože tuga. To u moju škrinjicu neide. A nee, neee Naimekae. To ti je zatvoren krug. Ako sam gola i bosa, a jesam, ondak ponekad znam biti tužna. Jerbo nije lako sad na zimi al neću o tome da ne rastužim preštovane čitatelje. I što? Tako tužna otvorim si škrinjicu a ono iz nje počnu teć lijepe misli i divne želje koje mi ostaviše moji prijatelji . Ondak se odmah razvedrim i budem bolje volje pak novine koje omatam oko nogu više nisu tako teške. Ni tužne. A nee, one postaju tople. Zbog toplih riječi.Eto, to je poanta škrinjice. Tak! |