Marketing
Evo ovako je to počelo. U neka doba, koja mi se sada čine davna, kad mi bilo preko glave kuknjave, a rvatski narod to dobro zna radit, došla mi je misao ničim izazvana u malu okruglu glavu,da je već krajnje vrijeme da se prestanem baviti sobom i drugima, jerbo niškoristi od toga, ionako su to uvijek isti scenariji, uvijek iste priče, uvijek iste jadikovke. Priče o nezadovoljstvu. Priče o lijenosti i konformizmu. Priče o ljudima koji previše očekuju od drugih a sami ne daju mnogo.
Daklen došla mi je misao u glavu : sad je dosta, idem negdje nešto radit, idem volontirat, idem, samo da ne slušam rvatine u svoj njihovoj sebičnosti.
Plus toga bila sam došla iz humanitarne organizacije u sebičnu organizaciju.
Humanitarna organizacija bavila se pomoći drugim ljudima. I tada sam se osjećala dobro. Ova moja organizacija kao fol bavi se pomoći drugim ljudima, a u stvari bavi se samom sobom, samoj je sebi svrhom. Okružena sam ljudima koji su vječno i stalno i uvijek nezadovoljni.
Oni su u stvari profesionalci nezadovoljstva. Mogli bi unovčiti taj svoj profesionalni izraz.
Nnnnda. I ondak mi je još u ruke došla knjiga "Umjetnost davanja". I sve se složilo!
Daj pa ćeš i dobit!
I to je to ma što tko rekao o tome!
Propheta će reć da su to klišeji, možda i jesu, baš me briga. Dok klišei djeluju dotle ću ih se držati. Kliše "daj pa ćeš dobit" itekako djeluje. Djeluje u onom slučaju ako naučiš davati a ne očekuješ ništa zauzvrat. To mi je bio "cilj". Htjela sam to. Htjela sam dostići stanje u kojem neću sebe uzimati preozbiljno. U kojem ću dati nešto od sebe, ili nešto svoje a da istovremeno ne očekujem da će mi netko vratiti. Odmah i sada.
Kod mene je upalilo.
Tako živim već duži vremenski period.
I vidim da sam "bolja " osoba. Sebi bolja. Više sam u skladu sa samom sobom. Nisam prokleto sebična, nisam od prevelikih očekivanja. Ako ima ima ako nema bit će valjda. Sazrijevam . Rastem. Svejedno mi što i kako se to zove, bitno da sam sve više i više u skladu sa svojom unutrašnjom prirodom. A to me čini sretnom.
No dakle , tako sam u onim prvim koracima, kada sam od sebe tek pokušala napravit nešto što nije jezivo i prokleto sebično i jezivo i prokleto nezadovoljno životom i što nije isprogramirano odgojem,i što nije u egzistencijalnom strahu i tjeskobi što je u stvari rvatska stvarnost, otišla i prijavila se za volontera Noine arke. Svašta sam ja htjela volontirat, no ovo se nekako postavilo kao prvo, pa hajd, svejedno je kud daješ svoje vrijeme i svoju energiju, ako je za nečije dobro dobro je.
Tu i tamo, kada uspijem, budući da sam u radnom odnosu, a ondak imam i malog pasa za dužnosti šetanja odradim svoj dio volontiranja. Pri tom sam upoznala detalje i pozadinu.
U subotu sam bila na štandu. Za sakupljanje priloga za pse i mace.
I znam. Znam sve priče. Mnogi mi kažu "daj jesi naivna, taj novac ide....".
Mene se to ne tiče. Moje srce je čisto. Ako je moje čisto ne vjerujem da nema još čistih srca kod ostalih volontera. Dakle ipak se stvara nešto "dobro". Ja svoje vrijeme odvajam. Dajem od sebe ono što mogu.
I idu mi na živce pametnjakovići koji me uvjeravaju da sam naivna. Možda jesam. A možda i nisam. Možda su oni naivni. Naivni u svojoj sebičnoj opterećenosti njima samima.
Ako ne napravim ništa , a mogu , nego hodam okolo i drugima ukazujem da nešto ne valja, napravila sam zlo.
Ako idem i čistog srca odradim svoj dio za bilo što što je živo oko mene, što je opće dobro, što je "dobro" i što treba moju pomoć napravila sam manje zlo.
Tak!
Daklen ovo je štand Noine arke. Gdje je jedan čovjek rekao "ja više volim mace nego pse jel se vi brinete i za mace?"
"Ne brinem ja "htjela sam mu reć, "nije to moja odgovornost, to je odgovornost svih nas," ali nisam. Svoju je savjest umirio sa 100 kuna donacijom.
Dvije su djevojčice došle i pitale "mi bi bili volonteri". Te su me oduševile.
Još je jedan mladić došao , i stavio je 20 kuna i rekao hvala. Ja sam njemu rekla hvala.
Ostali su prolazili. Pored štanda gledajuć izloge dućana nasuprot. I kupujuć. Bacili su pogled na "štand", ali nije bilo zanimljivo kao ostalo .
Nema veze.
Idući će puta možda baciti pogled i uspjeti zatomiti onu misao "ma što ću davat ionako sve potroše na sebe, neide to za pse". Misao koja im umiruje savjest. A eto. Ja sam primjer da nije tako. Sjedila sam tamo i sav novac predala dalje. Meni su ga predali oni prije mene. A onaj iza mene predao je novac dalje. Za ostavljene pse. Da imaju što jest.
I volim što sam mala kap. Baš volim.
Jer ako sam ja kap, onda postoji i slap. Možda ga ne vidim no dio sam njega. A ta me misao usrećuje.
Pa ti reci.
Post je objavljen 29.12.2008. u 09:46 sati.