Marketing
Kupanje prije šišanja.
Mala dječja vestica.
Posebno detalj za romantales. Inače će gunđat da niš ne vidi. Tak! Sad mi nemože niš reć.
Kad se sad vratim dvije godine unazad u vrijeme otvaranja ovog bloga sve je bilo drugačije.
Blog sam otvorila jer sam se osjećala sama. Nisam bila usamljena, ljudi je uvijek oko mene, ali osjećala sam se sama. Sam se osjećaš onda kada proživljavaš nešto a nitko ne proživljava slično pa imaš osjećaj da te nitko ne razumije. Što je uostalom i dobar osjećaj, naime nitko te stvarno i ne razumije. Kao što i obratno vrijedi, ja ne razumijem neka tuđa iskustva, neke tuđe emocije ako ih nisam proživjela do tad u životu.
Nnnnda. Osjećala sam se sama. I mislila sam : idem si napisat crno na bijelo, onda će mi bit jasnije što mi je , onda ću dobiti punu sliku situacije u kojoj jesam, i onda ću se znat s njom nositi. Tako sam mislila. Pri tom ne razmišljajuć o eventualnim posljedicama internog dnevnika podastrijetog svima. Zvanog blog.
U svakom slučaju nisam ništa drugo imala na raspolaganju. Doma nisam imala vremena ni mogućnosti da pišem dnevnik ili neke zabilješke. Nisam imala s kim razgovarati, ne zato što nemam prijatelje, nego zato što nikome nisam mogla ni znala objasnit što mi se događa. Pokušavala jesam ali sam dobivala različite savjete koji jednostavno nisu bili „to je to“. Znam da su ljudi oko mene dobronamjerni , da mi nisu htjeli zlo, ali su učinili veće zlo svojim savjetima i pametovanjima nego da su šutjeli.
Nnnda. Onda sam odlučila da ću šutjet da više neću pokušat tražit pomoć i savjete od drugih ljudi nego da se sama moram nositi s tim emotivnim stanjima koja su me razdirala. I otvori Levant blog te levant krene sebi radit put. Onaj u glavi. Čistiti ju od smeća. Glavu mislim. Čistiti ju tako da napiše crno na bijelo.
Nikad nisam razmišljala da bi to netko mogao čitati i eventualno komentirati. Nije mi bila namjera da ostvarujem kontakte, bila mi je namjera da sebe dovedem u red. Pa su me komentari zbunjivali. Nisam znala što da radim s njima.
Onda , kad si u zbrkanim emotivnim s(r)tanjima nemaš baš neku volju komunicirat sa drugima jer nisi dobar sugovornik. Opterećen si, sve ti ide na živce, nisi dobar jednom riječju. Tako se osjećaš a tako se i ponašaš.
Toga sam odavno svjesna pa kad sam u tim lošim stanjima onda se pokušavam maknut od ljudi jer ću im nanijeti bol jednako kako su je meni nanijeli drugi. Jer tako to ide. Kad te rane boli te. Kad te boli nanosiš bol drugima. I tako u krug. Do kraja svijeta.
Meni je nekako ideja u glavi da bol prestane kod mene. Neću ju širit dalje, neću nanositi bol idućem u lancu.Zato se pokušavam u takvim stanjima povuć u sebe, zalizat rane i onda krenut iznova. No ne možeš to uvijek. Povući se je luksuz. Koji si nekad ne moš priuštiti. Pak se zato suzdržavaš. Šutiš. A onda i to nije dobro.
No eto. Danas je posve drugačija situacija. Drago mi je da sam otvorila blog. Našla sam sestre Pljoskice, upoznala divne ljude. Neke upoznala neke ne. Proširila vidike.
I tako, mjesec po mjesec, godina po godina i vidi me sad
Obnovljena.
Stoga ovaj post posvećujem svim divnim ljudima na ovom blogu. Svim divnim i dobrim ljudima koji su ostavljali komentare, koji su bili tu. I zbog kojih se osjećam opet dobro u svojoj koži. Koji su direktno ili indirektno napravili da se (opet) osjetim prihvaćenom.
Zahvaljujem se.
apdejt :
603 post mi je danas. čestitam si. ne da sam hiperaktivna neg sam hiperaktivna na stotu.
mislim da mi je treća godina na blogu.
Post je objavljen 04.12.2008. u 09:34 sati.