30.05.2008., petak
|
Iz nekih čudnih, meni nepoznatih razloga blog se otvara predugo odkad sam stavila oglas. Vjerojatno tolika navala ženskog roda da se jadan zbunio. Blog mislim. Pak sam prisiljena pisat novi post, a časne mi riječi danas ništa nisam pisat htjela. No se otvara satima.Blogeditor mislim. Pa me to nervira. Oću ić vidjet komentare a moram čekat da mi se vlastiti blog otvori valjda 10 minuta. To ti je isto ko da čekaš pred vlastitim vratima od stana da ti se ona otvore. Vrata mislim. Kad smo već kod stana u njemu se sjaji novi prozor. Koji još nije dovršen jer majstori (skaska pozdrav  ) moraju doć još danas pa to sve završit. Mali pas je najnesretniji zbog radi toga što se krevet morao odmaknut od prozora da bi majstori (skaska pozdrav ) mogli djelovat po pitanju PVC prozora.Pak je daklen pseto bilo nesretno jer dežurat na istom nije moglo. Prozoru mislim. No , za utjehu, mu je jučer bila moja mama. A moja mama je luda za malim pasom. Ono skroz naskroz poludila za njim. U početku, dok sam ga bila dobila bila je malo hladna prema njemu. Ono, kao to je pas , što se sad ima stvarat cirkus. Tako je govorila. A onda ju je krenulo. Nije ni shvatila što joj se dogodilo. Čarolija i magija se dogodilo. Pa sad stoga, ista kuha juhice za malog pasa. Mislim kuha juhice za nas a onda izvadi meso pa zamota za pseto. Pa nazove i kaže "čuj zabunom sam skuhala više juhe pa ću ti donijet". Sad, nisam ni ja od prekjučer da ne bi shvatila da to "zabunom" znači ovo : "idem na plac, kupit ću za 160 litara juhe da bi malom pasu mogla dat meso, a onda ću svojoj kćeri uvalit juhu a reći ću joj da sam se zabunila". Inače juha moje mame je najbolja juha na svijetu , pa zbog toga i nisam nešto ljuta na te njene igre sa "zabunama". No da i tako mu je došla dakle moja mama sa svojim povijesnim cekerima. A i to o cekerima je posebna priča. TO izgleda više ko krpa nego ko ceker. Ja sam joj već kupovala druge, ipak civilizirani smo ljudi ne može mi hodat okolo sa ofucanim cekerom, mislila sam naivna, no nemoš ti "ženu hrčka" maknut od njenih stvari koje joj srcu prirasle. Pak te druge, nove, pristojne , uredno čuva u ormaru. A kad ide van, uzme svoj stari, srcu joj prirastao ceker. Sa rupama. Sa izlizanim ručkama. I takva hoda okolo. Pristojno obučena, sa frizurom, sa nakitom , sa dobrom torbom i prastarim ofucanim cekerom. Pa ti reci! No očito i ona i mali pas vole BAŠ TAJ ceker i ono što je u njemu. Pak je jučer opet dobio (iz cekera) "čuj skuhala sam 250 litara juhe jer sam se zabunila, a onda je usput bilo i nešto mesa za malog pasa. Slučajno se to tu nekako našlo". Pak je malom pasu jučer bio praznik, a bome i mojoj mami. Jer to je ljubav među njima takva da ne mogu vjerovat da je to ona ista žena koja je u početku pričala "čuj, to je pas. ne možeš dozvolit da ti pas hoda po ....." tonom hladnim, racionalnim i superiornim. He,he. No je pseto i nju obrlatio!!!! Nisam ni sumnjala . Pseto obrlati svakog. Da mi je naučit tu sposobnost. O di bi mi bio kraj kad bih i ja to znala...Obrlatit mislim. Eto. Ipak sam zlaprdala tu nekih par redova. Heute (to na njemačkom znači danas, a ja pokazujem tom upotrebom stranih izraza kako sam pametna i obrazovana i koji sam poliglot) nema slika. Jer slike ga muče. Velike. Blog mislim. Blog muče slike. Velike. I posebnu zahvalu danas dajem fulvusici. Zahvalu jer me poslušala u vezi hrvatske kuhače. I pohvalu. Što je hrvatica. Prava. I ona i njen pas. Što se vidi na njenom blogu. Jer svaka prava hrvatica, a to moš čut na cesti stalno, MORA ić doma za kuhaču. To sam ja naučila vozeći auto. "Idi doma i kuhaču uzmi" govore mi superiorni hrvatski vozači,usput si nos kopajuć, na mobitel razgovarajuć i meni pokazujuć prstom da nisam normalna. Jer sam stala na crveno. Di mi je pamet glupači, stat na crveno na semaforu.  Pak eto. Čim mi završi radno vrijeme ja krećem doma. Za kuhaču! Tam di mi je i mjesto! |
29.05.2008., četvrtak
Uradi sam - kuhinjska krpa - part two
28.05.2008., srijeda
Objašnjenje prošlog posta - ekskluzivno za NF-a
Ukratko da objasnim prošli post. Nemam što radit. Ljenčarim. Pa mogu pisat post a zatim davat objašnjenje istog.  Jerbo kao što sam rekla -nemam danas nikakvog posla.Dakle prvi dio o eurosongu je bio izraz ljutnje jer kad uđem na naslovnicu svi nešto pametuju o eurosongu i to me ljuti. Neznam zašto al me ljuti. Ko da mi je stalo čut BAŠ SVAČIJE mišljenje o eurosongu. Nije da podcjenjujem blogere nego više izbor naslovnice. Drugi dio je bio zato što vrlo često moji kolege kažu "danas se ne isplati više biti dobar". A meni to smiješno. Jer šalju poruku i u stvari govore :bila/o sam dobar prema nekome a taj to nije znao cijeniti pa sam sad povrijeđen/a. A po meni dobrota ne gleda na uzvraćanje. Mislim ovo je puno diskutabilnija tema nego za par rečenica al eto da skratim. Dobrota se (ukratko) očituje u tome da nekome daš nešto ŠTO MU TREBA a ne ŠTO TI MISLIŠ DA MU TREBA. No po meni ljudi žele osjećat nadmoć. Moć. Pa nude ono što MISLE da nekom treba ne pitajuć se ništa više. Pa budu povrijeđeni. Pa onda produciraju takve rečenice. Pa mi se povraća od tog stava! Koji je sebičan i malkice glup. Treći dio "ti si prepoštena" mi nikad neće bit jasan ali ne uzbuđujem se, samo tako kažem. Četvrti dio za parkete - trbalo bi pročitat komentare predpošlog posta. I peti dio. Onaj o laprdanju bio je zato jer na jutarnjim misama, dakle na jutarnjim neformalnim sastancima 7 ljudi priča nevezano i totalno glupo. Družimo se a nemamo nikakvih zajedničkih interesa. Pa forsiramo neki kao razgovor. A mene to smeta jer ne volim gubit svoje vrijeme na ljude i stvari do kojih mi nije stalo. (Bar ne toliko da bih SVAKI dan željela biti s njima i slušat što mi imaju reć. Jer nemaju puno. Za reć mislim. Nemam ni ja, ali zato šutim. Pa se po tome razlikujem od njih. Jer ne forsiram. Ne znači ni da sam bolja ni gora. Samo osjećam da NE PRIPADAM). Ako ovo nije dovoljno, danas imam vremena objasnit opet ako treba. |
Umotvorine srijedom
|
Svi daju svoje viđenje eurosonga a ja baš neću! Meni najbolja bila Armenija no me nitko niš nije pitao. I još mi dobra bila Srbija, i još mi dobar bio Izrael. I još mi dobra bila Danska. Grčka mi je bila pjesmuljak a ono skoro pa pobijedila. E da je ta pobijedila ja bi bila otišla van i vrištala. No nisam ipak vrištat morala. Ondak mi baš bio dobar šou. Bilo mi zabavno. Ko da sam u hrvackoj i gledam svakodnevni život. Mislim, tak se mi ponašamo svaki dan. Opušteno, vedro , veselo i presvlačimo se stalno .Ko ona voditeljica se presvlačimo. Jer se zapiškimo. Od smijeha. Kad vidimo čemu sve to vodi. Mislim život u hrvatskoj čemu vodi. Pak se presvlačit moramo. Nnnnda. Nisam uopće to htjela pisat. O mom viđenju eurosonga. Mislim koga to zanima ? Neg sam bila na ručku jučer sama i tako, pustim mozak na pašu (a znam da to ne smijem radit) i evo misli koje je on proizveo u stanjima nenapetosti : a) danas se više ne isplati bit dobar. O tom sam eto razmišljala. Rečenici biseru. I sad ovako. Što li mu ga to znači? Prvo, danas. Mislim jel to znači da se danas ne isplati bit dobar a sutra se isplati bit dobar? Ili da se jučer isplatilo bit dobar a danas više ne? Mislim tu se malo mučim sa objašnjenjem samoj sebi. No me više zbunjuje ono "isplati". Mislim, karakterom sad trgujemo? Mislim dobrota je dio karaktera , duše, nečeg što se u stvari ne prodaje? Il ja krivo mislim? Jer time ne mogu trgovat? Ono. Trgujem svojom radnom (ne)sposobnošću. Trgujem svojim vještinama. To ok. Al da trgujem dobrotom to mi baš nije ok. I kak sad ako si to oboje spojim u jedno ondak bi si ja to objasnila ovako : jučer si mogao trgovat svojom dobrotom, danas više ne jer tržište prezasićeno. Mislim filozofiram. Mislim, ljuta sam ko pas na takve izjave. Biserne. I na ljude koji to izjavljuju. jer su to negdje čuli. Pa prenose. Bez razmišljanja. A ja onda pitam te iste "što to znači?". I onda nastaje muk. I taj me muk ljuti. Jer nema objašnjenja. Pitam jasno i glasno "što Vam to znači -danas se više ne isplati bit dobar-". Jasno i glasno to pitam. A odgovora od osobe koja je rečenicu proizvela nema. NEMA. Samo me gledaju. Onim pogledom "koja si ti glupača" tim me pogledom gledaju. Pak ja ispadnem glupa. Jer ne razumijem. b) ti si prepošten/a. E ta me baca u orgazmička stanja. Jerbo ne shvaćam što znači bit prepošten. Il si pošten il si nepošten. Prepošten je što? No nedam se ja (prepoštena) smetat. Pak pitam. "Što to znači prepošten?" I što? Opet muk. Nigdje odgovora. Nigdje objašnjenja. I eto . Tako ja moram hodat svijetom neobaviještena. Ako pogledi nešto znače ja ih isto ne razumijem. Glupa i tupa da gluplja ne mogu bit. Idem sad još malo razmišljat. Možda, ako si dam truda možda i shvatim. Ako ne, tko mi kriv. Ja sam ta koja razmišlja prije nego što nešto kaže. Zato što ne volem da iz mojih usta izlaze fraze. Frazetine. Zato isto što ne volem da ako me netko pita "što to znači" da se nađem da ne razumijem to što sam upravo rekla. I dost je ljutnje za danas. Još jedna vijest. Osnivamo udrugu "Parket" alias "imamo parket" . Dobrodošli su svi oni koji parkete imaju. Oni bez, na primjer sa laminatom, ti nisu dobrodošli u našu Udrugu.  Ciljevi i program udruge bit će objavljeni naknadno. Kad ih zdefiniramo. . Mislim, tako se to radi. Tak radi vodeća stranka, tak moramo i mi u Udruzi. Pravila se poštivat moraju nema tu labavo! Dakle prvo idem prijavit državi da imamo Udrugu, ondak idem tražit novce i financijsku podršku. Ondak ću objavit ciljeve. Program. Ak mi se bude dalo. Žurim sad na Ministarstvo. Laprdam danas. Jer tako počeo dan. Laprdanjem drugih. Pak sam isfrustrirana jer meni nisu dali da pričam gluposti. Samo su oni iznosili svoje. Što smatram da nije fer. Jer ako netko kaže neku notornu glupost onda bi morao zašutit i dozvolit i drugima, u ovom slučaju meni da i ja izvalim svoju notornu glupost. Onda bi bili jednaki. Ovak..moje gluposti nisu uopče mogle doć do izražaja. A to me čini tužnom. Mislim, nije fer, nikako nije fer!!!!! |
27.05.2008., utorak
Uradi sam - kuhinjska krpa
26.05.2008., ponedjeljak
Laprdanje dok se boce suše
|
I dok svijet ide svojim brzim tempom Mali Pas i ja usporavamo. Dok dr.Ivo vozi u šestoj Mali Pas i ja vozimo u prvoj. Često prebacimo u ler. Dok Muškarac opakom motornom pilom pili i radi ogradu , mi se neradno dosađujemo. I dok se Zemlja vrti oko svoje osi, mi stojimo. Idemo sporo jer brže trenutno ne možemo. Noge nas ne slušaju, ruke nam teške, tijelo bremenito, jadno i jedva se vuče. Na riječ „rad“ oboje se ukočimo. Nećemo više. Dosta je bilo! Mali Pas i ja obavili smo redovnu šetnju, te dok se svijet bavi svojim poslom mi obavljamo svoje. Poslove naime. Pozdravili smo jednog kosa. Otjerali glupu mačku tam di joj je i mjesto. Pod auto naime.Pih. Popričali s Brbljavom. Popričali sa susjedom. Popričali sa Monikom. Saznali da je Tigi razmažen. Susreli Lanicu. Saznali da se više ne češka. Jer ne jede froleke. Zatim smo saznali da u parku ima zombija. „Čuj ako zombiji dođu mi ćemo se branit“ krenuo je dogovor. No zombiji su došli brže nego se mislilo te je stoga dogovor morao otpasti a rat krenuti. „Zombi, ti čudovište jedno, sad ću te probosti“. Isukao je mač i probo zombija.Mislim sreća da su djeca tako efikasna. Inače ne bi pisala ovaj post. Zombi bi me sprašio. Zatim smo sjeli na klupu. Onda smo gledali ljude. I aute. I samo smo sjedili. Sad smo se vratili doma jer imamo posla. S bazgom. Iskuhavamo boce. A onda ćemo procijedit bazgu. I imat sok. Najbolji. Preporučam se. I tako. Da me netko pita kako zamišljam život, ja bih odgovorila : ah voljela bi živjet u intelektualnoj dokolici. Kao ja sam neki intelektualac i svi me nešto kao trebaju, a ja kad mogu onda pomognem. Kad ne mogu ne mogu. Mislim to normalno. Kad ne moš ne moš. I imala bi novaca ko u priči. I nitko mi na svijetu nebi trebao pogotovo ne moj posao. U stvari ne. Na poslu bi bila najbolja i onda bi me svi trebali a ja bi birala što hoću raditi i KADA. I s kim. I u kom okruženju. A onda, putovala bi stalno. Mislim takav bi mi život bio. Sad malo tu pa malo tamo. Otkrivala bi nova nalazišta. Na primjer nove piramide. Ono, ja bi išla i rekla (jer sam intelektualno nadmoćna) – tu imate piramide, tu kopajte. Tak bi ja živjela. Da me netko pita. I bavila bi se ljekovitim biljem. Samo bi po šumi hodala ko neka vještica i brala. Onda bi k meni došao neko bolestan i rekao „boli me vrat“. Ja bi cap-cap smandrljala neki napitak, dala osobi i autoritativno rekla „ovo pij u 7,20 ujutro, natašte tri dana“. Osoba bi to tako radila i hop, nestao bi bol u vratu. I tako bi ja živjela. Da me netko pita. I pisala bih kojekakve knjige. Knjige o biljkama. Ili o piramidama. Ili o novim nalazištima koja još nisu otkrivena. A nisu jerbo se ja nisam imala vremena time bavit. Do sad. No onda bi se primila posla, odletila u Meksiko , malo skenirala teren i hop zaključila da tu ispod ove stijene ima stari grad. Inka. Nitko mi nebi vjerovao no budući da sam intelektualno superiorna te i sigurna u sebe i svoje zaključke, počela bih kopat. Iskopala bi dva bunara i jedan žrtveni oltar, a onda bi svi navalili. Ja bi pobrala novac, stavila ga u đep i krenula dalje svijetu otkrivat misterije dosad neotkrivene. Ili bi pisala feljtone tipa "Levant odgovara". Moji bi odgovori bili slavni, ozbiljni, psihološki orijentirani te nadasve pokretački. Ljudi bi me voljeli i tražili bi samo mene i moje odgovore. Časoposi bi se natjecali u kojem ću radit, odnosno odgovarat a ja , altruista, radila bi za sve. Ovako…samo sam blijedi sluga jedne 4 kile teške hrpe dlake. Ništa sam. Dat ću SAMO jedan primjer kako moja intelektualna nadmoć pada u vodu kad dođe u dodir sa 4 kile i 70 dekagrama i očima koje gledaju nekako ovako "dobro , dobro, čujem al pravim se da ne čujem." Dakle to izgleda : Ograde nema. Jerbo Muškarac, već spomenutom motornom pilom ispilio sve što se ispilit dalo. I maknuo ogradu. Da napravi novu. Sada umoljavam štovano čitateljstvo da zamisli prostor u kojem nema ništa osim ogradnih vrata. Dakle s lijeve strane cca 2 metra praznine. Zatim ogradna vrata. Zatim s desne strane cca 8 metara praznine. I SAD. Kad izlazimo van Mali Pas, glupi pas (pitam se pitam tko je tu glup), UREDNO stane pred vrata i čeka da mu ih ja otvorim. Ja, siva sjena, lagano kažem „idemo okolo“, mislim normalno je da ako nemaš ničega da ćeš kroz to nišata i proć. No ne i Malom Pasu!!!! Taj uredno stoji i ČEKA da mu se otvore vrata. I tako. Ja se vratim od onoga ništa i uredno otvaram vrata. Pa nas oboje kroz njih prolazimo. Mislim vrata su tu zbog toga zar ne? Da se kroz njih prolazi.Pa ti reci! Eto tako protiče moj život. Snovi će ostat pusti snovi! Dok je Malog Pasa ništa od intelektualne nadmoći te gore spomenutog načina života. Pozdravljat ću kosove, ganjat mačke, natjeravat golubove. To je moja budućnost! A neposredna budućnost, onaj bliski futur je gaza i cijeđenje bazge. Stavljanje u flaše. Neš ti života. |
rad,rad , rad i samo rad..
|
Kad imaš Muškarca koji ima motornu pilu onda si na konju. Samo hodaš i zapovijedaš. "Daj mi ovo izdubi". "Ovo izbuši" "Ovo napravi". Pak ti kućica polako počinje izgledat ko kućica iz bajke, no Muškarac kreće izgledat ispijeno i jadno. Ne znam zašto, no se mislim : neke su žrtve potrebne zar ne? Četri sam dana baš uživala. Mali pas i ja smo se budili u zelenilu i tišini. Mali pas i ja smo radili. Mali pas i ja puni smo boje, a spavaći dio kućice liči na dječji vrtić "Tratinčica" jerbo smo se zeznuli malo sa bojama. Svaki kvadrat krovne podloge druge je boje. Kad je to Muškarac vidio slatko se nasmijao. I ja se smijem svaki puta kad to pogledam. Mislim da glat mogu otvoriti vrtić. Tak! Auto je usisan iznutra i djeluje čisto. Što već dugo nije djelovao. Mali pas ima zabranu skakanja po istom, jerbo takav čist auto već dugo nisam imala. Pak ga ponosno uzdignute glave vozim. Ne ko inače di spuštam pogled prema podu od srama. Mali pas i ja spavali smo u vreći jerbo dječji vrtić "Tratinčica" se suši. Miris je odvratan. Posadilo cvijeća. Posadilo suncokrete. Posadilo ah...svačega. Mali pas je uživao. Gazdarica mu isto. Uživala. Osim što je sva potrgana. Slomljena. Sve ju boli. Od glave do pete. I obratno. Ruke ne osjeća. Nova garnitura prefarbana je lanenim uljem. Ma naradili smo se sve u šesnajst. Još jedan tjedan a onda zatvaram sezonu rada. Onda krećem uživat. A trenutno, ne mogu pisat jer me bole ruke. To zbog dječjeg vrtića "Tratinčica". Ups da. I 100 cvjetova bazge sam nabrala. Mislim stvarno sam vrijedna. Vrijedna sam ko pčelica i mravac zajedno. Sad odo odmarat. Umorne ruke. Stavit ću ih u hladnu vodu i ne vadim ih do iduće srijede. Tak! |
21.05.2008., srijeda
Vau-vau
Srijeda
|
Svi mi imamo potrebu za pažnjom. Ta ljudi smo. No potreba nekih prelazi sve, ali sve granice. Jutarnje mise su u stvari predstave. Monolog jedne osobe. Publici. Ja nisam dobra publika jer odem van. Zapalim cigaretu i lagano pizdim. U sobi ostala druga publika koja sjedi i sluša, sluša, sluša. To što na primjer ja imam posla to nikom niš. Mislim soba je i moja zar ne? No eto. Ja sam ona nevidljiva. Molekula zraka. Nema me. Ne postojim. Pa me to boli. Al po tom pitanju ne mogu ništa učiniti. Jutros je bila predstava pod nazivom "moje dijete,njegov fakultet i ja u svemu tome". (Predstave sve počinju sa "moje dijete" , no drugi dio se mijenja ovisno o danu u tjednu). Tako da ako nekome trebaju SVE ali baš SVE obavijesti o fakultetima u Metropoli i šire, slobodno neka mi se jave. SVE ZNAM! (o.a. kad izađem van putnik namjernik pomislio bi da sam propustila neke dijelove predstave. No putnik namjernik bi se jako zeznuo, jer glumica je TOLIKO glasna da se sve i vani čuje). Tako. Informacije naplaćujem, ali ih zato dajem a) cjelovite b) sa posebnim osvrtom na individualno iskustvo c)cenzurirane od psovki, uzrečica te usputnih izraza raznih. (Tipa "đubre", "stoka" , "ona krava" i sl.). Ponuda je otvorena stalno. Da sam ja na mjestu čitaoca ovog posta, ja bih platila. Jerbo ponuda je izuzetno fer i poštena! (Kakva i sama ja jesam )Tako. Danas se radi skraćeno. Radi. Moram se nasmijat. Grohotom. Bolje bi bilo reć : danas se ovdje ostaje kraće nego inače. Osim što sam jučer predala boce u Billu, igrala se malo na onom fascinirajućem aparatu koji guta boce, te zaradila slovima i brojevima 17 (sedamnaest) kuna ništa novoga na zapadu nema. Vani je hladno. Na sebi imam zimsku vestu s kapuljačom i baš mi je taman. Možda je vrijeme da povadim ponovo zimsku garderobu, jer kako je krenulo.... I da. Šteta. Izgleda da će Obama pobijedit. A tako sam žarko željela da dođe žena na vlast.  Već je previše te muške agresije i siline. No nije suđeno da pokušamo živjet u jednom pitomijem svijetu. Bar ne zasad.  |
20.05.2008., utorak
|
I što? Taman se smirim malo od trgovaca i njihovih opakih podmetanja, kad eto ti opet novog. Udarca mislim. Niskog i pokvarenog. Ovaj puta u solarni pleksus. Direkt!  A bijaše to ovako. Jučer sam kupila, ničim izazvana, jedne hlače za 99 kuna. Jerbo su bile na sniženju. Kako je malo pseto bilo samnom u toj šetnji to ih nisam probala jerbo s malim pasom nemoš ništa drugo radit nego pazit na njega. Ne moš ti probavat. A ne, ne. Jer dok si u kabini, taj napravi čitav cirkus po čitavom okruženju. Nema te 5 minuta , poslije moraš čistit smeće, ispričavat se ljudima po kojima je skakao, vraćat stvari, tetošit ostale pse koje je nagario, ispričavat se u pet shopu što je ovaj navratio i slično. Nema te 5 minuta a onda imaš posla za idućih pola sata. Pak sam ih kupila naslijepo i objasnila prodavačici da blizu stanujem i da ako nisu dobre doći ću ih sutra zamijenit. I još sam joj objasnila da 4 kile nisu tako bezazlene kako bi to putnik namjernik pomislio, već da je to zmija u tijelu psa i da ga ne smijem ostavit samog niti 2 minute, da je to pas koji spada u kategoriju : „here comes a trouble“ mada tako ne izgleda, a samnom u kabinu neće. Probam doma hlače, no sam se precjenila. Mislila sam da sam mršavija.A one neidu na mene. OK. Jutros brzo odem zamijenit. Prodavačica ista, prepozna me, nađe druge hlače, ja odem probat. I do tuda je sve u redu. Svi sretni i zadovoljni. Idila. A , ONDA DOLAZI UDARAC!!! NEOČEKIVAN. OPAK. „Imate krasnu liniju“ kaže mi ona, našto se ja krenem smješkat. Ono , taman mi se lijevi i desni kut usana krenu dizat prema gore. Krenem bit ponosna na sebe. Upravo to krećem bit.  A tada dolazi ostatak rečenice ..... : „JOŠ UVIJEK“. E tu sam zgasila. Pala u depru. Kutevi usana naglo su se spustili prema dole. JOŠ UVIJEK što li joj to samo znači??????????? mislila sam hvatajuć dah. Prostrijelila sam ju pogledom i utihnula. U šoku sam bila. No opakostima nikad kraja. „Jel vježbate?“ nastavlja ona.  Ja hvatam dah. Ne mogu vjerovat. U glavi odjekuje „još uvijek“. Ne dišem. Jer ne mogu. Od shrvanosti ne mogu. Tako da ako se ne javim to znači da još uvijek hvatam dah. Ruke mi se tresu. Idem popit tabletu za smirenje. o.a. ovaj sam post napisala davno davno. pa nestao u kaosu blog revolucija. njihovih ne mojih. pa sam ga neki dan našla. mislim da koraljka dala neki komentar tada, no komentara nema. ali ne bojim se. pojavit će se i on za koju godinu dvije. |
19.05.2008., ponedjeljak
ponedjeljak
Pravi. U kojem nema cvijeća,17.05.2008., subota
subota
|
Subotom dok svi normalni ljudi spavaju ja sam budna da budnija ne mogu bit. Jerbo u 10 do sedam imam redovno ustajanje. Brutalnim buđenjem jezikom u uho. Pa nos. Pa opet uho. I tako dok ne poludim. Kad poludim skačem iz kreveta, oblačim prvo što mi nadohvat ruke, i hop evo nas već smo vani. Di mali pas uživa, a ja gmizim. Vučem se. Lelujam. Onda se vratimo doma, mali pas pojede svoju hranu i hop evo ga u krevetu. Na spavanac. Samnom je druga priča jer zaspat više ne mogu. Razbudilo me čudovište stoga sam oko 1/2 8 budna da budnija ne mogu bit, nervozna i gunđava da gunđavija ne mogu bit. Onda sjedim tako slomljena, pijem kavu i gledam dva muška u krevetu kako spavaju ko bebe. Najradije bi ih obojicu bacila van, al što ću onda sama? Tko će mi drva cijepat? Tko će mi kadu prat? Tko će me nervirat? Tko će mi tlak dizat? Pak ih onda pustim. Ove sam subote bila pametnija pa sam se naručila frizeru u 8. Ako već ne mogu spavat , bar da ne gledam dvoje ljenčina kako se izležavaju i nevino snivaju. Zato danas imam frizuru muvi stara i lice koje izgleda kao u prvoj fazi anemije. Takva mi nova boja kose. No nije to sve. Onda sam se vratila od frizera, skuhala ruča - mahune i brzo smo išli u školu plesa koja je danas bila potpuni fjasko. Kao da inače nije. Al danas je to bio fjasko nad fjaskom. Poslije smo se vratili, brzo pojeli mahune. Svoju novu frizuru stavila sam u rep, nabacila mejk ap, presvukla se u nešto pristojno te krenula na dogovoreni sastanak sa NF. E tu me porazilo do nogu! Mislim ovako je to bilo :"Baš lijepo da sam vas upoznao, al što je mali pas sladakkkkkk....". Pa onda dalje. "Ne, mali pas mi je osvježio dan" pa onda opet dalje "Što je to biće slatko". Tu i tamo prisjetio bi se da i mi postojimo, i to onda kad smo se glasovno javili. Inače je to bila pjesma njih dvojice. NF-a i Malog Pasa. "Ma stvarno si prekrasan" nastavljao bi ovaj svoj monolog. Mislim, i ja sam u društvu "Divan je zaista". I tako je to išlo. Zaljubljene poglede je muško u mom društvu dijelilo malom psu!!!!!! U MOM DRUŠTVU!!! MALOM PSU!!! Ni moja frizura ni moj mejk ap ni moj dresing nisu ništa značili. Pas pa pas. Eto. Pa ti reci! Napravio je jedno 12 tisuća fotografija malog pasa, a kad sam zamolila da slika i mene samo se okrenuo i rekao "pa ne mogu sad još trošit na tebe". "imam na kartici mogućnost za još 6 tisuća fotki a htio bi slikat malog pasa".I tako. Nisam došla do izražaja. Nikako nisam mogla doć do izražaja. Nadam se , da će me se u idućem susretu prisjetiti. Mislim, kako izgledam da će se prisjetiti. Onda smo ga odpratili do autobusa. Tamo smo stajali misleć, možda će sad malo popričat s nama. No nije. Bavio se malim pasom.Eto. No sam ga zeznula pa sam ja napravila par fotki. Koje ću stavit u ponedjeljak. Jerbo kabla nemam. Inače bi ih stavila sad. U međuvremenu idem liječit poljuljano samopouzdanje i skršeno samopoštovanje izlaskom kod prijateljice. Kojoj sve mislim ispričat. I to kako me mali pas pobjeđuje na svim frontovima, a zatim i to kako smo na plesu imali dvije lijeve noge svi skupa danas, a onda i to kako ću NF-u vratit milo za drago.  Jednom. Jednog dana. On će meni mali pas , pa mali pas...... |
16.05.2008., petak
Torta
|
Ovako izgleda kad dva lika moraju na posao. Ondak se zabunom i greškom okrenu i vide treći lik. Te postanu zlovoljni. Krenu gunđat "bemti, ja na posao a ti ljenčariš". Tak krenu gunđat. Sad ti reci da pasji život težak.  __________________________________________________________ Ovo je besplatna reklama za Lornu Inače tražim 10% provizije kad nešto reklamiram, no danas sam dobre volje pak eto radim to besplatno. Altruistički. Nesebično. Daklen, budući da je Muškarcu bio rođendan te me isti uvijek moli da mu napravim tortu, a ja ga samo gledam pogledom "što je tebi, lončići ti se pobrkali", tako ga nekako gledam, to sam ove godine ipak odlučila da će Muško tortu imat! Ne zvala se ja Levant! Pak sam stoga mjesec dana prije krenula opsjedat Lornu da mi napravi tortu. Jer žena to zna. Ja neznam. Naručila sam malu, jerbo Muško stalno na nekoj dijeti. Na dijeti a smaže cijelu tortu u pol sata. Onda opet na dijeti. Pak sam si mislila, ok smazat će cijelu, al neće smazat veliku cijelu neg malu cijelu.Lorna me u čudu gledala, kao "kako ću radit malu tortu?" al ja se nisam dala. Bila sam ko stijena čvrsta. Ko kamen. Nisi me mogao zdvoumit. Nikako me nisi mogao zdvoumit.   Te je Lorna gunđajuć pristala. Mislim napravit malu tortu. Kao i pizze. Imaš ih velikih i malih, tak i torte. Imaš velikih i imaš malih. Par dana prije rođendana opet sam ju pritisla. Odvela ju doktoru, nek mi ju on pregleda da znam da je zdrava i da neće dan prije neg ja moram dobit svoju tortu past u krevet. Od upale pluća na primjer. Il prehlade. A nee, nisam si to mogla dozvolit. Te sam odvojila 2 000 kuna i prijavila ju u Polikliniku Sunce na specijalistički pregled i na sistematski . Onda su mi ovi poslali depešu i nalaze da je sve u redu, žena zdrava ko dren. No nisam još bila sigurna, mislila sam si , ma pusti možda je potplatila doktore, te sam ju u Švicarsku odvela na još jedan pregled. To sam platila oko 12 tisuća švicarskih franaka, al ni mi žao, jer su mi ovi potvrdili da je žena zdrava i da neće dva dana prije neg torta mora bit past u nesvjest od izgladnjelosti ili dobit infarkt. Te sam se opustila, i dalje vršila pritisak na način da sam ju svakih pola sata podsjećala DA JA MORAM IMAT TORTU 14.-og u 16 sati !!!! (Čujem da Lorne nema, da se liječi na otvorenom odjelu u Vrapču, ali da nije strašno i da će ozdravit. Čujem da hoda po hodnicima i govori "bem ti tortu, bemti Levant", i da liječnici ne mogu dokučit o čem se radi. ). Al što sad da ja radim? Što? Ja sam tortu morala imat. A neke žrtve su potrebne za neke više ciljeve. Eto tako. Torta je ODLIČNA. Preporučam Lornu nadaleko i naširoko. Ako je netko zainteresiran da mu ona pravi torte neka se prvo javi meni. Ja sam njen menađer. Kad se javi meni ja ću prvo uzet 20% od cijene , zatim ću kontaktirat Lornu i prenijet joj zahtjeve. Za to uzimam još 20%. Kad torta bude gotova i ja ju donesem tražiocu uzimam još 20%. Mislim da je to izuzetno fer i pošteno! |
15.05.2008., četvrtak
talijanski restoran
14.05.2008., srijeda
oker i mahagonij boja
|
Tako sam jučer bila na kućici. Imam jednu terasicu bijelu. Jednu imam žutu. A u stvari obje su oker. Nadalje imam ogradu bijelu. A u stvari je mahagonij. Pa ti reci. Nisu ni boje što su nekad bile. Lijepo kupiš boju za beton na kojoj piše oker. Ondak kupiš još jednu, malo tamniju na kojoj isto piše oker. Ondak kupiš boju za ograde, onu skupu jasno,šta skupu, najskuplju  na kojoj piše mahagonij.I kreneš ti farbat. Uzmeš kist, otvoriš OKER boju za beton i kreneš. Pa gledaš, čudno ti nešto, liči ti na bijelo, ono BAŠ BIJELO. Naivan i jadan misleš se : no dobro, kad se posuši bit će valjda oker. Onda uzmeš drugi kist, otvoriš drugu OKER boju za beton, preseliš se na drugu terasicu i kreneš farbat nju. Farbaš, ono vidiš žuto da žutije ne može bit. Pa se opet misliš : a dobro kad se osuši.... ...no polako postaješ svjestan da sam sebe zavaravaš i da je to to i da kad se osuši ostat će opet TO . Onda slegneš ramenima, kažeš sebi , gle imam još vremena, idem sad probat malo ogradu farbat. Uzmeš MAHAGONIJ boju za metal te radno, poletno i veselo kreneš radit. Vidiš BIJELO al ne vjeruješ. Misliš se, ma mrak pada, ne vidim ja dobro, bit će to mahagonij kad se osuši....no...(čitaj gore... )I tako.. Naravoučenje :nema naravoučenja. Update : a sad me to podsjetilo kad sam otišla frizerki. SA SLIKOM plavuše. Te sam pitala : možete me tako prefarbat? (o.a. trenutno sam smeđa ali prije sam imala plave pramenove. Pak sam htjela da me svu ofarba u plavo da onda mogu preko toga stavit smeđe. Mislim nije neka logika al eto..). I kaže meni frizerka : može. Prođe sat i pol. Skida ručnik s moje glave. Ja gledam. Iz ogledala u mene bulji odvratna NARANČASTA spodoba. Ne dišem. Gledam. Ne vjerujem u to što vidim. A frizerka kaže :"jako je lijepo". Ja platim (platim!), oteturam do stana. U šoku. Pogledam se u ogledalo misleć da će se čudovište koje sam vidjela kod frizerke u salonu u međuvremenu, putem, pretvorit u labuda. Mislim nekim čudom. No čudo se nije dogodilo. Kad sam se doma pogledala u ogledalo ustuknula sam i uzviknula u strahu. Par sam dana takva hodala svijetom. Ljudi su me pitali "što je tebi?" no ja sam se pravila kul. Kao nemam pojma o čemu oni to pričaju.  Kasnije sam, nakon par mjeseci uspjela dobit smeđu boju. Da ne duljim, par sam mjeseci na glavi imala dugine boje, svaki tjedan drugačiju , jer temelj je bila narančasta , ono kričavo narančasta, za koju je moja frizerka tvrdila da je to "krasno plava boja", a kad ti je temelj kričavo narančasto onda se ti moš fućkat i samo sanjat o nekoj normalnoj boji kose na svojoj glavi. Toliko o bojama. |
13.05.2008., utorak
ljubav na prvi pogled
12.05.2008., ponedjeljak
Part II - udruga Gepek
11.05.2008., nedjelja
Nedjelja - narančasta
|
Dakle te su cure stvarno samozatajne. Samo ja laprdam, pričam, otvaram sebe ili se, a one ni dabi. Sve su očito mrtvo umorene uništilo ih gepek druženje te Zona Z druženje. No ne i mene. Ja sam čovječe od željeza. Jest da sam mala, jest da me nema što vidjet, al kad krenem radit, družit se, to onda krenem pak sam nezaustavljiva. Još i školu plesa odradim, dva sata da se nebi mislilo da nisam i to odradila. Pak onda nedjelju odradim farbanje terase jedan na kućici, farbanje stepenica, nošenje kamenja i da ne nabrajam i vidi me, ko cvjetić sam. U zoru. Koji još propupao nije. A ne one. Pih. Gledam im blogove, niti jedna da bi nešto napisala osim Skaske koja nije imala inspiracije kakvu obično ima.Ostale očito spavaju. Slomnljene. Uništene. Ali ne i ja. Mene kad krene krene. Kad padnem onda ću past. O ne, nisam ja kao one. No daklen, budući da ću sutra ujutro imat redovnu misu koja će me uništit (molim primijetiti da me sve gore navedeno nije uništilo a kamenja sam se nanosila za jedan kamion danas , a misa me dotuče u roku sat vremena). Nnnda, daklen budući da ću imat jutarnju misu sutra, a i budući da sad čekam kupaonu da istuširam svoje radno tijelo, to je baš pravi trenutak da napišem kako je bilo jučer. Daklen prvo Zona Z. Sitna ali dinamitna rekli bismo bili pred desetak godina. Sad taj izraz izašao iz mode, no tako ju nekako bi ja definirala. Meni dopada. Na promociji bila nisam jerbo je trebalo plesat. Na tečaj plesa ić. Pak smo se družili malko uz kavicu na Cvjetnom trgu uz ugodne Zonine prijatelje. Nismo se družili baš puno ali dovoljno da mi se žena svidi. O knjizi i promociji neću. Prvo o knjizi neću jer ju još nisam pročitala do kraja. Znam da su to priče koje sam čitala na blogu, ali nije isto. Kad legneš, otvoriš knjigu drugačije je nego kad čitaš na monitoru. Pročitala sam prvu, znači već na blogu pročitanu, a kao da mi je nova. O promociji pak neću jer nisam bila. Tak! Kad pročitam dakle cijelu knjigu reći ću svoje dojmove. Zlatno pero iz Vukovara napisalo mi je posvetu na prvoj strani knjige za koju sam joj morala dat 100 eura + još 50 eura pride kad je čula da u posvetu mora stavit i malog pasa. "Al dobro", mislila sam si. "Valjda vrijedi. 150 erua za posvetu". Mislim neznam. Valjda to tako u tim krugovima. A da se ne pokažem neznalicom i ignorantom to sam na kraju ipak sve platila. Molila sam ju naravno, osim toga ZNA da sam gola i bosa, da mi smanji cifru, ipak puno je, no nije se dala. Samo je rekla, "ako hoćeš psa da spomenem to ti je još 50 eura". Što sam mogla. Digla sam se i otišla prodat svoju skupu torbu koju sam nedavno kupila, naravno za pola cijene, i dala joj. No datum i potpis dobila sam besplatno. Pa me to veseli. Ondak sam išla na ples. Pa došla doma pa brzo brzo nešto pojela, pa brzo brzo išla odmorit tijelo mi bolno. Ondak sam se brzo brzo digla, brzo brzo obukla i trčala s malim pasom do parkirališta, jerbo je bio sastanak Udruge Gepek. Svačega sam ja opet dobila s tavana i podruma dragih mi blogerica. Neću sad nabrajat al nek se recimo kaže da imam novi zidni sat za kućicu. Bilježim se sa štovanjem, pak molim da idući put razmisle o tome, moje članice udruge Gepek , da mi ormari trebaju. Ormari!!!!! Dreskod je bio dvije narukvice na lijevoj ruci. SVAKA je stavila dvije narukvice na lijevu ruku. Zašto? Jer inače dobiju kaznene bodove a onda ona koja ima kaznene bodove mora radit kolač. A SVE SU STAVILE narukvicu, dakle što to govori o njima??!?!? Što? Ja neću iznosit svoje zaključke o tome ali mislim da to govori dosta o njima. Mislim bojat se kaznenih bodova..ccc...jer moraš radit kolač...ccc. Ja to nikad nebi. Mislim bojala se kaznenih bodova. Ja sam narukvice stavila zato da im ne bude neugodno. Zato sam ih stavila. Lorna je napravila prekrasnu tortu. Međutim mi smo dobile male komadićke. Na one male tanjuriće od kave. One najmanje tanjuriće. Reklo nam neka jedemo prstima, jer da ima samo jednu vilicu a ta naravno ide Skaski. Tortu je dakle pred sebe stavila skaska i sve pojela. Nije nas ni pitala dal bi mi još malo. Pristojne kakve sve jesmo nismo joj ni rekle da nam okrajci nisu dovoljni. Pustili smo ju da jede. Sve sam ja to fotografirala, nek se nađe dokumenat za buduće generacije. I one iza koje dolaze. I onda opet one iza. Sutra ću stavit fotke jer je kupaona upravo oslobođena pak idem pod tuš. A kad objavim fotke na blogu onda ću ih dat napravit pa zatim zakopat duboko pod zemlju za druge naraštaje. Nakon jedno 1000 godina kad netko bude iskopavao neka vidi da smo se i mi današnje žene kitile. Mislit će si da smo nakit nosile na lijevoj ruci, al što im ja mogu kad ne mogu ostavit i neki dokument o Udruzi Gepek ili ti alternativni naziv Klub Veselih pljoskica. Malo me sad to muči što će budući naraštaji imat kriv dojam o današnjim ženama no sad si nemrem pomoć. Ni sebi ni njima. Malo ću porazmislit prije spavanja pa možda nešto i smislim. Za buduće naraštaje mislim. (ono za Zonu Z sam izmislila. da traži 150 eura. ) /tražila je 300./ (i za skasku sam izmislila. da je pojela svu tortu vilicom.) /pojela je žlicom/ To be continued..... |
10.05.2008., subota
Subota - ljubičasto
|
Subota je veče. Jedva se vučem. Pak mi ni postovi nisu poletni. Više su vukući , ko kakve krpe su mi postovi. A dođe to tako. Hoće to . Bio je društveni dan. Svega je tu bilo ali o tome ću u ponedjeljak jerbo me krevet čeka. Zove i mami. Kao Odiseja me mami. No ja se neću kao on vezat za stup. Ja ću mu se prepustit.Krevetu mislim. Neka me ulovi u svoju magiju. Osim toga 10 je sati. Vrijeme kada starice kao ja moraju u krevet. Pak ovo pišem samo zato da maknem onaj od jučer. Post mislim. Uglavnom ukratko. Ujutro blog druženje uz kavu sa zlatnim perom iz Vukovara. Zona Z. O tome ću u ponedjeljak. Poslije škola plesa. O tome neću. Ni u ponedjeljak ni nikad. A onda sastanak Veselih Pljoskica na parkiralištu naravno, jer one za bolje i neznaju. Bez obzira što se već dosta dugo druže samnom, kulturnom, obrazovanom, pristojnom i nadasve pažljivom, ipak ih sve to nije pomaknulo niti za korak u napretku. Parkiralište pa parkiralište. Mislim ,odvela sam ih i u restoran, al štoš kad njima bolje na rinzolu. O tome ću isto u ponedjeljak jerbo krevet mi na dva metra od mene a sve je više i više i više primamljivvvv........zzzz... |
09.05.2008., petak
introspekcija petkom
|
... Hoće to tako petkom, nakon napornog tjedna... U kojem ništa nisi napravio a u stvari si se naradio. Pa si nezadovoljan sobom. Pak petkom kreneš pospremit stan da bar vikend imaš u redu, a umoran si. No spremaš jer znaš da nitko neće. Pak tako radiš a mozak radi punom parom i misli, misli... Pak kreneš uspoređivat. Razmišljat "što mi je ovo trebalo?". Te su misli najgore no ponekad nemaš snage borit se protiv njih. Jednostavno si preumoran. Od sebe, od svijeta, od uzaludnih borbi, od uzaludnog trošenja energije, od... Zakon 6 mjeseci. Toga se prvo sjetiš u nekom takvom premorenom stanju držeč usisavač u ruci. Zakon 6 mjeseci je zakon : što ne koristiš 6 mjeseci baci. Pak kreneš bacat. Punit vreće za smeće. Odnosit ih u kontejner. Sa svakom odnesenom vrećom sve si lakši i lakši. Manje materijalan. Zašto sam si to dopustila? Zašto kad ionako nisam osoba koja se veže za stvari. One meni ne znače puno. Samo funkciju ništa drugo. A ipak, uspjela sam nakupit , u trenutcima tuge, sitnih pizdarija, velikih pizdarija, koje su me na trenutak zavele. Sad ih bacam. Vezala sam se za stvari jer se za ništa drugo ne mogu vezat. Zato. A praznine se u ovom trenutku bojim. Ja , koja sam prazninu obožavala. Sada je se bojim. Jer bi to bila tamna praznina. Ona koja usisava a ne ona koja oslobađa. Zato. I sjećaš se nekih ljepših dana kada si bio sam. Kad nisi imao novaca. Kad nisi imao toliko puno bespotrebnih stvari. Kad je sve bilo manje opterećeno. Pak se kreneš pitat ponovo i ponovo "jesam li ja luda?". Pak shvatiš da nisi. Ali da me pokrilo. Potpuno i totalno. Poklopilo i neda mi disat. I onda se opet pitaš "jel mi sve to trebalo?". Odgovora niotkuda. Karma? Nešto moram odradit? Zašto ne odem? Zašto sve ne pustim, ne dignem ruke, zašto idem glavom kroz zid? Zar ne vidim da ništa ne štima? Vidim. Zar ne marim? Marim. Ali preumorna sam od uzaludnih borbi. Očito su mi neka druga vrata otvorena a ja ih ne vidim. Vrtim se u istom krugu, trčim oko svoje osi i nemam snage vidjet ta otvorena vrata. Mislim i mislim ali od misli nikakve koristi. Bacam. Danas sve bacam, mijenjam interijer, moguće ću time promijeniti i svoju sudbinu. Naivne li mene. Što je tu je. No ponekad se stvarno pitam zašto sve to trpim? Nije mi dobro, nije mi ugodno, nije mi lijepo a ja stojim na mjestu i ništa ne poduzimam. Ne prepoznajem se. Nisam to ja. Hoće to tako petkom, nakon prenapornog tjedna.. |
08.05.2008., četvrtak
Pot pouri III
|
Šetamo tako moj pas i ja. Onu redovnu. Šetnju mislim. Pa prolazimo ulicama grada i što vidimo? Vidimo nešto žuto na šajbi jednog vozila. Radoznali kakvi jesmo približimo se da to pročitamo. Mislim nemoš neinformiran hodat svijetom. A na šajbi, na žutom obrascu piše nešto ovako "vozilo bez registracije nema pravo stajat tu di stoji. Komunalni redar dana toga i toga to je sve vidio, zapazio, ugledao pače, pak opominje vlasnika istog neka to ukloni ili će se uklonit drugim putem". Potpis. Službeni. Pogledam bolje, ono stvarno nema registraciju. Ono, auto stoji na parkingu. Ono, zauzima mi mjesto. Ono, nije fer. Zauzimat mi mjesto mislim. I to još bez registracije. Ha. Pa ti reci što su nam komunalni redari! Sve vide! Sve znaju! Veliki brat. Šetuckamo onda dalje, popiškimo se. Zatim se pokakamo i taman krenemo kadli djevojčica dođe k meni i kaže : hoćete cvijeće? Ja još u mislima o komunalnim redarima, 1984-toj Orvelovoj ne snalazim se odmah te stanem. Pogledam. Klupica puna nekih stvari. Pitam "kakvo cvijeće?". "Ovo cvijeće" i drži tri žuta upravo ubrana cvijetića. "Jel vi to prodajete?" pitam. "Da" Klupica puna stvari koje su donijele od tko zna kuda. Na stvarima cijena. Odmah me podsjetilo na gepek razmjenu. Nnnda. Pogledam cijene malo bolje i naravno krenem gunđat "skupo vam to". No trgovkinje se nedaju. "Nije skupo, u trafici je još skuplje. Kod nas je jeftinije". I tako pitam "možemo se dogovarat o cijeni?". "Može" kaže buduća trgovkinja cca 8 godina . Pak sam tržila. Malom pasu igračku. Koju sam dobila za 3 kune. Inače je bila 5. Ha! Pa ti reci! Svoje mišljenje o toj trgovini još nisam sformirala. Mislim sviđa mi se i ne sviđa mi se. Curice su se dobro sjetile. Izvukle od doma sve što im ne treba , stavile na klupicu pa prodaju. To ok. Opet. Tako mlado a već prodaje. Neznam. Stvarno ne znam. Neka se igraju. Neka beru cvijeće. Neka se loptaju. Kud će tako male pa već trguju. Ne znam. Jednog dana kad sformiram svoje mišljenje o toj sceni reći ću ga. Za sada sam zbunjena. |
07.05.2008., srijeda
Pot pouri II
|
Sanader: "Vozimo u petoj brzini..." "Hrvatska nema vremena, izgubili smo puno godina zbog rata. Sada smo tu gdje jesmo, ali vrlo brzo ćemo biti tamo gdje nam je mjesto", Sad mi precjednik kaže da je u petoj. Do nedavno govorio da ćemo u šestu. Ne mogu ja tak živjet. Jel u petoj il u šestoj da vozim? Mislim meni je to malo neodgovorno da on to tako premješta brzine a da me uopče ne upozori neg moram to čitat po kojekakvim štampama. I koja mu sad vrijedi? Ona prva da ćemo u šestu, ili ova sad da ćemo petom? Mislim , nije meni lako. Tako se prešaltavat, benzina mi to puno troši. Taman sam nabavila auto koji vozi u šestoj, što sad da radim? Jel da ga prodam i kupim onaj sa samo pet? Brzina mislim? Ili da kupim dva? Jedan s pet a drugi sa šest brzina. A što ako odluči ići četvrtom. Što ću onda što? Ne znam, čini me zbunjenom i konfuznom. Osim toga veli da smo tu di jesmo a brzo ćemo bit tu di sad nismo. Di je to di sad nismo? Kad ćemo doć tamo di sad nismo? Ak vozimo u petoj onda će ić sporije. U šestoj će ić brže. Mislim nije mi to zgodno da me tako voza. Ja bi ga htjela pratit, al kako ću kad mi neda potpunu informaciju. Kako pitam ja vas?? Osim što me precjednik čini malo konfuznom, ostalo sam dobro osim što sam polomljena. Jeremija ( i fulvusica) su amaterčići prema meni. Diletanti obični. Zdravi ljudi koje malo bolucka. A ja... mene boli : ruke, noge, vrat, ramena, osjećam štrecanje na lijevoj strani leđa, oči me bole. Zatim glava. Zatim me štreca u lijevom koljenu. Ne uvijek. Tu i tamo. Bubrezi me boluckaju. Mjehur je tako tako. Stopala su svoja priča. Bolna. Zatim me leđa bole cijela a onaj dio koji štreca taj boli najviše. Ruke od laktova do prstiju osjećam kao dvije željezne , teške poluge. Mogla bih sad nastavit, al prostora mi premalo. Uglavnom, mislim da se stekao dojam da puno radim a to sam i htjela. Ostavit taj dojam mislim. I što bih još mogla stavit u ovaj pot pouri? O jutarnjoj misi? Koja danas bila romantično-plačno obojana? O koverti koja stoji na mom stolu neotvorena. S naslovom "rješenje za godišnji odmor"? No ako otvorim morat ću počet mislit, organizirat, planirat. A to mi se sad neda. Pa neka stoji neotvoreno. Ako je neotvorena, ondak kao da je ni nema. Već sam zaboravila kad sam tražila godišnji, jer to smo trebali reć tamo negdje u drugom mjesecu. I sad čekam. Čekam da se zorganiziram. Pak da ju otvorim. Eto. Obzirom na moje zdravstveno stanje, hmm bolje reć nestanje, završit ću u nekim toplicama sve mi se čini na totalnom lječenju. Od muskulfibera i ostalih zezancija koje nastaju kad neradnik pokuša radit. Pak ako se ne javim, bila bi zahvalna da mi se dođe u posjetu.Bit ću tamo u najtoplijem bazenu. Ona koja spava u vrućoj vodi to sam ja. Nemoš fulat. |
06.05.2008., utorak
Kućica
|
U stvari nemam što pametnog pisati jer sam sva u kućici, bolje rečeno u kaosu u glavi. Kaos je nastao prvo u mojoj glavi a zatim se krenuo potiho šuljat po kućici i oko nje. Naime, jedna od mojih prekrasnih vrlina kao Blizanca je da mi glava radi uvijek 100 na sat. Ima toga u njoj ko u priči. U glavi mislim. Misli, ideja, spoznaja.. I do tud bi još sve moglo bit dobro, kad ja kao takva nebih istovremeno i s voljom krenula realizirat sve gore nabrojano, dakle, misli , ideje, spoznaje . I do tuda bi još kako tako moglo štimat kad to nebih krenula realizirat SVE ISTOVREMENO. Tu se onda ipak već stvara mala nestabilnost. Prvo se stvori mala nestabilnost u glavi, ali sa njom se čovjek još nekako i nosi. No malo pomalo, počne se stvarat nestabilnost i u okruženju. Iz male, malecne nestabilnosti, one početne, stvori se obično neka crna rupa, neki teški kaos iz kojeg se ja onda izvučem tako da okrivim sve druge oko sebe, te odem. Nestanem. Nema me. Ljuta i bijesna. Dok se ne smirim. E na žalost opet je to krenulo. Naime, ja kao ja, ne bi bila ja da nisam odlučila da ću na kućici napravit a) ormar montirat b) premjest suđe i hranu /obzirom na novi ormar/ c) skinut tkaninu zaljepljenu za stepenice d) nalijepit tapete u kuhinjskom dijelu e) odlijepit stare ofucane odvratne tapete u djelu di se spava f) prefarbat stepenice g) prefarbat terasu h) zasadit cvijeće i) nabavit novu svjetiljku za svuda j) nabavit klupicu komada 2 k) nabavit ormarić l) prefarbat postojeći ormarić lj) prefarbat krovni dio spavaćeg djela m) nabavit ogradu n) prefarbat stari dio ograde o) prefarbat žlijeb Ovo što sam nabrojala to je ono što ide pod "hitno" "obavezno napravit" "mora se" "žurno". Sad, normalnoj osobi za to bi trebalo dosta vremena, priprema te i rada. Ali jok. Ne i meni. JA to odradim čas posla. Dan dva i evoti ga gotovo. Tako ja razmišljam, tako onda i krenem u akciju.Nebih voljela opisivat KAKO trenutno izgleda kućica, niti sadržaj moje glave jer sve gore navedeno krenula sam radit ISTOVREMENO. Preko prvog maja, a još će mi par minuta trebati da napravim od k - o, razmišljala sam. Stoga ako me dugo neće bit na blogu postoje dvije varijante zašto 1.) poludila sam , sve ostavila te krenula u neko bolje sutra 2.) pokušavam razrješiti kaos kojeg sam u kućici,oko nje, u okruženju , te u svojoj glavi napravila. U oba slučaja nije mi lako, o nee, stoga bih molila za malo suosjećanja a i koja lijepa riječ ohrabrenja nebi bila naodmet. Dodatna opaska : moja je kolegica Blizanac u horoskopu. Ona je totalno i kronično neorganizirana. Kad ju gledam poludim na takve ljude. Takve koji rade kaos u svojoj glavi i oko sebe. Ja nisam takva. Kod mene je to simpatično. |
05.05.2008., ponedjeljak
Škola plesa
Ponedjeljak
|
Nakon ovakvih provokacija tipa da je meni rad stran(u komentarima), ne mogu ostat mrtvo hladna. Naime govore mi to oni koji su za pojam rada čuli od drugih. Htjela sam reć da su u knjigama to pročitali al na vrijeme sam se sjetila da ti ni ne čitaju. Toliko o provokacijama. Meni će oni da mi je rad stran pojam,  a evo od jutra ranog ja samo radim i radim. Ko mrav. Ko pčela radim.Ko pčelica Maja radim. No , uzaludno mi je to pričat tima koji POJMA NEMAJU o radu. Nnnnda. Mene sve još uvijek boli. Svaka kost u tijelu me boli. I noge me bole, i usotalom sve ama baš sve na i u tijelu me boli. Malog pasa prozvali smo Krpa jer upravo tako i izgleda a tako se i ponaša. Nisam ni ja daleko od toga ,ustvari. Mali pas je jučer ujutro legao, što legao, PROSTRO se po krevetu i tako je ostao cijeli dan. Ja bih se isto bila PROSTRLA po krevetu no nije mi dalo. Ipak sam ja čovjek, žena, pak moram radit. Smeće nosit. Suđe prat. Društvene obaveze upražnjavat. Slušat. Pričat. Ponekad zavidim maloj zmiji na njegovom pasjem životu. Toliko je bio umoran (i prežderan) da ni piškit nije htio ići. Morali smo ga nostit. Eto. Sad ću par dana dolazit k sebi. A onaj  s kojim živim VEĆ je sastavio planove za nova društvena događanja. Smislio je kako će proslavit SVOJ rođendan. Onda je smislio da bismo skupa mogli slavit rođendane. Moj i njegov. Onda je smislio da bi se to moglo napravit u Josip Broz Tito stilu.To znači: pozvat što više ljudi,nabavit brdo hrane i pića te pokazat svijetu i šire kako megalomani zamišljaju proslave. On planira, ja izvršioc. Pa ti reci. Tu mi više ni boje ne mogu pomoć. |
02.05.2008., petak
Petak
|
Daklen dekica je apsolvirana. Remek djelo stajalo je dva dana na blogu, svi vidjeli, možemo ić dalje sa postovima. Inače ono, remek djelo mislim, nije više u mojim rukama ono je sad, u rukama buduće majke jednog malog bebača. Muškog. Nemam više što reć, neka (remek) djela govore sama za sebe. Petak je veče. Ja sam slomljena. Potrgana. Umorna da umornija ne mogu bit. Na kućici sam bila i naradila sam se ko sivonja. Sutra tečaj plesa, ne znam kako ću to izvest jerbo me noge bole. Ruke ni ne osjećam. Tamo ću izigravat banderu, pa neka plešu oko mene. Neka uče striptiz ples, dobrovoljno ću se javit da ja budem štanga. Tak! To ću sutra predložit. Onda poslije plesa moram odradit jedan rođendan. No nije to bilo kakav rođendan, dođeš, sjedneš, uživaš. A neee. To je tulum-rođendan-cirkus . Za koji je potrebna kondicija. Koje trenutno nemam. Ni mrvu. Ni gram. Ništa. Nula. Zero. Nada. Pak se nešto mislim da uzmem godišnji odmor. Neplaćeni. Mjesec dana. Da se malo odmorim . Od sebe same i trke s vremenom u prostoru. Uvijek drugom. Prostoru mislim.Više neznam di sam. Ni tko sam. Ajd dobro, tko sam to nisam nikad ni znala.. No me na površini drži misao da će bit još jedan praznik ovog mjeseca. A taj ću provest ležeći mirno u krevetu. Neću se dat isprovocirat ničim. Ni lijepim vremenom, ni pozivima kojekuda, ni telefonom, ni....ma ničim. Pravit ću se mrtva. Okrenut se na leđa i dat da me maze. Kao Mali pas. Tako ću.  Inače Mali pas je ganjao mačke. Sada leži polumrtav od umora jer posao ti je to stalno dežurat i stalno natjeravat. A one bezobraznice samo provociraju.... Biser dana mu je bio kad je pokušao proć kroz ogradu. Kroz koju mu ide glava, ali tijelo nema šanse da prođe. No taj se nije dao, vidi se da je na gazdaricu ta isto glavom kroz zid, te je jedno pola sata pokušavao i pokušavao. Ja sam stajala sa strane i lagano umirala od smijeha no ni to ga nije omelo u nastojanjima da pokori zakone fizike. Kemije? Gravitacije? Ah neke. Zakone mislim. Odustao je samo toliko da ode popit vode, žedan je bio, a onda krenuo ponovo. Da se nismo vratili kući vjerojatno bi još i sad stajao glavom s druge strane ograde pokušavajuć ju prevarit i uvjerit sebe, ogradu, mene i cijeli svijet da je on u stvari manji nego što mi to mislimo, i da on u stvari to može ali baš neće! Ista gazdarica, nemoš fulat čiji je i da hoćeš. |