09.05.2008., petak
introspekcija petkom
|
... Hoće to tako petkom, nakon napornog tjedna... U kojem ništa nisi napravio a u stvari si se naradio. Pa si nezadovoljan sobom. Pak petkom kreneš pospremit stan da bar vikend imaš u redu, a umoran si. No spremaš jer znaš da nitko neće. Pak tako radiš a mozak radi punom parom i misli, misli... Pak kreneš uspoređivat. Razmišljat "što mi je ovo trebalo?". Te su misli najgore no ponekad nemaš snage borit se protiv njih. Jednostavno si preumoran. Od sebe, od svijeta, od uzaludnih borbi, od uzaludnog trošenja energije, od... Zakon 6 mjeseci. Toga se prvo sjetiš u nekom takvom premorenom stanju držeč usisavač u ruci. Zakon 6 mjeseci je zakon : što ne koristiš 6 mjeseci baci. Pak kreneš bacat. Punit vreće za smeće. Odnosit ih u kontejner. Sa svakom odnesenom vrećom sve si lakši i lakši. Manje materijalan. Zašto sam si to dopustila? Zašto kad ionako nisam osoba koja se veže za stvari. One meni ne znače puno. Samo funkciju ništa drugo. A ipak, uspjela sam nakupit , u trenutcima tuge, sitnih pizdarija, velikih pizdarija, koje su me na trenutak zavele. Sad ih bacam. Vezala sam se za stvari jer se za ništa drugo ne mogu vezat. Zato. A praznine se u ovom trenutku bojim. Ja , koja sam prazninu obožavala. Sada je se bojim. Jer bi to bila tamna praznina. Ona koja usisava a ne ona koja oslobađa. Zato. I sjećaš se nekih ljepših dana kada si bio sam. Kad nisi imao novaca. Kad nisi imao toliko puno bespotrebnih stvari. Kad je sve bilo manje opterećeno. Pak se kreneš pitat ponovo i ponovo "jesam li ja luda?". Pak shvatiš da nisi. Ali da me pokrilo. Potpuno i totalno. Poklopilo i neda mi disat. I onda se opet pitaš "jel mi sve to trebalo?". Odgovora niotkuda. Karma? Nešto moram odradit? Zašto ne odem? Zašto sve ne pustim, ne dignem ruke, zašto idem glavom kroz zid? Zar ne vidim da ništa ne štima? Vidim. Zar ne marim? Marim. Ali preumorna sam od uzaludnih borbi. Očito su mi neka druga vrata otvorena a ja ih ne vidim. Vrtim se u istom krugu, trčim oko svoje osi i nemam snage vidjet ta otvorena vrata. Mislim i mislim ali od misli nikakve koristi. Bacam. Danas sve bacam, mijenjam interijer, moguće ću time promijeniti i svoju sudbinu. Naivne li mene. Što je tu je. No ponekad se stvarno pitam zašto sve to trpim? Nije mi dobro, nije mi ugodno, nije mi lijepo a ja stojim na mjestu i ništa ne poduzimam. Ne prepoznajem se. Nisam to ja. Hoće to tako petkom, nakon prenapornog tjedna..  |