02.05.2008., petak
Petak
|
Daklen dekica je apsolvirana. Remek djelo stajalo je dva dana na blogu, svi vidjeli, možemo ić dalje sa postovima. Inače ono, remek djelo mislim, nije više u mojim rukama ono je sad, u rukama buduće majke jednog malog bebača. Muškog. Nemam više što reć, neka (remek) djela govore sama za sebe.  Petak je veče. Ja sam slomljena. Potrgana. Umorna da umornija ne mogu bit. Na kućici sam bila i naradila sam se ko sivonja. Sutra tečaj plesa, ne znam kako ću to izvest jerbo me noge bole. Ruke ni ne osjećam. Tamo ću izigravat banderu, pa neka plešu oko mene. Neka uče striptiz ples, dobrovoljno ću se javit da ja budem štanga. Tak! To ću sutra predložit. Onda poslije plesa moram odradit jedan rođendan. No nije to bilo kakav rođendan, dođeš, sjedneš, uživaš. A neee. To je tulum-rođendan-cirkus . Za koji je potrebna kondicija. Koje trenutno nemam. Ni mrvu. Ni gram. Ništa. Nula. Zero. Nada. Pak se nešto mislim da uzmem godišnji odmor. Neplaćeni. Mjesec dana. Da se malo odmorim . Od sebe same i trke s vremenom u prostoru. Uvijek drugom. Prostoru mislim.Više neznam di sam. Ni tko sam. Ajd dobro, tko sam to nisam nikad ni znala.. No me na površini drži misao da će bit još jedan praznik ovog mjeseca. A taj ću provest ležeći mirno u krevetu. Neću se dat isprovocirat ničim. Ni lijepim vremenom, ni pozivima kojekuda, ni telefonom, ni....ma ničim. Pravit ću se mrtva. Okrenut se na leđa i dat da me maze. Kao Mali pas. Tako ću.  Inače Mali pas je ganjao mačke. Sada leži polumrtav od umora jer posao ti je to stalno dežurat i stalno natjeravat. A one bezobraznice samo provociraju.... Biser dana mu je bio kad je pokušao proć kroz ogradu. Kroz koju mu ide glava, ali tijelo nema šanse da prođe. No taj se nije dao, vidi se da je na gazdaricu ta isto glavom kroz zid, te je jedno pola sata pokušavao i pokušavao. Ja sam stajala sa strane i lagano umirala od smijeha no ni to ga nije omelo u nastojanjima da pokori zakone fizike. Kemije? Gravitacije? Ah neke. Zakone mislim. Odustao je samo toliko da ode popit vode, žedan je bio, a onda krenuo ponovo. Da se nismo vratili kući vjerojatno bi još i sad stajao glavom s druge strane ograde pokušavajuć ju prevarit i uvjerit sebe, ogradu, mene i cijeli svijet da je on u stvari manji nego što mi to mislimo, i da on u stvari to može ali baš neće! Ista gazdarica, nemoš fulat čiji je i da hoćeš. |