la vida termina

srijeda, 27.09.2006.

Cultural Experience

”It’s a cultural experience” rekla sam u vezi necega
Tokom jedne od nasih beskrajnih diskusija u kuhinji ispod neba.
”You are a cultural experience”
rekao je mrtav pijan, smijuci se,
taj mali meksikanac velikih misli
sto noci provodi pjevajuci
a dane sa pivom ili jointom
sto mi svaki dan
sasvim slucajno
podari neku novu tajnu zivota
Uvjek je to odgovor na neke moje unutrasnje borbe
neko jednostavno rjesenje na jednacinu moga zivota
pitam se, mozda ovaj zid sto nas razdvaja
u stvari nas sjedinjuje
Mozda kroz njega
putuju misli u kasnim nocima
kad ni on ni ja ne mozemo spavati
svako gonjen svojim nemirima
Necu da ga idealiziram
jer je daleko od savrsenstva
izgubljen je u bjegu od zivota
sad cak bjezi od samog bjega
i samo posmatra zivot sa strane umjesto da ga zgrabi
ispuni svojim svojim fotografijama i svojim pisanjem
svojim mirom i nemirom
”I told you, you are life, you are light”
laska mi ili govori istinu
ko zna, ali nije ni vazno
(“What is reality?”, on bi sad rekao)
“You are my mirror and I can be yours” mislim
Bas smo se nasli
On pijanac
a ja potpuno netalentovana za samocu

- 12:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2006.

Bez rjeci

Ista zgrada, zuta fasada i nasi balkoni jos uvjek naslonjeni jedno na drugo. Gledas me intenzivno. 20 metara i 12 godina izmedju nas. Jos uvjek si onako mrsav i sve visi na tebi. Iz daleka ne mogu vidjeti da li i ta djecurlija sto trci oko tebe ima pjegice na licu kao ti.

Znao si da odlazim iako ti nisam rekla. Tu zadnju vecer kao da nisi htio da ides kuci. Ali nista nisi rekao. Nisi nista crtao niti pricao. Samo si me gledao tim smedjim ocima punim nevjerice. Kako li si se osjecao to jutro kad si znao da me vise nema?

Nisam imala hrabrosti da ti uzvratim pogled. Ni tada a ni sada. I dalje potiskujem sjecanje na tvoje neizmjerno i toplo prijateljstva. A u glavi mi se javljaju slike prve kucice koju smo napravili od jastuka sa kauca. Svi stripovi koje si mi posudjivao a nikad nisi trazio nazad. I razgovori preko balkona u ljetnjim vecerima dok su breze naseg dvorista nevino dodirivale se na vjetru. Zasto ti nikad nisam pisala?

Prepoznajes me i pretvaras se u smedjokog mrsavog djecaka sa pjegicama. Vracas me u svjet koji ne poznaje bol ni gubitak. Moram reci nesto. Ali u stvari zelim igrati se ganje sa tobom po travnjaku, sakrivati se po zbunju ili sjediti na stepenistu dok nas starci ne otjeraju kuci. Zelim odrasti sa tobom...

Ali ne mogu ni da mrdnem. Stojim kao ukopana u ulici moga djetinjstva i gledam breze kako se bestidno grle. Nasmijana mlada zena izazi iz zgrade i mase ti. Ti joj polako polazis u susret sa djecurlijom oko sebe, cjelo vrjeme okrecuci se sa nevjericom. Sad je ipak kasno da nesto kazem. Previse te volim da ti se obratim kao prema strancu a premalo te znam za ista drugo.

- 02:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 23.09.2006.

Zatvaram se u zeleno i bordo mog svjeta. Polutama ovog dana ne moze da ubije zar iza mojih kapaka. To se vidi. Zeljna sam ti i tvojih uzbudjenih prstiju kako prolaze kroz moju kozu i sviraju najljepse melodije mog vrelog tjela. Ti poznajes sve tajne moga uma i ne bojis se mog prostranstva. Ja sam tu da lutam a ti da me vracas na pravi put. Budi moj kompas umjesto ovog prepunog srca. Budi hladni vjetar sto me trjezni nakon noci provedenih u zadimljenin lokalima sto smrde na budj. Prepale su te neke moje izjave. Mozda ipak nisi znao da moja dusa poznaje toliko mraka. Ali ja se mraka ne bojim (iako spavam sa upaljenom lampom ali to nije iz straha nego iz prkosa). Moja dusa samo poznaje siri raspon izmedju krajnosti zivota. Ali ne misli da sam nesretna zbog toga. Poslije svih letova i padova moja ravnoteza je zasluzena. Mozda te plasi kad se pretvaram iz jedne licnosti u drugu pred tvojim ocima. Ali ne misli da je to znak slabosti. Moj je svjet puno cvrsci nego sto mislis. To je samo moja osjetljivost na tajne znakove zivota. Moj pokusaj da budem dio svega i da budem sve. Voli me kao malo vragolanku, voli me kao ljubormornu djevojcicu, voli me kao sigurnu zenu i kao briznu majku tvoga srca. Uzivaj u mojoj promjenjivosti. Voli me kao zavodnicu koja te gleda bezobrazno ili pokorno ovisno o raspolozenju. Uzivaj u mojoj igri sa svjetom i budi tu da me pokupis sa trotoara kad me svjet nadjaca.

- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.09.2006.

Nosi me na tvojim usnicama
nosi me na tvojim trepavicama
nosi me i kad me obuzne nemir i oluja
i kad ne znam ko sam
a to je skoro uvjek
Poznajes me nasmijanu
poznajes me kao topli ljetni vjetar sto ti projuri kroz kosu
ja sam tebi zadnja stanica poslije radnog dana
ja sam tvoj ogovor na pitanja u kasnim nocima
kao tanku vrpca koja veze tvoj svjet
a sebi sam tako sitna
necu da se gubim u iluziji nas
da gradim sebe na tvojim pogledima
ali nosi me jos malo na tvojim usnicama
nosi me jos malo dok ne nestane strah

- 14:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sama sam... Mrzim ovo stanje bez rjeci i misli, sama sam i nemam kome biti tiha i naporna. Ne zelim nikog sresti ni vidjeti. Oko mene sve stranci. Mrzim sutrasnji dan i sve sto donosi. Mrzim sve dane od sada do smrti. Zasto samo ne nestanem? Ostavim samo udubljenje u duseku iza sebe. Nista drugo. Pa nek se pitaju svi koje nije ni briga, nek pricaju i nek uzivaju u mom kaosu. Mrzim sve a ponajvise sebe.
On mi kaze da pri samoj pomisli na mene gori od ceznje. Zasto ceznuti za mnom? Ja sam nista, bezvrjedna i prazna vreca. Mozda nisam trebala piti ono vino kraj jezera danas. Nije mi se ni pilo. Mozda se nisam trebala kupati pod zvjezdama nocas. Unistila sam tako divan dozivljaj sa mojom ravnodusnoscu. I jesam se derala i vikala ko drugi ali bila sam prazna. Bas kao vreca.
Mrzim zivot. Taman se naviknes na jednu fazu, dolazi druga. Nikad da se odmoris nego sve samo tece pa ti ili prati tok ili se udavi. A ja cas se davim a cas lebdim iznad povrsine. Mrzim moj nezasiti ego koji kao predator lovi nove zrtve. I sto se vise hrani to me vise muci. Zasto ne mogu samo postojati?
Mrzim sve izazove koje sam sebi stvorila. Ko jebe Paris, Madrid i Lisabon? Ma ko jebe cjeli svjet?

Ah evo ga Miguel dosao kuci. Mozda jedino on razumije kako mi je. Ali necu mu pokucati na vrata jer mi civilizovani ljudi ne znamo traziti pomoc drugog ljudskog bica. Ma kako blizu nam bio. Mi radije sjedimo zakljucani i svojim kockama i pisemo na nasim kockastim kompjuterima. Jer ovo je tabu i ja sam trenutno neuspjeh.

Sranje, moram rano ustati sutra. Ne ustaje mi se. Mozda ne odem skolu. Mozda odjebem i Pariz. Ma odjebacu cjeli svjet iz inata. Iskacem iz sina... Boli me... Ma nije ni vazno. Sutra cu se praviti da nije nista. Samo sitna greska u kompjuteru. Mozda izbrisem ovaj post poslije...

Evo Miguel se smije sam sa sobom. Garant se nadrogiro ponovo. Kako tuzno. Zar je toliko sam?

- 01:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 19.09.2006.

Waking up

Happiness is on the tip of your eyelid
But you close your eyes and let it role away
Down across the steep of your face
And over the round of your body
Can’t you hear?
Raindrops are playing a melody from above
Quietly, friendly
Here, even rain falls with love
But the greyness has coloured over the red
In your story
And now you don’t see, nor hear
You just fear
Try to lose your self
In the smell of the morning coffee
Break the spell of the worlds imposed on you
And fly, fly, fly
With the raindrops on your bare skin
Don’t allow the cold and the wet to take you in
Be in this dream of life
And in this life of dreams
And then fall, fall, fall
Like the rain over the lonely streets

- 12:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.09.2006.

A jeli

A jeli
Usao si gledao me samouvjereno
Bezobrazno
Uzvratila sam ti pogled
Iz inata
A jeli
Sjeo si pored mene
Imas toliko hrabrosti
Iako bih pogledom mogla ubiti
I veceg muskarca od tebe
Ali tebi nije ponos problem
Tvoji problemi su one fizicke vrste
A jeli
Poceo si da pricas
Cak vjesto
I ja sam uzvratila istom snagom
Ne mozes me prepasti
I hocu da ti se svidim
iz osvete
A jeli
Ne smeta ti 10 godina razlike
Pa naravno, sto bi
Bio si nekad zavodnik
Vidi ti se u licu
Gledas djevojcice i deset godina mladje od mene
A jeli
Sad te interesuje sta studiram
A htjeo si biti novinar
To ti je bio san
A jeli
Dosao je rat

Pjevaci se skupili
Pjevaju o miru
Pjevaju o pravdi
Ti cutis
Oni kao kurve prodaju nase fantazije
Stvaraju nam zamjenu za nesto zauvjek izgubljeno
A gdje je pravda
Tebi zivot prekinut
A meni se sva vrata svjeta otvorila
A jeli sad mi se vise ne udvaras
Ne vidis me kao obicnu picku
Sad sam tu da te podsjetim na sve izgubljeno
A jeli
Vise ni ja tebe ne vidim kao jos jednog muskog gada

Razisli smo se poslije pica
Ti mi uzeo broj reda radi
Da sebe ubjedis da si veliki zavodnik
Ja ti ga dala reda radi
Da stvorim iluziju
Da ipak jesam obicna picka.

- 01:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 15.09.2006.

” Ti si meni nesto poput korjena…”


Jos uvjek me boli prizor tvoga lica kako se gubi medju pahuljicama dok voz usporava. Ali u mom sjecanju voz odlazi i nikako da ode. Ti mi mases i smjesis se djetinjasto, dok plava dobrota iz tvojih ociju polako se muti. Umire onaj sjaj i osmjeh postaje grimasa, zaglavljena negdje izmedju bjesa i dubokog razocarenja. Ubila sam i tebe i sebe u jednom mahu. I pitam se da li se jos uvjek inatis sjecanju na mene, da li sebi priznajes da me jos uvjek volis. Ja nisam nikad bjezala od toga, ljubav je jedino ostala poslije sve mrznje, bjesa i tuge. Krug se zatvorio ali nemam tebe. Ne znam vise ko si i na trenutak me zaboli sve prozivljeno sto zauvjek je tu ali nedokucivo. I mozda bih trebala sve baciti u vodu, praviti se da nikad nisi ni postojao. Ali previse je krhko moje drvo da zivi tako plitko usadjeno u ovu zemlju. Trebas mi kao definicija mene. Kao dio moje price. Ne mogu zivjeti ovako isjeckana i fragmentirana kao nikad nisam bila mi. Toliko gubitaka a opet se nista nisam naucila. Jos uvjek se drzim proslosti kao da buducnosti nema. Oprosti mi moje ispade, ne znam zasto ne mogu prestati da mucim i tebe i sebe. Ali strah me praznine i hladnoce kad voz napokon napusti tvoj peron i krene u meni nepoznatom pravcu. Ne zelim da me ispratis sa mrznjom.

- 19:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2006.

I have passed the moment of sweet dreams
I had a choice; either madness or order
I opposed the guards of the hour
I revolted against the tiredness and hunger
I chose and await now my punishment
Every minute that passes is a pearl of eternity
I am too much of a beast to just lie down and take it
“Do not try to rule me, you ordered society
Do not imprison me by turning off the lights
My sleep is my choice and victorious is my night
And all the shadows from the past that dance around my bed
Like beautiful fairies with angelic faces and no wings
I desired the loneliness and narcissism of the moon light
I desired a mans touch on my breast
It is so wrong to desire?”
Silence
The night darkens and gets thicker around my head like a wet blanket … or a heavy veil
I feel a shadow passing through my veins and my lungs,
And laugh with my last breath looking the dark in the face,
Victorious is my night
And victorious will be my defeat.

- 18:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

I have passed the moment of sweet dreams
I had a choice; either madness or order
I opposed the guards of the hour
I revolted against the tiredness and hunger
I chose and await now my punishment
Every minute that passes is a pearl of eternity
I am too much of a beast to just lie down and take it
“Do not try to rule me, you ordered society
Do not imprison me by turning off the lights
My sleep is my choice and victorious is my night
And all the shadows from the past that dance around my bed
Like beautiful fairies with angelic faces and no wings
I desired the loneliness and narcissism of the moon light
I desired a mans touch on my breast
It is so wrong to desire?”
Silence
The night darkens and gets ticker around my head like a wet blanket … or a heavy veil
I feel a shadow passing through my veins and my lungs,
And laugh with my last breath looking the dark in the face,
Victorious is my night
And victorious will be my defeat.

- 18:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Na vrhuncu srece uvjek ceka bol. Kao kad se trnoruzica ubola iglom na svoj rodjendan i sve odjednom je postalo trnje. Vecer je bila magicna. Noc se polako sunjala u grad kroz uske prolaze izmedju zgrada i svjece su obasjale male baste restorana kraj kanala. Ziva muzika na jeziku velikih ljubavnika punila je vlazni zrak i provukla se i kroz moja rebra. Svjet je bio moj i sve melodije u njemu. Na vrh mosta me je vidio pjevac ili bolje reci osjetio me je. Que rico el heladito ubacio u pjesmu da samo ja znam. Malo bezobrazno sa njegove strane ali sta je bezobrazno jedne takve veceri? Plovila sam na krilima pogleda i osmjeha i toplih rjeci. Mozda flertujem sa zvjezdama i one mi namiguju, mozda nisam u pravu da se kitim tim cvjecem tako kratog zivota. Po nekom pravilu svemirskih sila (il je to cista fizika), svaki vrhunac traje kratko i po definiciji vodi ka dole. I tako me misli spustile na cvrsto tlo zemlje da se slucajno ne bih navikla na let, jer tad bi pad bio utoliko vise bolan.

- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.09.2006.

Ugrijala sam staru kavu od jutros. Ljeno mi bilo. U medjuvremenu oprala tanjire, isto od jutros, i upalila kompjuter. Necu da ukljucim Internet, necu da me neko nadje i ometa u mom svjetu. Usula sam kavu i upalila ”Crazy” od Gnarls Barkley i sjela da pokusam ponovo spojiti lancic koji mi je pukao juce kad smo se vozili biciklom tri sata po gradu. (Koja budala nosi dugacki lancic na voznju na biciklu? E ja!) Posto nemam ovde ni kljesta nit ikakav drugi alat, uz pomoc pincete sam otvarala i zatvarala alkice i redala bakarno kamenje. Izgubila sam se u tom svjetu i strpljivo cekala trenutak kad se dva kraja konacno spoje.

Bilo je kao kad sam bila mala i plela narukvice u mojim tada omiljenim bojama: lila i roza. Koji naivan svjet to je bio. Provesti dan ispred ulaza, na sivim stepenicama i docekati svaki novi izazov sa osmjehom. Bez straha. Od zbunja praviti kucice a od lisca pare. Kako smo tada htjeli biti odrasli. Dohvatiti najvisu policu u kuhinji i ljubiti se sa momkom u mracnom kutku u stubistu. Klepetati po stepenicama u stiklama i ostavljati jak miris parfema iza sebe na putu ka nekom uzbudljivom mjestu punom saptanja i nepristojnih komentara.

Sjecam se njegovih crnih ociju i dugih trepavica i moje stidljive ali neizmjerne ljubavi. Kako je na svom 12-om rodjendanu sve curice poljubio u obraz. I moj obraz je gorio danima. Kupila sam mu najljepsi poklon, miniaturni sto za biliar i onda sam nocima strahovala da sam time odala da ga volim. Da sad svi znaju. Ali svi su oduvjek znali. Pa i on. I igrao se sa mojom djecijom zeljom i poklonio mi najsrecniji dan u zivotu na vikendici od njegovih roditelja. Hodali smo po rjeci i on me je drzao za ruku. Cinio je to da ne bih pala jer struja je bila jaka. Ali je meni to bilo dovoljno. Nista vise nije moglo nadmasiti taj dan. Onda je otisao u Njemacku. Zauvjek. I ja mu nikad nisam uspjela dati narukvicu sto sam namjenila njemu: plavo-bjelu.

Uzelo mi je po sata da spojim lancic. Kava se vec ponovo ohladila pa sam je pila hladnu. Lancic je ponovo pukao tri sata kasnije.

- 20:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 06.09.2006.

Grad se uvija i puzi kao zmija izmedju kanala sto gutaju poglede. Ja tonem u slobodi jer nisam vezana za ove oci, rjeci i korake. Ni ovaj zeleni svjet u mojim ocima me ne veze za stvarnost. Digla sam kormilo sigurnosti i plovim po kanalima izmedju svega sto je u zivotu cvrsto. Slobodna, bez straha. Mozda gubim sebe ali mozda se pronalazim. Oci su mi sirom otvorene, cak i kada sanjam primam nove utiske i slazem ih u ovu vec prepunu garderobu u dusi. Pitam se koliko zivota u jednom zivotu ima i koliko smrti. A mozda sve nastavlja. Tako ograniceno je nase poznavanje samih sebe, a tako se iracionalno cvrsto drzimo onoga sto znamo.

- 21:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2006.

I had a dream about somebody else
But it was still you
I woke up longing for you
Burning from inside

My lips never touched yours
But I can describe the exact flavour of your mouth
It’s sweet and bitter at the same time
And just wet enough

The memory of a kiss that never happened
Is stronger than any real memory I have
It haunts me the way only imaginary things do
Pulling me in a world that isn’t true

I remember the feeling of your eyes on my back
Were they eyes or two black holes?
Endless and deep
Trying to suck me in

Once I found my self drowning in them helplessly
Holding on to your eye lashes
Trying to love and ignore you at the same time
While you stared intensely, without sympathy

At close our eyes never met
Our fingers never even briefly touched
But I can describe every part of your body
Every smell and every hair that grows in the wrong direction

To me you are like an endless love story
Endless, because it never begun
I keep you in the depths of my seas
Hidden from the world and from me

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Soba mala, klaustrofobicna. Napolju poznati zvukovi: kisa, golubovi i neko sjece drva. Sve fitriraju zelene debele zavjese i stvaraju mi osjecaj da je taj svjet daleko. Kao da moja soba lebdi iznad mokrog grada, iznad kanala koji oblikuju cetvrti ali nesto ispod Dom-tornja koji nadgleda sve. Nebo je sivi pepeo, uvlaci se u sobu i kao cuvar stvarnosti tjera me da sletim. Da mu se predam. Ali moje oci su zelene i ne vide to, samo mu se osmjehnem sa visine jer moj je rang visi. Ja sam kraljica ovog sivog svjeta. U kosi nosim kisu od juce i miris nocnog kluba u nozdrvama. Taj mi je svjet blizu. Pred ocima vidim lice Artura, potomka izbjeglica iz Poljske, Rusije, Italije i Argentine, kako mi gleda kao da me je prepoznao iz nekog predhodnog zivota. Ja mu pricam a on mi nicim ne odaje da li odobrava ili se ne slaze, samo me gleda u cudu. ”I want to spend all my life wandering around the world”, kaze. Njegovo bice nema korjen. Niti mu je potreban. I on lebdi iznad ovog svjeta kao mokar golub koji ima pravo na sve i na nista. ”A ljubav?”, kazem ja u nadi da ce on odgonetnuti veliku zagontku mog zivota, reci da je ljubav samo jedan pretjeran oblik narcisisma i da je prava sloboda kad se zaljubis u kretanje. Ali nije to rekao. Samo se nasmjesio i gledao me staklenim zelenim pogledom.

- 23:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.09.2006.

Nikad nije veci osjecaj samoce kao kad si sa ljudima. A sam. Bolno je cuti te pokrete i glasove kroz zidove a ne moci ih usmjeriti ka sebi. Jer to nisu ljudi koji mogu da me otvore. Bar ne jos. Ne znam koje pravo imam na njih niti oni na mene. I svako u svojoj kutiji se trudi da stvori svoj mali svjet. Da zaboravi da je tu iza tog hladno bjelog zida jos jedna dusa zeljna svega i nicega i beznadezno osudjena na samocu. Bar danas. Nikad nije veci osjecaj samoce kao kad znas da ima neko negdje ko moze otkloniti sav taj bol. A da je ta osoba isto tako sama daleko od tebe. Vrjeme i prostor postaju najveci neprijatelji i nastaje borba jednako beznadezna kao mlataranje rukama dok padas u provaliju.

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Najbolje pisem
    kad je potreba da nesto kazem
    jaca od ambicije da napisem nesto dobro
    Zaplovite mojim mislima
    i kad vidite da vam taj put nije tako stran
    onda sam uspjela nesto reci


Linkovi