Na vrhuncu srece uvjek ceka bol. Kao kad se trnoruzica ubola iglom na svoj rodjendan i sve odjednom je postalo trnje. Vecer je bila magicna. Noc se polako sunjala u grad kroz uske prolaze izmedju zgrada i svjece su obasjale male baste restorana kraj kanala. Ziva muzika na jeziku velikih ljubavnika punila je vlazni zrak i provukla se i kroz moja rebra. Svjet je bio moj i sve melodije u njemu. Na vrh mosta me je vidio pjevac ili bolje reci osjetio me je. Que rico el heladito ubacio u pjesmu da samo ja znam. Malo bezobrazno sa njegove strane ali sta je bezobrazno jedne takve veceri? Plovila sam na krilima pogleda i osmjeha i toplih rjeci. Mozda flertujem sa zvjezdama i one mi namiguju, mozda nisam u pravu da se kitim tim cvjecem tako kratog zivota. Po nekom pravilu svemirskih sila (il je to cista fizika), svaki vrhunac traje kratko i po definiciji vodi ka dole. I tako me misli spustile na cvrsto tlo zemlje da se slucajno ne bih navikla na let, jer tad bi pad bio utoliko vise bolan.
Post je objavljen 14.09.2006. u 18:16 sati.