Soba mala, klaustrofobicna. Napolju poznati zvukovi: kisa, golubovi i neko sjece drva. Sve fitriraju zelene debele zavjese i stvaraju mi osjecaj da je taj svjet daleko. Kao da moja soba lebdi iznad mokrog grada, iznad kanala koji oblikuju cetvrti ali nesto ispod Dom-tornja koji nadgleda sve. Nebo je sivi pepeo, uvlaci se u sobu i kao cuvar stvarnosti tjera me da sletim. Da mu se predam. Ali moje oci su zelene i ne vide to, samo mu se osmjehnem sa visine jer moj je rang visi. Ja sam kraljica ovog sivog svjeta. U kosi nosim kisu od juce i miris nocnog kluba u nozdrvama. Taj mi je svjet blizu. Pred ocima vidim lice Artura, potomka izbjeglica iz Poljske, Rusije, Italije i Argentine, kako mi gleda kao da me je prepoznao iz nekog predhodnog zivota. Ja mu pricam a on mi nicim ne odaje da li odobrava ili se ne slaze, samo me gleda u cudu. ”I want to spend all my life wandering around the world”, kaze. Njegovo bice nema korjen. Niti mu je potreban. I on lebdi iznad ovog svjeta kao mokar golub koji ima pravo na sve i na nista. ”A ljubav?”, kazem ja u nadi da ce on odgonetnuti veliku zagontku mog zivota, reci da je ljubav samo jedan pretjeran oblik narcisisma i da je prava sloboda kad se zaljubis u kretanje. Ali nije to rekao. Samo se nasmjesio i gledao me staklenim zelenim pogledom.
Post je objavljen 03.09.2006. u 23:26 sati.