Bez rjeci
Ista zgrada, zuta fasada i nasi balkoni jos uvjek naslonjeni jedno na drugo. Gledas me intenzivno. 20 metara i 12 godina izmedju nas. Jos uvjek si onako mrsav i sve visi na tebi. Iz daleka ne mogu vidjeti da li i ta djecurlija sto trci oko tebe ima pjegice na licu kao ti.
Znao si da odlazim iako ti nisam rekla. Tu zadnju vecer kao da nisi htio da ides kuci. Ali nista nisi rekao. Nisi nista crtao niti pricao. Samo si me gledao tim smedjim ocima punim nevjerice. Kako li si se osjecao to jutro kad si znao da me vise nema?
Nisam imala hrabrosti da ti uzvratim pogled. Ni tada a ni sada. I dalje potiskujem sjecanje na tvoje neizmjerno i toplo prijateljstva. A u glavi mi se javljaju slike prve kucice koju smo napravili od jastuka sa kauca. Svi stripovi koje si mi posudjivao a nikad nisi trazio nazad. I razgovori preko balkona u ljetnjim vecerima dok su breze naseg dvorista nevino dodirivale se na vjetru. Zasto ti nikad nisam pisala?
Prepoznajes me i pretvaras se u smedjokog mrsavog djecaka sa pjegicama. Vracas me u svjet koji ne poznaje bol ni gubitak. Moram reci nesto. Ali u stvari zelim igrati se ganje sa tobom po travnjaku, sakrivati se po zbunju ili sjediti na stepenistu dok nas starci ne otjeraju kuci. Zelim odrasti sa tobom...
Ali ne mogu ni da mrdnem. Stojim kao ukopana u ulici moga djetinjstva i gledam breze kako se bestidno grle. Nasmijana mlada zena izazi iz zgrade i mase ti. Ti joj polako polazis u susret sa djecurlijom oko sebe, cjelo vrjeme okrecuci se sa nevjericom. Sad je ipak kasno da nesto kazem. Previse te volim da ti se obratim kao prema strancu a premalo te znam za ista drugo.
|
