la vida termina

Uvjek sam bila dobar ucenik. Ne onaj sto ide na sve casove i dize ruku, nego onaj sto zaradi dobru ocjenu i zacudi i nastavnike i razred. Nisam imala nista protiv tipicnih peticara ali to nisam bila ja. To mi je ponekad stvaralo probleme jer u skoli kao u zivotu, vaznije je dobro odglumiti ulogu uspjeha nego u stvari postici uspjeh. I u zivotu sam dobar ucenik. Ne pratim sva pravila ponasanja i gresim svjesno ali ne cinim nikad ono sto se ocekuje od mene. Istina, nisam toliko sigurna u sebe da u svakom trenutku se mogu odbraniti od tudjih ideala. Ali vazno je ponekad i analizirati druge i preispitati sebe. Ne treba nikada biti potuno siguran u sebe, ograniciti se i reci: to sam ja. Uvjek mozes biti ako ne nesto vise onda nesto drugo. Dog god se tako mjenjas ne moze te progutati zivot, ukrotiti te i parkirati te u neki stan na kauc, zarobiti u ”sretan” zivot. Jer i to je samo jos jedna uloga koju valja glumiti a ja nikad nisam bila dobra glumica.

Hvala

Samo tako, kao dobrog duha
Te mogu prizvati sebi
Rjeci neke pjesme koje na pocetku samo okrznu
Glatku povrsinu kapsule u kojoj cuvam ovaj bol
Pocnem da se igram sa dalekim sjecanjima
I kao da mi smeta to sto su izgubila ukus
Bojim ih nostalgijom i suzama
Jer mozda taj bol je jedini dokaz da si bio tu
A ja zelim da te zadrzim uprkos sreci
Uprkos svim borbama koje sam izborila da te se oslobodim
Sta si ti meni?
Mozda samo rupica na dusi
Koja sluzi da popusti pritisak
Kad je dusa puna
Neki opipljiv i prepoznatljiv bol
Kad me muce nevidljiva zla
Branis me od strahova sa kojima se ne zelim suociti
A sa tobom znam kako cu
Prosla sam taj put bezbroj puta
I na kraju uvjek ceka olaksanje
Vise me ne mozes boliti duboko kao nekada
Znam kako da te doziram da me ne ubijes
Tek me samo malo osamutis
I uljuljas u slatko stanje samozaljenje

Uzbudjena sam...

Sutra putujem u Spaniju nakon cetiri godine. Sad skroz drukcija. Sigurna u sebe. A onaj prvi put sam bila tako puna straha. Imala sam sa sobom ogromnu torbu, kupljenu samo za to putovanje koja iako je bila na tockice nije bila nimalo prakticna. Mozda sto sam u nju spakovala svu garderobu sto sam tada posjedovala i litru sampona posebne vrste bez kojeg se tada zivot nije mogao zamisliti. Ali u rucnom prtljagu sam imala ono najvaznije, bjelog medu kojeg mi je on poklonio nakom prvog sastanka i njegovu sliku u ramu. A ipak je to putovanje bilo pocetak naseg kraja. Sjecam se kako me je iznenada udario vruc i vlazan zrak te nove zemlje izlazeci iz hladnog aviona. Vise me nije bilo strah, i suvise sam bila uzbudjena. Ili sam znala da se sad ne mogu vratiti nazad. Drndala sam torbetinom po aeredromu u Malagi i prihvatila izazov koji mi je zivot tada pruzio. Cetiri mjeseca u tom stranom svjetu. Pitam se da li bi to ucinila da sam znala koja ce cjena mojih pustolovina biti. Ipak je dobro sto nisam znala. Sad imam samo mali ruksak. Ostajem samo sedmicu dana i ne znam ni gdje cu spavati. Letim do Madrida ali sam planirala intervju sa par ljudi u Méridi. Sad me to malo plasi. Ponekad mi se cini kao da neko drugi prihvati sve ove izazove za mene i ja se probudim u toj novoj stvarnosti i ne znam kako sam tu dospjela. I onda dodje ona poznata sumnja u sebe: Da li cu ja ovo moci? Ali ne zelim to ovaj put. Zelim da se igram sa zivotom. Da plazim jezik svim neuspjesima i da se smjesim svim novim izazovima. Nista drugo ne dugujem sebi nego provod.

Ruke, kao presvucene svilom
zguzvane od vremena
igraju se sa stapom
Bile su te ruke snazne
i nosile pusku
a i drzale rukice djecice
milovale glavice unucadi
sad se tresu na stapu
zaboravljene
Znaju te ruke neke stvari
Milovale su one jedno celo
koje zivot napusta
prerano
brisale su rjeke i rjeke suza
nemocne
Sad znaju te ruke
da zivot u pocetku daju
a poslije uzima
i da sa ovog svjeta
odlazis kako si i dosao
- sam i bez icega

Sakrij se u moj svjet
leti i padaj
ja sam tu da posmatram tvoju igru
da te idealiziram
i od nas pravim utopiju
Sakrij se u moj mrak
niko nas ne vidi kad zmirimo
samo smo dodir jedno drugom
samo smo kozom presvucen nemir
ti si tu da vuces u jednom pravcu a ja u drugom
Sakrij se u moje grudi
ali ne dozvoli da te proguta moj zagrljaj
daj mi se ali nikada potpuno
ostani uvjek kao sada
na korak od savrsenstva

Misli

Tako destruktivno a tako primamljivo, ovo pisanje u kasnim satima. Tako me vuce ovaj svjet bez pravila i gdje sve ima neki visi smisao a sve u normalnom toku zivota postaje nevazno. Osjecam se i sama i prazna i svjet mi je ponovo stran. On je otisao i preko noci se sve okrenulo. Dok je bio ovde bila sam potpuno zaljubljena u njega. A sad sam zaljubljena u cjeli svjet i u sebe. Ali svjet me ne voli kao on.
Sjedila sam na klupi u parku danas i posmatrala let ptica. Na tren mi se ucinilo da sam dio svega toga. Da me ptice osjecaju i da namjerno lete iznad moje glave. Da patkice namjerno se okupljaju ispred moje klupe. I da mi vjetar namjerno nosi kosu sa cela. Kao da sve zeli nesto da mi kaze a ja ne razumijem taj jezik.
Dok sam se vracala kuci, namrgodjena, sasjece me pogled dubokih plavih ociju. I ja i on smo naglo spusitili glavu. Nisam smjela zaroniti tako u njegove oci. Kad sam se ponovo usudila da ga pogledam docekao me je topao osmjeh i u tom trenu sam pozeljela da ga uhvatim za ruku i odvedem kuci. Vidjela sam nas kako se smijemo cjelim putem i kako bez rjeci skidamo odjecu u mojoj sobi kao kod doktora i kako bez stida se valjamo po mom klimavom krevetu.
Kod kuce me je cekao prazan krevet i sjeta. Koliko god sam se borila protiv tog osjecaja potrcala sam u taj topli zagrljaj poznatog zla. Voljela bih da sam uvjek suncana ali mislim da sam vise kao jesen - promjenljiva i potpuno neuracunljiva.