la vida termina

Uzbudjena sam...

Sutra putujem u Spaniju nakon cetiri godine. Sad skroz drukcija. Sigurna u sebe. A onaj prvi put sam bila tako puna straha. Imala sam sa sobom ogromnu torbu, kupljenu samo za to putovanje koja iako je bila na tockice nije bila nimalo prakticna. Mozda sto sam u nju spakovala svu garderobu sto sam tada posjedovala i litru sampona posebne vrste bez kojeg se tada zivot nije mogao zamisliti. Ali u rucnom prtljagu sam imala ono najvaznije, bjelog medu kojeg mi je on poklonio nakom prvog sastanka i njegovu sliku u ramu. A ipak je to putovanje bilo pocetak naseg kraja. Sjecam se kako me je iznenada udario vruc i vlazan zrak te nove zemlje izlazeci iz hladnog aviona. Vise me nije bilo strah, i suvise sam bila uzbudjena. Ili sam znala da se sad ne mogu vratiti nazad. Drndala sam torbetinom po aeredromu u Malagi i prihvatila izazov koji mi je zivot tada pruzio. Cetiri mjeseca u tom stranom svjetu. Pitam se da li bi to ucinila da sam znala koja ce cjena mojih pustolovina biti. Ipak je dobro sto nisam znala. Sad imam samo mali ruksak. Ostajem samo sedmicu dana i ne znam ni gdje cu spavati. Letim do Madrida ali sam planirala intervju sa par ljudi u Méridi. Sad me to malo plasi. Ponekad mi se cini kao da neko drugi prihvati sve ove izazove za mene i ja se probudim u toj novoj stvarnosti i ne znam kako sam tu dospjela. I onda dodje ona poznata sumnja u sebe: Da li cu ja ovo moci? Ali ne zelim to ovaj put. Zelim da se igram sa zivotom. Da plazim jezik svim neuspjesima i da se smjesim svim novim izazovima. Nista drugo ne dugujem sebi nego provod.