Tako destruktivno a tako primamljivo, ovo pisanje u kasnim satima. Tako me vuce ovaj svjet bez pravila i gdje sve ima neki visi smisao a sve u normalnom toku zivota postaje nevazno. Osjecam se i sama i prazna i svjet mi je ponovo stran. On je otisao i preko noci se sve okrenulo. Dok je bio ovde bila sam potpuno zaljubljena u njega. A sad sam zaljubljena u cjeli svjet i u sebe. Ali svjet me ne voli kao on.
Sjedila sam na klupi u parku danas i posmatrala let ptica. Na tren mi se ucinilo da sam dio svega toga. Da me ptice osjecaju i da namjerno lete iznad moje glave. Da patkice namjerno se okupljaju ispred moje klupe. I da mi vjetar namjerno nosi kosu sa cela. Kao da sve zeli nesto da mi kaze a ja ne razumijem taj jezik.
Dok sam se vracala kuci, namrgodjena, sasjece me pogled dubokih plavih ociju. I ja i on smo naglo spusitili glavu. Nisam smjela zaroniti tako u njegove oci. Kad sam se ponovo usudila da ga pogledam docekao me je topao osmjeh i u tom trenu sam pozeljela da ga uhvatim za ruku i odvedem kuci. Vidjela sam nas kako se smijemo cjelim putem i kako bez rjeci skidamo odjecu u mojoj sobi kao kod doktora i kako bez stida se valjamo po mom klimavom krevetu.
Kod kuce me je cekao prazan krevet i sjeta. Koliko god sam se borila protiv tog osjecaja potrcala sam u taj topli zagrljaj poznatog zla. Voljela bih da sam uvjek suncana ali mislim da sam vise kao jesen - promjenljiva i potpuno neuracunljiva.
Post je objavljen 16.10.2006. u 00:02 sati.