Zasto si kupio novi sat |
Oprala sam zube, skinula sminku i igrala Solitaire dva sata na kompjuteru. Cjelo vrjeme praveci se da ne cujem zivotinjske krikove iznutra. Kisa je udarala po prozoru i ja sam vidjela pred sobom prizore poplavljenih gradova u Njemackoj. Sav taj neprirodni red i male identicne kucice u nizu kako nestaju pod vodom. Kaos uvjek na kraju prevlada. |
Cudan si ti covjek |
On je savrsen. Iako ima malo prevelike obraze i cudne zube. Pa ni tjelo mu nije neko. Ali je nekako opet savrsen. Njegov izgled stvara novu definiciju ljepote u meni. Krsi sva pravila, sve norme i ideale. I dok nabrajam ove manjke moram ih vaditi iz sjecanja jer ih vise ne vidim. Da li je to znak zrelosti ili ja to stvarno volim? |
Sve je pocelo sa jednom teskom spoznajom: Mama ce jednog dana umrjeti. Soba sa smedjim foteljama na drap tackice. Drap tepih. Sve je bilo u tonu. Savrseno To je ona planirala. Cak je i prvi televizor bio drap. I nekako okruglast. Stil sedamdesetih. Ali njegova ljubav prema novim tehnickim stvarima je pobjedila njen osjecaj za ljepotu i kupljen je novi televizor. |
Zive vise ljudi u meni. Neki dobri, neki zli. Svaka nova osoba u mom zivotu stvara reflekciju same sebe u meni. Puno su razlicite te moje licnosti. Neke sitnicave, neke velikodusne, neke izadju samo u nekim trenutcima a neke su tu cjelo vrjeme u pozadini. Sjedinjuje ih samo cinjenica da se nalaze bas u meni i da nemaju kud. Pokusavaju da se sjedine u jednu, da se stope ali nemoguce je biti sve odjednom. Ja sam bezkonacna i u svakom novom trentku se rodim ponovo. Sa sjecanjima i emocijama pokusavam da sljepim trenutke u jednu cjelinu i sve osobe u ovome tjelu u jednu mene. Stvaram to neko lazno ja. A bojim se te jednostavnosti jer kad bi u to vjerovala ne bi sebi mogla objasniti sve razlicite emocije i osobine. Na kraju biram ko sam. Uzmem mali uzorak od svih mojih ja, onaj koji mi se svidja, i dozvolim da me to definise. Oblikujem samu sebe u nesto s cim mogu zivjeti. Ali ponekad gubim kontrolu pod navalom osjecanja i postajem reakcija na zivot, na umor i na neuspjehe. Tada me okolina oblikuje. Strasno je biti zarobljen i boriti se sam u sebi. Mozda u starosti dodje neki mir, neka mudrost koja te oslobodi svih konflikta. Mozda tada uspijem pocnem koegzistirati sama sa sobom bez prevelikih krajnosti. |
Ooooh. Nervira me ovo cekanje. Za manje od dve sedmice ja cu otici na aerodrom sa mojom ogromnom putnickom torbom i sjesti na avion za Holandiju. Skroz novi grad, neki stan koji cu djeliti sa jos tri studenta iz drugih zemalja i ostacu tu neka tri-cetiri mjeseca. Sto se vise blizi taj dan sve se vise pitam sto ja ovo radim. Sta me to goni? Zasto ne mogu samo mirovati i uzivati u tom nepokretnom postojanju? Kao da imam neku zvjer u sebi koja se hrani novim dozivljajima, putovanjima, izazovima. Sve sto me plasi istovremeno me privlaci kao magnet. Moram i to brdo prepjesaciti, moram vidjeti sta ima iza njega. A uvjek ima neko novo brdo. I nikako da stanem i odmorim se i uzivam u svakodnevnici zivota. |
Vi vidite samo njen pogled |
Najbolje pisem |
Ljubavi moja,
oslobodila sam se tog duha sto me je pratio zadnje dve godine. Ubila sam ga u sebi i vise mi ne moze skoditi. Sad mi je srce puno tuge jer sam spoznala jednu od bolnih istina zivota: ljubavi se radjaju i umiru a sa svakom izgubljenom ljubavi umre dio tebe. Nesto u meni je umrlo i kad placem ne zalim njega nego djevojcicu koja vise nikad necu biti. Neki novi horizont se otvara predamnom i koliko god me je mamio prije, sada me plasi. Ali znam da je to pravi put, jer strah je kao putokaz. Mozda jesam tip sto skace u vatru bez razmisljanja ali kad se opecem bar se naucim. Sa tobom necu praviti istu gresku. Necu dozvoliti da sigurnost bude vaznija od ljubavi. Dok god sam sa tobom znaces da je to jer te volim. |
Noc se sasula teska po gradu. Zakopala sve. A mene je ponovo strah svega. I znam da nema sanse da pobjedim ovu borbu. Igram igru potiskivanja i pozitivnog razmisljanja ali to je beznadezno. Na kraju cu ipak lezati u krevetu, gledati u plafon i cekati da sve eksplodira predamnom. Cudan neki bol. Tu je ali nedodirljiv. Osjecam ga ali ga ne mogu izvuci na povrsinu nit suzama isprazniti. Mozda svo to bjezanje od surove stvarnosti danju nekako me stigne nocu. Mehanizmi odbrane se uspavaju i tu sam lak pljen. Strahovi me sacekaju u zasjedi i kruze oko mene kao sismisi. Sitni, gadni i zedni krvi. |
“The only people for me are the mad ones, the ones who are mad to live, mad to talk, mad to be saved, desirous of everything at the same time, the ones who never yawn or say a commonplace thing, but burn, burn, burn, like fabulous yellow roman candles exploding like spiders across the stars..." |
Ponekad razmisljam kako ces me se sjecati ako raskinemo. Da li ces me mrziti kao tvoju prvu bivsu ili ces me zaliti kao tvoju drugu. Prvu si volio, drugu si iznevjerio. Ako moram da biram radije bih da me mrzis. |
U stvari
Ja sam u stvari |
Mis sueńos están llenos de tus palabras |
Volio je podmornice i filmove o podmornicama. Mislim da mu se svidjala pomisao da bude zatvoren u nekoj komori na dnu mora. |
Imam jedan od onih dana. Sve me nervira. Ne da mi se pricati sa kolegama, ne da mi se raditi, ne da mi se nositi moju masku. Danas cu biti mrzovoljna i asocijalna. Sto da mazem lazan osmjeh preko lica? Nervira me sto je tabu biti neraspolozen. Kao da je to neki nesupjeh. Svi oko mene se takmice da djeluju sto srecniji. Kako im se da? Doduse ima i onih koji se trude da djeluju sto vise nesrecni. Ja idem iz krajnosti u krajnost. Ali necu danas da se sakrivam od sebe. |
Posao. Ne znam, ponekad mi se cini da me posao stimulise, da me razvija i cini sretnom. Ove sedmice ne. Previse sam leprsava i cini mi se da lebdim iznad svih tih tema za clanke. Tesko mi je naci ono izvorno sto me privuklo novinarstvu. Onaj zar. A ne zelim da mi ovo bude rutina. Da pljujem vec milion puta formulisana recenice po papiru a samo mjenjam imena ljudi i mjesta. Jeste, i to je pisanje ali ne ono iskreno pravo. Znam, moram da se strpim i da ne trazim previse. Pa tek sam pocela. Ali vidim ljude koji su radili ovde 20-30 godina i sve im je rutina. Pa onda ovaj posao nije nista drukciji od mojih ranijih. Mogu onda raditi za kasom i kao robot ponavljati iste recenice. Tu se bar manje moram truditi. Ne zelim karijeru. To sam shvatila. Ne radi se o tome. Zelim osjecati da je svaki dan na poslu moj izbor. Ne neka potreba za sigurnoscu, ne neka potreba za potvrdom i za ostvarivanjem vec davno nevaznih ciljeva. |
Ne mogu biti iskrena |
Ponekad pocnem fantazirati. O glupostima. Ima jedan novinar sa kojim radim. Ne znam u biti nista o njemu osim da je vjerovao u mene od pocetka. Nije lako biti mlad na redakciji gdje su svi izmedju 35 i 55 godina. Njemu je mozda 35. |
< | kolovoz, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv