Sve je pocelo sa jednom teskom spoznajom: Mama ce jednog dana umrjeti. Soba sa smedjim foteljama na drap tackice. Drap tepih. Sve je bilo u tonu. Savrseno To je ona planirala. Cak je i prvi televizor bio drap. I nekako okruglast. Stil sedamdesetih. Ali njegova ljubav prema novim tehnickim stvarima je pobjedila njen osjecaj za ljepotu i kupljen je novi televizor.
Ipak je sve tada bilo savrseno. Djetinjstvo, igra i topla kuhinja sa zelenim zavjesama (tepih je bio iste boje). Sva ruzna sjecanja su uklonjena vec davno i nikog nije vise briga za njih. Prije sam se pitala da li sam ih trebala pamtiti bar malo duze. Staviti ih na kuhinjski sto i natjerati je da ih pojede iako su stara i vec se pokvarila. Sad mi je drago da to nikad nisam uradila.
Mama je umrla. Ne moja mama, nego njena sestra. I ostala je djevojcica velikih smedjih ociju koja svu svoju ljubav baca oko sebe u nadi da ce se bar neko sjetiti da joj baci nesto nazad. A rjetko ko se sjeti. Mozda je njena bol suvise slicna njihovim najvecim strahovima pa okrenu pogled. A ona pogleda mene sa tim prevelikim ocima i pita me: Mogu li te zvati mama?
Mama je naslikala grob svoje sestre i objesila sliku u kuhinju. Vjenac na slici je kitila cvjecem svaki dan dok nije cjelu sliku prekrila cvjecem. Rozim, crvenim, zutim sitnim cvjeticima. Tad sam se sjetila njenog odgovora prije mnogo godina kad sam je placuci pitala da li ce ona jednog dana umrjeti. Rekla je: Mame nikad ne umiru.
Post je objavljen 23.08.2006. u 01:32 sati.