|
Ooooh. Nervira me ovo cekanje. Za manje od dve sedmice ja cu otici na aerodrom sa mojom ogromnom putnickom torbom i sjesti na avion za Holandiju. Skroz novi grad, neki stan koji cu djeliti sa jos tri studenta iz drugih zemalja i ostacu tu neka tri-cetiri mjeseca. Sto se vise blizi taj dan sve se vise pitam sto ja ovo radim. Sta me to goni? Zasto ne mogu samo mirovati i uzivati u tom nepokretnom postojanju? Kao da imam neku zvjer u sebi koja se hrani novim dozivljajima, putovanjima, izazovima. Sve sto me plasi istovremeno me privlaci kao magnet. Moram i to brdo prepjesaciti, moram vidjeti sta ima iza njega. A uvjek ima neko novo brdo. I nikako da stanem i odmorim se i uzivam u svakodnevnici zivota.
Prije sam mislila da taj moj avanturisticki duh cini da uzivam u zivotu maksimalno. Sad vise nisam tako sigurna. Mislim, dobro je sto nikad nista ne otpisem kao nemoguce. Ne ogranicavam svoj zivot. Ali u tom beskraju mogucnosti koje ja vidim tesko je znati sta je ono pravo. Moja pretjerana emotivnost nekako bas i ne ide sa ovom potrebom za izazovima. Em dozivljavam sve ekstremno em sebe stavljam u ekstremne situacije. Sad se pitam, mozda je bolje ograniciti svoj svjet i izvuci ono maksimalno iz njega. Uzivati u sitnim stvarima.
Ali ne znam. Ne vjerujem da je prirodno zivjeti ovako kako ljudi zive danas. Cini mi se da smo svi robovi ovog sistema. Svi moramo raditi da bi imali pare da bi imali koliko toliko normalan zivot. A mislimo da smo slobodni. Kakva je to sloboda? Da li mi biramo da budemo na poslu svaki dan? I tako vecinu vremena provedenog u budnom stanju radimo ono sto moramo a jako malo radimo ono sto u stvari zelimo. Sto nas ispunjava i cini sretnima. Poslije posla je covjek umoran za bilo kakvu uzivanje u zivotu. Samo se zavali u kauc pred televizor i pasivno se zabavlja. Onda pocne ispunjavati tu prazninu materijalnim i povrsnim stvarima. Garderoba, auta, stanovi, kuce, izgled. I to nekako postaje definicija srece. Uspjeha.
To ja hocu da izbjegnem. Ali ne znam kako. Jer koliko god se znam staviti izvan toga svega na nekom nivou isto tako sam dio toga. Cini mi se da sam jako povrsna i duboka odjednom. I ta jedna strana mene osudjuje drugu. Voljela bih da sam ili jedno ili drugo. Gledam moju prijateljicu I koja je tako sretna u svom nekom plitkom svjetu. Samo neka joj je sminke, garderobe i statusa - ona je zadovoljna. Mene to mami. I mnogi sto me samo znaju iz vidjenja vjerovatno misle da sam i ja takva. Ali nisam. I to mi nije dovoljno. I glupo mi je jer taj kick sto mi ove materijalne stvari daju uvjek brzo prodje i kao ovisnik ja trazim novi. I glupo je sto imam mozak da to razumijem a ne mogu da se izdignem iznad toga.
Nemam vise pojma kako sam usla u ove vode. Valjda se neka frustracija skupila u meni. Znam samo da ne zelim ovaj tipicni zivot. Zelim da biram svoj put ka sreci. Ovi svi gotovi recepti su previse jednostavni da bi se mogli primjeniti na sve ljude. Zelim uraditi nesto drugacije. I zato mislim da je ovaj boravak u Holandiji potreban. Ide protiv normi drustva. Ide protiv mojih strahova koji su tu samo da me ogranice i od mene naprave roba. Tek kad se oslobodim svega toga onda mogu reci da sam slobodna.
|
