la vida termina

Zasto si kupio novi sat
tako je velik
kazaljkama ce sada uzeti
duze vremena da zavrse svoj krug
sati ce biti duzi
i ispunjeni prazninom sive svakodnevnice
Zasto si kupio novi sat
da tako glasno otkucava
svaku sekundu koju cu provoditi bez tebe
Da li je to neka vrsta tihog protesta sa tvoje strane
jer jos nisi rekao: Zasto ides?Zasto su ti tvoji snovi vazniji od nasih?
A ja u sebi znam
da nosis te misli i strahujem
da ce se naci neko ko ti to nikad ne bi uradio.
Neko ko bi stvarno bio ono sto si zamisljao
prije nego sto ti je ljubav zamutila pogled
neko nalik na tvoju majku
neko s kim bi zivot bio vise kao autoput
jednolican ali bez vecih raskrca i krivina
Zasto si kupio taj sat
visi tu kao podplaceni sudija
poslije svakog tvog argumenta
on kucne malo jace
Poceli ste cak da saradjujete
pogledas ga pa kazes:
Kasno je, moram ici spavati.
A on mi se okrutno nasmjesi kad ti ne gledas
- deset do tri po noci
a ja imam toliko jos toga reci.
Zasto si kupio taj novi sat
da pise pravila i uvodi rutine
u moj svjet od nemira
kao da si se vec predao cinjenici
da vrjeme nije relativno
i da je zivot samo
niz sati od sada do smrti.

Oprala sam zube, skinula sminku i igrala Solitaire dva sata na kompjuteru. Cjelo vrjeme praveci se da ne cujem zivotinjske krikove iznutra. Kisa je udarala po prozoru i ja sam vidjela pred sobom prizore poplavljenih gradova u Njemackoj. Sav taj neprirodni red i male identicne kucice u nizu kako nestaju pod vodom. Kaos uvjek na kraju prevlada.

Takve su kucice i u Holandije. Savrseno poredane. I ljudi su jedako kockasti. Zamisljam ih kako se smjese i voze svoja bicikla po sivim ulicama okupanim kisom. Kao da ne znaju da su moru ukrali dno. Kao da imaju pravo na te ulice i kucice i bicikle. Arogantni i nesretni kako samo ljudi bez bola mogu biti.

Zamisljam sebe u maloj sobici kako igram Solitaire dok kisa lije. Sve moje lazi o sebi i svjetu bit ce daleko. Zarobljene u ljudima koji me vole i definisu. A oni ce setati mojim ulicama bez mene. I svakim korakom ce mi biti sve dalji.

Ne bojim se samoce. Bit ce i tamo ljudi. Stranih ali izbacenih iz konteksta kao ja. Rodicu se ponovo u njihovim ocima i zajedno cemo stvarati iluziju da je sve pod kontrolom. Ali kad se zatvorim u tu malu sobu, moje ostrvo istine, objesicu kisobron na kuku kod vrata, sjesti na prozor i cekati poplavu.

Cudan si ti covjek
nevjeran
sebican
i nekontrolisan
Nisam nikad prije spoznala
tu strastvenu stranu tebe
puna je narcizma
a sad sam je prepoznala u sebi
Pljujem po tvom liku
a nekad sam cuvala
tvoju sliku u fijoci
skrivala je od same sebe
i u mraku ljubila
Tad si bio moj heroj
a i najveci krivac
ti si prvi noz zario
u moje meso
a nisi to ni znao
ucinio si to
onako slucajno
dok si pratio svoje strasti
Na dnu mene zivi jos ta mrznja
ali je tesko mrziti
nekoga koga zalis
i zbog toga te krivim
jer zbog tebe
osjecanja nisu jednostavna
svjet nije ni dobar ni los
nego siv
kraj tebe osjecanja gube smjer
i lete u svim pravcima odjednom
a ja postajem zrtva koja se brani
iako sam te u stvari htjela napasti

On je savrsen. Iako ima malo prevelike obraze i cudne zube. Pa ni tjelo mu nije neko. Ali je nekako opet savrsen. Njegov izgled stvara novu definiciju ljepote u meni. Krsi sva pravila, sve norme i ideale. I dok nabrajam ove manjke moram ih vaditi iz sjecanja jer ih vise ne vidim. Da li je to znak zrelosti ili ja to stvarno volim?

Ponekad zaronim u taj nas svjet. I drzim dah. Znam da tu ne mogu ostati dugo jer nisam stvorena da budem beskrajno sretna. A nije ni on. Previse nemira zivi u nama a oboje volimo zivjeti u krajnostima. Cesto nam tako dani pocnu sa suncem a zavrse sa grmljavinom.

Ali nemam nista protiv toga. Ne zelim momka sto mi servira slatke lazi uz jutarnju kavu. Zelim da me izaziva i bude ravnopravni protivnik a istovremeno i najveci saveznik.

Mozda je borba to sto nas veze. Ta neodoljiva zelja da te promjenimo jedno drugo iako to u stvari ne zelimo. Jer u trenutku kad bi u tome uspjeli osjecanja bi nestala i zivot bi postao ravna linija.

Cesto kazu da takve veze ne opstaju. Da zar izgori i nastaje mrznja. Ne znam, radije mrznja nego ravnodusnost.

Sve je pocelo sa jednom teskom spoznajom: Mama ce jednog dana umrjeti. Soba sa smedjim foteljama na drap tackice. Drap tepih. Sve je bilo u tonu. Savrseno To je ona planirala. Cak je i prvi televizor bio drap. I nekako okruglast. Stil sedamdesetih. Ali njegova ljubav prema novim tehnickim stvarima je pobjedila njen osjecaj za ljepotu i kupljen je novi televizor.

Ipak je sve tada bilo savrseno. Djetinjstvo, igra i topla kuhinja sa zelenim zavjesama (tepih je bio iste boje). Sva ruzna sjecanja su uklonjena vec davno i nikog nije vise briga za njih. Prije sam se pitala da li sam ih trebala pamtiti bar malo duze. Staviti ih na kuhinjski sto i natjerati je da ih pojede iako su stara i vec se pokvarila. Sad mi je drago da to nikad nisam uradila.

Mama je umrla. Ne moja mama, nego njena sestra. I ostala je djevojcica velikih smedjih ociju koja svu svoju ljubav baca oko sebe u nadi da ce se bar neko sjetiti da joj baci nesto nazad. A rjetko ko se sjeti. Mozda je njena bol suvise slicna njihovim najvecim strahovima pa okrenu pogled. A ona pogleda mene sa tim prevelikim ocima i pita me: Mogu li te zvati mama?

Mama je naslikala grob svoje sestre i objesila sliku u kuhinju. Vjenac na slici je kitila cvjecem svaki dan dok nije cjelu sliku prekrila cvjecem. Rozim, crvenim, zutim sitnim cvjeticima. Tad sam se sjetila njenog odgovora prije mnogo godina kad sam je placuci pitala da li ce ona jednog dana umrjeti. Rekla je: Mame nikad ne umiru.

Zive vise ljudi u meni. Neki dobri, neki zli. Svaka nova osoba u mom zivotu stvara reflekciju same sebe u meni. Puno su razlicite te moje licnosti. Neke sitnicave, neke velikodusne, neke izadju samo u nekim trenutcima a neke su tu cjelo vrjeme u pozadini. Sjedinjuje ih samo cinjenica da se nalaze bas u meni i da nemaju kud. Pokusavaju da se sjedine u jednu, da se stope ali nemoguce je biti sve odjednom. Ja sam bezkonacna i u svakom novom trentku se rodim ponovo. Sa sjecanjima i emocijama pokusavam da sljepim trenutke u jednu cjelinu i sve osobe u ovome tjelu u jednu mene. Stvaram to neko lazno ja. A bojim se te jednostavnosti jer kad bi u to vjerovala ne bi sebi mogla objasniti sve razlicite emocije i osobine. Na kraju biram ko sam. Uzmem mali uzorak od svih mojih ja, onaj koji mi se svidja, i dozvolim da me to definise. Oblikujem samu sebe u nesto s cim mogu zivjeti. Ali ponekad gubim kontrolu pod navalom osjecanja i postajem reakcija na zivot, na umor i na neuspjehe. Tada me okolina oblikuje. Strasno je biti zarobljen i boriti se sam u sebi. Mozda u starosti dodje neki mir, neka mudrost koja te oslobodi svih konflikta. Mozda tada uspijem pocnem koegzistirati sama sa sobom bez prevelikih krajnosti.

Ooooh. Nervira me ovo cekanje. Za manje od dve sedmice ja cu otici na aerodrom sa mojom ogromnom putnickom torbom i sjesti na avion za Holandiju. Skroz novi grad, neki stan koji cu djeliti sa jos tri studenta iz drugih zemalja i ostacu tu neka tri-cetiri mjeseca. Sto se vise blizi taj dan sve se vise pitam sto ja ovo radim. Sta me to goni? Zasto ne mogu samo mirovati i uzivati u tom nepokretnom postojanju? Kao da imam neku zvjer u sebi koja se hrani novim dozivljajima, putovanjima, izazovima. Sve sto me plasi istovremeno me privlaci kao magnet. Moram i to brdo prepjesaciti, moram vidjeti sta ima iza njega. A uvjek ima neko novo brdo. I nikako da stanem i odmorim se i uzivam u svakodnevnici zivota.

Prije sam mislila da taj moj avanturisticki duh cini da uzivam u zivotu maksimalno. Sad vise nisam tako sigurna. Mislim, dobro je sto nikad nista ne otpisem kao nemoguce. Ne ogranicavam svoj zivot. Ali u tom beskraju mogucnosti koje ja vidim tesko je znati sta je ono pravo. Moja pretjerana emotivnost nekako bas i ne ide sa ovom potrebom za izazovima. Em dozivljavam sve ekstremno em sebe stavljam u ekstremne situacije. Sad se pitam, mozda je bolje ograniciti svoj svjet i izvuci ono maksimalno iz njega. Uzivati u sitnim stvarima.

Ali ne znam. Ne vjerujem da je prirodno zivjeti ovako kako ljudi zive danas. Cini mi se da smo svi robovi ovog sistema. Svi moramo raditi da bi imali pare da bi imali koliko toliko normalan zivot. A mislimo da smo slobodni. Kakva je to sloboda? Da li mi biramo da budemo na poslu svaki dan? I tako vecinu vremena provedenog u budnom stanju radimo ono sto moramo a jako malo radimo ono sto u stvari zelimo. Sto nas ispunjava i cini sretnima. Poslije posla je covjek umoran za bilo kakvu uzivanje u zivotu. Samo se zavali u kauc pred televizor i pasivno se zabavlja. Onda pocne ispunjavati tu prazninu materijalnim i povrsnim stvarima. Garderoba, auta, stanovi, kuce, izgled. I to nekako postaje definicija srece. Uspjeha.

To ja hocu da izbjegnem. Ali ne znam kako. Jer koliko god se znam staviti izvan toga svega na nekom nivou isto tako sam dio toga. Cini mi se da sam jako povrsna i duboka odjednom. I ta jedna strana mene osudjuje drugu. Voljela bih da sam ili jedno ili drugo. Gledam moju prijateljicu I koja je tako sretna u svom nekom plitkom svjetu. Samo neka joj je sminke, garderobe i statusa - ona je zadovoljna. Mene to mami. I mnogi sto me samo znaju iz vidjenja vjerovatno misle da sam i ja takva. Ali nisam. I to mi nije dovoljno. I glupo mi je jer taj kick sto mi ove materijalne stvari daju uvjek brzo prodje i kao ovisnik ja trazim novi. I glupo je sto imam mozak da to razumijem a ne mogu da se izdignem iznad toga.

Nemam vise pojma kako sam usla u ove vode. Valjda se neka frustracija skupila u meni. Znam samo da ne zelim ovaj tipicni zivot. Zelim da biram svoj put ka sreci. Ovi svi gotovi recepti su previse jednostavni da bi se mogli primjeniti na sve ljude. Zelim uraditi nesto drugacije. I zato mislim da je ovaj boravak u Holandiji potreban. Ide protiv normi drustva. Ide protiv mojih strahova koji su tu samo da me ogranice i od mene naprave roba. Tek kad se oslobodim svega toga onda mogu reci da sam slobodna.

Vi vidite samo njen pogled
I njen osmjeh
I parce koze otkriveno
Na strateskom mjestu
Vama je ona samo povrsina
A ne znate da vodi tajnu borbu
Povrsinom vas pobjedjuje
Vi nju sakom
Ona vas poljubcem
Pa onda pitajte
Kako ste postali tako slabi
Jeste ispod pojasa
I nisko od nje
Ali ni borba misicima
Nije fer
Zato veceras
Naostrice svoje oruzje
Namazace osmjeh
I izturiti grudi
I pascete pred njene noge
Misleci da je to slucajnost
Pod bljestavim svjetlima
Noci
Njen pogled ce da vas izludi.


PS
Nadam se da muski citaoci nece uzeti ovo licno. Izoblicila sam istinu da bi poruka bila jasna.

Najbolje pisem
kad je potreba da nesto kazem
jaca od ambicije da napisem nesto dobro
Zaplovite mojim mislima
i kad vidite da vam taj put nije tako stran
onda sam uspjela nesto reci

Ljubavi moja,

oslobodila sam se tog duha sto me je pratio zadnje dve godine. Ubila sam ga u sebi i vise mi ne moze skoditi. Sad mi je srce puno tuge jer sam spoznala jednu od bolnih istina zivota: ljubavi se radjaju i umiru a sa svakom izgubljenom ljubavi umre dio tebe. Nesto u meni je umrlo i kad placem ne zalim njega nego djevojcicu koja vise nikad necu biti. Neki novi horizont se otvara predamnom i koliko god me je mamio prije, sada me plasi. Ali znam da je to pravi put, jer strah je kao putokaz. Mozda jesam tip sto skace u vatru bez razmisljanja ali kad se opecem bar se naucim. Sa tobom necu praviti istu gresku. Necu dozvoliti da sigurnost bude vaznija od ljubavi. Dok god sam sa tobom znaces da je to jer te volim.

Noc se sasula teska po gradu. Zakopala sve. A mene je ponovo strah svega. I znam da nema sanse da pobjedim ovu borbu. Igram igru potiskivanja i pozitivnog razmisljanja ali to je beznadezno. Na kraju cu ipak lezati u krevetu, gledati u plafon i cekati da sve eksplodira predamnom. Cudan neki bol. Tu je ali nedodirljiv. Osjecam ga ali ga ne mogu izvuci na povrsinu nit suzama isprazniti. Mozda svo to bjezanje od surove stvarnosti danju nekako me stigne nocu. Mehanizmi odbrane se uspavaju i tu sam lak pljen. Strahovi me sacekaju u zasjedi i kruze oko mene kao sismisi. Sitni, gadni i zedni krvi.

“The only people for me are the mad ones, the ones who are mad to live, mad to talk, mad to be saved, desirous of everything at the same time, the ones who never yawn or say a commonplace thing, but burn, burn, burn, like fabulous yellow roman candles exploding like spiders across the stars..."

Jack Kerouac, On the road

Ponekad razmisljam kako ces me se sjecati ako raskinemo. Da li ces me mrziti kao tvoju prvu bivsu ili ces me zaliti kao tvoju drugu. Prvu si volio, drugu si iznevjerio. Ako moram da biram radije bih da me mrzis.

Da li ces me se sjecati po sendvicima sto sam ti pravila za posao? Ili po stvarcicama sto sam ti nabavila za stan? Anticki cupovi sa pukotinama. Ploca sa egipatskim borcima sto sam ti donjela iz Splita. Ili po svjecnjacima sto smo okacili na zid, onako malo nakrivo.

Da li ces se sjecati kako sam paradirala svoje golo tjelo po tvom stanu? I kako sam plesala u dnevnoj sobi dok si ti pustao tvoju muziku. Ili kako sam plakala od srece dok sam gledala "Before sunrize" i od tuge dok sam slusala rjeci pjesme "Ne daj se Ines".

Ne bojim se kraja. Dosta je njih rastrgalo moju dusu i znam se dobro zakrpiti. Umrem i ponovo se rodim. Jaca. I ne gledam to kao neku nepravdu. Nisam ja zrtva i ne patim vise nego drugi. Zivot je vecinom ljep.

Ali ako ikad dodje do kraja, ostavicu jednu rupu u dusi za tebe.

U stvari

Ja sam u stvari
stvorena za ples
cak i moje rjeci
plesu po papiru
ritmicno
osjetim svaki zvuk
i svaku rjec
tajnog jezika muzike
na vrhovima prstiju
osjetim pokrete
kako se radjaju u meni
bez bola
postajem instrument
zracnih valova
dok ono tajno mjesto
izmedju grudi
(jer pravo srce je u sredini)
puni se nekom slatkom
vrelom
lavom
przi iznutra
putuje kroz moje vene
prestajem biti ja
i postajem
...kretanje

Mis sueńos están llenos de tus palabras
soy la agua que vive en tus ojos
me siento viva solamente en tu mirada
y muero cuando no estás

Dame tus besos, quiero volar
aunque ilusión para mi es real
quiero olvidar este mundo de gente segura
y vivir entre tus brazos
en un mundo de tus palabras

Volio je podmornice i filmove o podmornicama. Mislim da mu se svidjala pomisao da bude zatvoren u nekoj komori na dnu mora.

Bio je tip koga svi vole. Svi su bili odusevljeni njegovim osmjehom i sposobnoscu da prica o bilo cemu. Da djeluje zainteresovan i kad nije. Uvjek sam se pitala kako je postao takav. Mozda sto je uvjek bio u sjeni zgodnijeg brata pa je morao da nadje nesto cime ce se isticati. Ili zato sto je u dubini duse bio nesiguran i bilo mu je potrebno da se svima svidi da bi sebi dokazao da valja. Poslije njega sam naucila da ne vjeruje ljudima sa vjecnim smjeskom na licu.

Volio je mene. Svom sirinom svoga srca jer dubine nije imao. Njegova ljubav je bila jednostavna kao cjeli on. Jedna prozirna povrsina bez ikakvih mracnih strana. Voljela sam tu jednostavnost. Voljela sam to sto je njegov svjet bio crno-bjel, ljudi su bili ili dobri ili losi i sto sam ja u tom svjetu bila savrsena. Kazu ljudi da je ljubav veliki ego trip.

Povrjedila sam ga i tad sam osjetila drugu stranu njegove jednostavnosti. Sa hladnom ljubaznoscu rekao mi je da ne zeli vise da bude sa mnom. Kao da to u stvari nije njegov izbor nego da je to neka visa pravda za njega odlucila. Ali on nije mogao protiv svoje prirode. Nije mogao da svari da dobro i zlo moze postojati u jednoj osobi.

Proslo je vec dve godine od kraja nase duge duge veze. Znam da mu jos uvjek puno znacim. Nije to vise ego trip nego cisto polazim od toga sto ja osjecam. Shvatila sam da ljubavi nikad ne umiru. Umiru samo osobe koje smo bili kad smo voljeli.

Imam jedan od onih dana. Sve me nervira. Ne da mi se pricati sa kolegama, ne da mi se raditi, ne da mi se nositi moju masku. Danas cu biti mrzovoljna i asocijalna. Sto da mazem lazan osmjeh preko lica? Nervira me sto je tabu biti neraspolozen. Kao da je to neki nesupjeh. Svi oko mene se takmice da djeluju sto srecniji. Kako im se da? Doduse ima i onih koji se trude da djeluju sto vise nesrecni. Ja idem iz krajnosti u krajnost. Ali necu danas da se sakrivam od sebe.

Posao. Ne znam, ponekad mi se cini da me posao stimulise, da me razvija i cini sretnom. Ove sedmice ne. Previse sam leprsava i cini mi se da lebdim iznad svih tih tema za clanke. Tesko mi je naci ono izvorno sto me privuklo novinarstvu. Onaj zar. A ne zelim da mi ovo bude rutina. Da pljujem vec milion puta formulisana recenice po papiru a samo mjenjam imena ljudi i mjesta. Jeste, i to je pisanje ali ne ono iskreno pravo. Znam, moram da se strpim i da ne trazim previse. Pa tek sam pocela. Ali vidim ljude koji su radili ovde 20-30 godina i sve im je rutina. Pa onda ovaj posao nije nista drukciji od mojih ranijih. Mogu onda raditi za kasom i kao robot ponavljati iste recenice. Tu se bar manje moram truditi. Ne zelim karijeru. To sam shvatila. Ne radi se o tome. Zelim osjecati da je svaki dan na poslu moj izbor. Ne neka potreba za sigurnoscu, ne neka potreba za potvrdom i za ostvarivanjem vec davno nevaznih ciljeva.
Moram ici, pocinje sastanak. Ipak je fino sjediti za tim okruglim stolom, gledati ta sva iskusna lica i znati da si dio toga.

Ne mogu biti iskrena
previse me brinu misli
onih koje ne vidim
zelim da posaljem rjeci
u svemir
i da znam da ce njihov eko
da se cuje zauvjek
ali necu da saljem misli
izoblicene
prepravljene
izmisljene
i suvise je lazi u ovom svjetu
a svako uljepsavanje
je laz sa dobrim namjerama


Zasto se toliko pravimo? Sta to toliko stitimo u sebi? Pa sta ako sam povredjena, tuzna i slaba?
Samo pisem i brisem i nervira me svaka rjec i recenica. Nemir. Ne mogu spavati. Oprala sam kosu iz dosade. Ili iz neke nade da cu sutra biti kao nova. Drndam po ovim tipkama ali nista iz mene ne izlazi. Sve se skupilo u nekoj kapsuli u grudima i ne mogu je otvoriti.

Ponekad pocnem fantazirati. O glupostima. Ima jedan novinar sa kojim radim. Ne znam u biti nista o njemu osim da je vjerovao u mene od pocetka. Nije lako biti mlad na redakciji gdje su svi izmedju 35 i 55 godina. Njemu je mozda 35.
Odmah me je uocio. Davao mi malo jace zadatke i bio tu da mi odgovori na sva pitanja. Provodio veceri slusajuci moja naivna sanjarenja o karijeri i o tome sta zurnalistika moze postici. Mozda sam ga podsjetila na sebe kad je tek poceo.
Kad sam mu rekla da sam primljena na Europe in the World i da cu studirati internacionalnu zurnalistiku u Holandiji nasmjesio se i rekao: Bas ti odgovara Marina in the World.
Jos uvjek se budim nocima i bojim se kako ce sve biti. Ali ljudi kao on me inspirisu. On je radio na nekim novinama u Bostonu po godine. Bio je vise tu da se nauci posao i da pise na engleskom. Iako sad ima bas jaku karijeru on je dao otkaz. Kaze ne zeli da zivi previse udobno. Zaboravlja sebe i gubi kreativnost.
Ja mu se divim. Sad sam ja na skroz drugom djelu redakcije i samo se rjetko sretnemo u liftu ili mu uhvatim pogled sa druge strane prostorije. I za trenutak pomislim: Sta bi bilo? Mozda smo srodne duse, mozda bi jedno drugo inspirisali, mozda bi putovali svjetom i pisali clanke o svim nepravdama zajedno.
A mozda sam jos uvjek pod uticajem filma sto sam juce vidjela. (Robert Redford i Michelle Pfifer, reportera koji su volili i jedno drugo i svoj posao)

The most important thing is to tell the story

Kazu da novinari treba da budu kao Superman
da lete medju oblacima visokih ideala ali da drze obe noge na zemlji