la vida termina

Eto, opet sam je srela slucajno. I odrzala sam masku. Zvala sam je Idic i ponasala se kao da smo jos uvjek prijateljice. Ne znam se ponasati drukacije sa njom. Sve drugo mi je neprirodno. Ona je losije odrzala masku. Znam je previse dobro. Glas joj je drhtao, pricala je vise sa mojim prijateljom nego sa mnom. A ja sa njenom prijateljicom. Ponekad mi je krivo sto tako dobro glumim. Ljudi nikad ne znaju da su me povrjedili.
Mozda nisam ni glumila. U biti ne osjecam ni mrznju ni ljutnju. Nedostaje mi ali previse se desilo da bi mogle ponovo biti onako bliske. A sve osim toga je samo bolno. Jeste me povrjedila. Neke stvari koji mi je rekla zadnji put kad smo pricali nisu bile nista drugo nego izdaja. Ili vise dokaz izdaje koja je trajala mjesecima, godinama. Ne znam ni ja. Misli i osjecanja koja je ona tajno gajila prema meni a nikad mi nije rekla. Odjednom sam shvatila odakle su sve indirektne uvrjede dolazile sve ovo vrjeme. Ironicno da cemo se ponovo sresti bas na istom mjestu gdje smo se taj put tako krvnicki obracunale.
Znam da joj je zao. I znam da i ja njoj nedostajem. Mozda i jesmo imale neko neprirodno blisko prijateljstvo. Djelile svaku misao. I cim su nam se misli razlikovale nastajala je tenzija. Zivjele smo uvjek skroz razlicite zivote. Ja sam upadala u duge veze dok je njena najduza veza dvije sedmice. Ja sam bila malo vise kontrolisana dok je ona vise osjecala nego razmisljala. To mi se svidjalo sa njom. Ali nekako su te nase razlike postale razlog da osudjujemo jedna drugu.
Cudno mi je sada kad nemam nikog ko mi je tako blizak kao sto je ona bila. Svi su drugi nekako na povrsini. Ne poznaju mene u stvari. Samo vide onaj dio mene koji im je potreban u zivotu. Dok me je Idic uzimala cjelu i davala sebe. Ta njena iskrenost me je znala ganuti. Kako se bacala bez razmisljanja u riskantne situacije iako se sto puta prije toga na isti nacin opekla. Cjenila sam to iako sam se trudila da je zaustavim. Da je naucim da stiti samu sebe malo bolje.
Sad je postala vise kao ja. Malo vise zatvorena, malo se vise boji svjeta oko sebe i drzi sve ljude na distanci. Mozda sam ja kriva. Ma u biti, nije vise vazno.

Jutarnja kava sa mojim tatom je uvjek kao da si otisao na predavanje filozofije, politike i religije i ne znas kako da se izvuces. Na trenutke me uvuce u svoje genijalne ideje, zadivi me i dobijem zelju da mu pokazem kako i ja znam i mogu. Kako i ja razmisljam i da sam i ja dosla do slicnih zakljucaka. Ali on to ne zna. Ne zna slusati tudje misli. Nije to sebicnost nego jednostavno nikad nije naucio. Ja mu ne zamjeram. Zelim da mu dam priliku da se uzdigne iznad svih i da bude centar moga svjeta za tih sat vremena.

Njegove misli su fantasticne. Rekao je naprimjer (to je negdje procitao) kako je istina samo laz oko koje smo se dogovorili. Htjela sam mu reci da sam i sama to skontala. Da je istina previse kompleksna da bi je mi svarili. Da je moramo isjeckati u male fregmente pa je uzimati dio po dio i slagati neku vrstu puzle. Da sagledamo cjelinu. Ja znam kakvu istinu vide ljudi koji mrze druge ljude radi nacije, boje koze i tako dalje. Razumijem njihovu tacku gledanja, razumijem taj strah od nepoznatog i taj strah od promjena koje moraju nastupiti. Ja sam to osjetila ali u drugom obliku. Ali ja imam vise parcica istine i vidim i drugu stranu. Zato se ne ljutim na njih, nit se trudim da ih promjenim. Svako mora sam sebe da preispita.

Ispricao mi je neku pricicu koju je isto negdje procitao. Kao covjek umro i dosao kod Boga. Bog ga pita: Hoces u raj ili u pakao? Covjek ga pita da li moze da vidi kako izgleda u paklu. Oni u pakao kad tamo stoje ljudi oko ogromnih kazana gdje se kuva hrana. Mjesaju je sa ogromnim kasikama i pokusavaju da jedu sa njima. Ali posto su drske kasika predugacke samo se zaliju hranom a nikad se ne najedu. Onda ga Bog odveo u raj kad tamo ih doceka isti prizor. Covjek ce zacudjen Bogu: Pa i u raju i u paklu je isto. Bog odgovori: E, ali ovi u raju imaju pamet pa hrane jedni druge.

Sad je poenta svega da razlika izmedju srece i nesrece, ljubavi i mrznje jako mala. Da uz malo ljudskosti mozes lako od pakla napraviti raj.

Iskoristila sam priliku pa ga pitala sta on misli da je smisao zivota. Rekao je: Ja mislim da su ljudi uvjek tezili ka prosiravanju. I mislim da je cilj da nastanimo ovo kamenje sto se vrti u svemiru sa organskom materijom. Sa razumom.

Odgovor je bio puno duzi jer on ne zna stati pricati. Usao je u temu Boga. Ja sam uvjek njega smatrala ateistom. On je rekao da nije. On misli da smo mi stvorili Boga isto kao sto je i on nas. A sta god mi stvarimo mi to i napravimo. Po tom pitanju je Bog nasa ideja koju smo ostvarili i nastavljamo da ostvarujemo. Bar sam ja to tako shvatila. To je bilo bas jutarnja gimnastika za mozak.

Ovaj moj tata, nije bio savrseni otac ni po cemu. Niti je sada. Ali sam ja uvjek (osim u pubertetu) nalazila nacin da nadjem ono ljepo u njemu. Da izvucem tog genija koji vise postoji u teoriji nego u stvarnom zivotu. Izvucem tu osobu koja on zeli da bude. I vidim da se trudi iz petnih zila. Zato mu oprastam za sve.

Ovi zadnji dani mi idu polako. Nedostajes mi a bilo mi je tesko biti sama sa sobom. Svi demoni koji te se boje sacekali su me u zasjedi. Malo me je razocaralo to, shvatiti da ne mogu sama. Potreban si mi u svakom aspektu mog zivota i znam da te to raduje. A mene plasi. Boricu se protiv toga. Molim te ne zamjeri mi. Ja to radim radi nas. Necu da brkam sigurnost i ljubav.
Bojim se kako ce biti kad dodjes. Mozda cu opet biti onako izkljucena. Kao da si stranac. U mislima sam stvorila drugog tebe, vise savrsenog. Nisi bio tu da me podsjecas na tvoje imperfekcije a ja sam zaboravila kako da ih volim. Trebat ce mi neko vrjeme da te svarim i ponovo se zaljubim. Boricu se da to sakrijem od tebe.
Najvise se nadam seksu. Ono fizicko i ono jedino sto je uvjek funkcionisalo izmedju nas. Ono primarno sto moj mozak ne moze izobliciti i ispuniti strahovima. Ono u cemu se osjecam najvise iskrena.
A sta poslije? Razocarenje od prevelikih ocekivanja ili par dana totalne srece. A onda kao uvjek poslije svakog leta dolazi pad. Mozda uspijem samo sletiti.

Opet previse razmisljam.

Jutros sam se probudila i pomislila: Pa ja cu jednog dana umrjeti. Ne znam zasto, mozda zbog nekih previse filozofskig razgovora sa rodjakom u kasnim satim. Bio je to cudan osjecaj. Kao da je sve odjednom postalo tako besmisleno. Svaki korak koji sam uzela dosada. Sve cime se ponosim. Sva sjecanja. Izgubljena.
Mrzim kad se suocim sa tim mislima rano ujutro. Kad nisam naoruzana svojim odbranbenim sistemima potiskivanja. Imam osjecaj kao da su vrebale cjelu noc da me uhvate kad im se najmanje nadam. Kako ustati kad nista nije vazno?
Ali onda se miris kave usunjao u moj svjet. Pomazio me po licu i kao u crtanim filmovima ovio mi se oko tjelo. Osjetila sam kako lebdim dok mi je svjet postajao sve blizi. Kad sam izplovila na samu povrsinu sebe sunce je vec sijalo.
Ostavila sam sve crne misli na dnu i krenula naprjed. Zvale su me i mamile, znaju da im se tesko mogu oduprjeti. Ali pobjedila sam prvu borbu dana. Sve poslije toga je djecija igra.

Voljela bih biti kao drugi. Tako jednostavna. I sebi i drugima. Voljela bi da sam tako opredjeljena. Da znam ko sam i sta zelim. U zadnje vrjeme ne znam da li su moji snovi uopste moji. Ili su samo neki plod zelja ljudi oko mene. Da budem sve sto oni nisu. Da budem neka vrsta sigurne avanturistkinje kojoj ne treba niko a potrebna je svima. Vidim ponos u njihovim ocima kad odigram moju ulogu savrseno. Ne mogu im reci istinu.

Kad zatvorim oci

Teski kapci
zatvaraju mi svjet
suve oci placu
dok koracam kroz
ostvarenje svih svojih snova
prazne duse

Gubim se izmedju velikog slova
i upitnika
na kraju svake recenice
stoji straza
i brani da haos
ispuni prazninu

A potonut cu jednom
kad zatvorim oci
u to toplo crnilo
tamo negdje iza uma
u dubinu.