Ovi zadnji dani mi idu polako. Nedostajes mi a bilo mi je tesko biti sama sa sobom. Svi demoni koji te se boje sacekali su me u zasjedi. Malo me je razocaralo to, shvatiti da ne mogu sama. Potreban si mi u svakom aspektu mog zivota i znam da te to raduje. A mene plasi. Boricu se protiv toga. Molim te ne zamjeri mi. Ja to radim radi nas. Necu da brkam sigurnost i ljubav.
Bojim se kako ce biti kad dodjes. Mozda cu opet biti onako izkljucena. Kao da si stranac. U mislima sam stvorila drugog tebe, vise savrsenog. Nisi bio tu da me podsjecas na tvoje imperfekcije a ja sam zaboravila kako da ih volim. Trebat ce mi neko vrjeme da te svarim i ponovo se zaljubim. Boricu se da to sakrijem od tebe.
Najvise se nadam seksu. Ono fizicko i ono jedino sto je uvjek funkcionisalo izmedju nas. Ono primarno sto moj mozak ne moze izobliciti i ispuniti strahovima. Ono u cemu se osjecam najvise iskrena.
A sta poslije? Razocarenje od prevelikih ocekivanja ili par dana totalne srece. A onda kao uvjek poslije svakog leta dolazi pad. Mozda uspijem samo sletiti.
Opet previse razmisljam.
Post je objavljen 30.07.2006. u 22:27 sati.