|
Jutarnja kava sa mojim tatom je uvjek kao da si otisao na predavanje filozofije, politike i religije i ne znas kako da se izvuces. Na trenutke me uvuce u svoje genijalne ideje, zadivi me i dobijem zelju da mu pokazem kako i ja znam i mogu. Kako i ja razmisljam i da sam i ja dosla do slicnih zakljucaka. Ali on to ne zna. Ne zna slusati tudje misli. Nije to sebicnost nego jednostavno nikad nije naucio. Ja mu ne zamjeram. Zelim da mu dam priliku da se uzdigne iznad svih i da bude centar moga svjeta za tih sat vremena.
Njegove misli su fantasticne. Rekao je naprimjer (to je negdje procitao) kako je istina samo laz oko koje smo se dogovorili. Htjela sam mu reci da sam i sama to skontala. Da je istina previse kompleksna da bi je mi svarili. Da je moramo isjeckati u male fregmente pa je uzimati dio po dio i slagati neku vrstu puzle. Da sagledamo cjelinu. Ja znam kakvu istinu vide ljudi koji mrze druge ljude radi nacije, boje koze i tako dalje. Razumijem njihovu tacku gledanja, razumijem taj strah od nepoznatog i taj strah od promjena koje moraju nastupiti. Ja sam to osjetila ali u drugom obliku. Ali ja imam vise parcica istine i vidim i drugu stranu. Zato se ne ljutim na njih, nit se trudim da ih promjenim. Svako mora sam sebe da preispita.
Ispricao mi je neku pricicu koju je isto negdje procitao. Kao covjek umro i dosao kod Boga. Bog ga pita: Hoces u raj ili u pakao? Covjek ga pita da li moze da vidi kako izgleda u paklu. Oni u pakao kad tamo stoje ljudi oko ogromnih kazana gdje se kuva hrana. Mjesaju je sa ogromnim kasikama i pokusavaju da jedu sa njima. Ali posto su drske kasika predugacke samo se zaliju hranom a nikad se ne najedu. Onda ga Bog odveo u raj kad tamo ih doceka isti prizor. Covjek ce zacudjen Bogu: Pa i u raju i u paklu je isto. Bog odgovori: E, ali ovi u raju imaju pamet pa hrane jedni druge.
Sad je poenta svega da razlika izmedju srece i nesrece, ljubavi i mrznje jako mala. Da uz malo ljudskosti mozes lako od pakla napraviti raj.
Iskoristila sam priliku pa ga pitala sta on misli da je smisao zivota. Rekao je: Ja mislim da su ljudi uvjek tezili ka prosiravanju. I mislim da je cilj da nastanimo ovo kamenje sto se vrti u svemiru sa organskom materijom. Sa razumom.
Odgovor je bio puno duzi jer on ne zna stati pricati. Usao je u temu Boga. Ja sam uvjek njega smatrala ateistom. On je rekao da nije. On misli da smo mi stvorili Boga isto kao sto je i on nas. A sta god mi stvarimo mi to i napravimo. Po tom pitanju je Bog nasa ideja koju smo ostvarili i nastavljamo da ostvarujemo. Bar sam ja to tako shvatila. To je bilo bas jutarnja gimnastika za mozak.
Ovaj moj tata, nije bio savrseni otac ni po cemu. Niti je sada. Ali sam ja uvjek (osim u pubertetu) nalazila nacin da nadjem ono ljepo u njemu. Da izvucem tog genija koji vise postoji u teoriji nego u stvarnom zivotu. Izvucem tu osobu koja on zeli da bude. I vidim da se trudi iz petnih zila. Zato mu oprastam za sve.
|
