la vida termina

Jutros sam se probudila i pomislila: Pa ja cu jednog dana umrjeti. Ne znam zasto, mozda zbog nekih previse filozofskig razgovora sa rodjakom u kasnim satim. Bio je to cudan osjecaj. Kao da je sve odjednom postalo tako besmisleno. Svaki korak koji sam uzela dosada. Sve cime se ponosim. Sva sjecanja. Izgubljena.
Mrzim kad se suocim sa tim mislima rano ujutro. Kad nisam naoruzana svojim odbranbenim sistemima potiskivanja. Imam osjecaj kao da su vrebale cjelu noc da me uhvate kad im se najmanje nadam. Kako ustati kad nista nije vazno?
Ali onda se miris kave usunjao u moj svjet. Pomazio me po licu i kao u crtanim filmovima ovio mi se oko tjelo. Osjetila sam kako lebdim dok mi je svjet postajao sve blizi. Kad sam izplovila na samu povrsinu sebe sunce je vec sijalo.
Ostavila sam sve crne misli na dnu i krenula naprjed. Zvale su me i mamile, znaju da im se tesko mogu oduprjeti. Ali pobjedila sam prvu borbu dana. Sve poslije toga je djecija igra.