Zive vise ljudi u meni. Neki dobri, neki zli. Svaka nova osoba u mom zivotu stvara reflekciju same sebe u meni. Puno su razlicite te moje licnosti. Neke sitnicave, neke velikodusne, neke izadju samo u nekim trenutcima a neke su tu cjelo vrjeme u pozadini. Sjedinjuje ih samo cinjenica da se nalaze bas u meni i da nemaju kud. Pokusavaju da se sjedine u jednu, da se stope ali nemoguce je biti sve odjednom. Ja sam bezkonacna i u svakom novom trentku se rodim ponovo. Sa sjecanjima i emocijama pokusavam da sljepim trenutke u jednu cjelinu i sve osobe u ovome tjelu u jednu mene. Stvaram to neko lazno ja. A bojim se te jednostavnosti jer kad bi u to vjerovala ne bi sebi mogla objasniti sve razlicite emocije i osobine. Na kraju biram ko sam. Uzmem mali uzorak od svih mojih ja, onaj koji mi se svidja, i dozvolim da me to definise. Oblikujem samu sebe u nesto s cim mogu zivjeti. Ali ponekad gubim kontrolu pod navalom osjecanja i postajem reakcija na zivot, na umor i na neuspjehe. Tada me okolina oblikuje. Strasno je biti zarobljen i boriti se sam u sebi. Mozda u starosti dodje neki mir, neka mudrost koja te oslobodi svih konflikta. Mozda tada uspijem pocnem koegzistirati sama sa sobom bez prevelikih krajnosti.
Post je objavljen 23.08.2006. u 01:00 sati.