Oprala sam zube, skinula sminku i igrala Solitaire dva sata na kompjuteru. Cjelo vrjeme praveci se da ne cujem zivotinjske krikove iznutra. Kisa je udarala po prozoru i ja sam vidjela pred sobom prizore poplavljenih gradova u Njemackoj. Sav taj neprirodni red i male identicne kucice u nizu kako nestaju pod vodom. Kaos uvjek na kraju prevlada.
Takve su kucice i u Holandije. Savrseno poredane. I ljudi su jedako kockasti. Zamisljam ih kako se smjese i voze svoja bicikla po sivim ulicama okupanim kisom. Kao da ne znaju da su moru ukrali dno. Kao da imaju pravo na te ulice i kucice i bicikle. Arogantni i nesretni kako samo ljudi bez bola mogu biti.
Zamisljam sebe u maloj sobici kako igram Solitaire dok kisa lije. Sve moje lazi o sebi i svjetu bit ce daleko. Zarobljene u ljudima koji me vole i definisu. A oni ce setati mojim ulicama bez mene. I svakim korakom ce mi biti sve dalji.
Ne bojim se samoce. Bit ce i tamo ljudi. Stranih ali izbacenih iz konteksta kao ja. Rodicu se ponovo u njihovim ocima i zajedno cemo stvarati iluziju da je sve pod kontrolom. Ali kad se zatvorim u tu malu sobu, moje ostrvo istine, objesicu kisobron na kuku kod vrata, sjesti na prozor i cekati poplavu.
Post je objavljen 28.08.2006. u 13:42 sati.