Volio je podmornice i filmove o podmornicama. Mislim da mu se svidjala pomisao da bude zatvoren u nekoj komori na dnu mora.
Bio je tip koga svi vole. Svi su bili odusevljeni njegovim osmjehom i sposobnoscu da prica o bilo cemu. Da djeluje zainteresovan i kad nije. Uvjek sam se pitala kako je postao takav. Mozda sto je uvjek bio u sjeni zgodnijeg brata pa je morao da nadje nesto cime ce se isticati. Ili zato sto je u dubini duse bio nesiguran i bilo mu je potrebno da se svima svidi da bi sebi dokazao da valja. Poslije njega sam naucila da ne vjeruje ljudima sa vjecnim smjeskom na licu.
Volio je mene. Svom sirinom svoga srca jer dubine nije imao. Njegova ljubav je bila jednostavna kao cjeli on. Jedna prozirna povrsina bez ikakvih mracnih strana. Voljela sam tu jednostavnost. Voljela sam to sto je njegov svjet bio crno-bjel, ljudi su bili ili dobri ili losi i sto sam ja u tom svjetu bila savrsena. Kazu ljudi da je ljubav veliki ego trip.
Povrjedila sam ga i tad sam osjetila drugu stranu njegove jednostavnosti. Sa hladnom ljubaznoscu rekao mi je da ne zeli vise da bude sa mnom. Kao da to u stvari nije njegov izbor nego da je to neka visa pravda za njega odlucila. Ali on nije mogao protiv svoje prirode. Nije mogao da svari da dobro i zlo moze postojati u jednoj osobi.
Proslo je vec dve godine od kraja nase duge duge veze. Znam da mu jos uvjek puno znacim. Nije to vise ego trip nego cisto polazim od toga sto ja osjecam. Shvatila sam da ljubavi nikad ne umiru. Umiru samo osobe koje smo bili kad smo voljeli.
Post je objavljen 11.08.2006. u 16:26 sati.