On je savrsen. Iako ima malo prevelike obraze i cudne zube. Pa ni tjelo mu nije neko. Ali je nekako opet savrsen. Njegov izgled stvara novu definiciju ljepote u meni. Krsi sva pravila, sve norme i ideale. I dok nabrajam ove manjke moram ih vaditi iz sjecanja jer ih vise ne vidim. Da li je to znak zrelosti ili ja to stvarno volim?
Ponekad zaronim u taj nas svjet. I drzim dah. Znam da tu ne mogu ostati dugo jer nisam stvorena da budem beskrajno sretna. A nije ni on. Previse nemira zivi u nama a oboje volimo zivjeti u krajnostima. Cesto nam tako dani pocnu sa suncem a zavrse sa grmljavinom.
Ali nemam nista protiv toga. Ne zelim momka sto mi servira slatke lazi uz jutarnju kavu. Zelim da me izaziva i bude ravnopravni protivnik a istovremeno i najveci saveznik.
Mozda je borba to sto nas veze. Ta neodoljiva zelja da te promjenimo jedno drugo iako to u stvari ne zelimo. Jer u trenutku kad bi u tome uspjeli osjecanja bi nestala i zivot bi postao ravna linija.
Cesto kazu da takve veze ne opstaju. Da zar izgori i nastaje mrznja. Ne znam, radije mrznja nego ravnodusnost.
Post je objavljen 25.08.2006. u 01:04 sati.