Noc se sasula teska po gradu. Zakopala sve. A mene je ponovo strah svega. I znam da nema sanse da pobjedim ovu borbu. Igram igru potiskivanja i pozitivnog razmisljanja ali to je beznadezno. Na kraju cu ipak lezati u krevetu, gledati u plafon i cekati da sve eksplodira predamnom. Cudan neki bol. Tu je ali nedodirljiv. Osjecam ga ali ga ne mogu izvuci na povrsinu nit suzama isprazniti. Mozda svo to bjezanje od surove stvarnosti danju nekako me stigne nocu. Mehanizmi odbrane se uspavaju i tu sam lak pljen. Strahovi me sacekaju u zasjedi i kruze oko mene kao sismisi. Sitni, gadni i zedni krvi.
Post je objavljen 15.08.2006. u 23:52 sati.