Jos uvjek me boli prizor tvoga lica kako se gubi medju pahuljicama dok voz usporava. Ali u mom sjecanju voz odlazi i nikako da ode. Ti mi mases i smjesis se djetinjasto, dok plava dobrota iz tvojih ociju polako se muti. Umire onaj sjaj i osmjeh postaje grimasa, zaglavljena negdje izmedju bjesa i dubokog razocarenja. Ubila sam i tebe i sebe u jednom mahu. I pitam se da li se jos uvjek inatis sjecanju na mene, da li sebi priznajes da me jos uvjek volis. Ja nisam nikad bjezala od toga, ljubav je jedino ostala poslije sve mrznje, bjesa i tuge. Krug se zatvorio ali nemam tebe. Ne znam vise ko si i na trenutak me zaboli sve prozivljeno sto zauvjek je tu ali nedokucivo. I mozda bih trebala sve baciti u vodu, praviti se da nikad nisi ni postojao. Ali previse je krhko moje drvo da zivi tako plitko usadjeno u ovu zemlju. Trebas mi kao definicija mene. Kao dio moje price. Ne mogu zivjeti ovako isjeckana i fragmentirana kao nikad nisam bila mi. Toliko gubitaka a opet se nista nisam naucila. Jos uvjek se drzim proslosti kao da buducnosti nema. Oprosti mi moje ispade, ne znam zasto ne mogu prestati da mucim i tebe i sebe. Ali strah me praznine i hladnoce kad voz napokon napusti tvoj peron i krene u meni nepoznatom pravcu. Ne zelim da me ispratis sa mrznjom.
Post je objavljen 15.09.2006. u 19:38 sati.