skaska

u nekoliko osinjih gnijezda nikada nije uputno dirnuti. ose te izbodu dok veliš rohatinski i ostaneš naotečen ko čobi na degustaciji domaćeg kulena. znamo svi o čemu pričam, al meni se živo hebe za ose, jer ionako se slična terapija otrovom tih malih beštija protiv boleštine koju imam grdo plaća. ovako ju dobiješ gratis, jedino riskiraš da ti se lijepe nelijepi komentari dežurnih dušebrižnika i onih koji svako jutro piju kapučino sa svetim Petrom.
ako lupiš u osinje gnijezdo dakle ne znači da ne voliš ose, dapače, dobrodošle ste zujalice, ubadajte pasvammater, imate na to pravo. ljudski rod vas ionako smatra inferiornim bićima, naklapaju zašto u danom trenutku ubadate njih savršene, naklapaju, kenjaju.
dakle, uvaženi komentatori nemojte mi vi kenjati o nacionalnoj svijesti, rodoljublju, vjeri i sličnim neupitnim stvarima koje bi trebali štovati a ne njima se "služiti".
eto, bozanićevim rotacijama (jer prije njega župnik je do smrti župil u jednoj župi) dobili smo u deset godina desetog župnika. s obzirom da mi je župnik susjed itekako mi je stalo imati dobrosusjedske odnose. do sada je išlo kako tako, bilo je svakakvih, od onih koji su doslovno prohujali s vihorom, no većina je došla tiho i otišla još tiše. nekidan pak došao je deseti župnik i odmah naredio da se ucmekaju dva stoljetna stabla ispred zgrade koja se naslanja na crkvu. drvca su rasla sto godina, a njihovo cmekanje trajalo je relativno brzo, recimo da je trajalo kao tekma bez produžetaka. upitasmo ga nas nekoliko "hrabrih" zbog čega ogoljuje još ono malo zelenila u kvartu i dobismo odgovor kako mu je korijenje "išlo" u kupaonicu. hm....jučer dođem s puta i imam što vidjeti; ošla u povijest i stara magnolija čije korijenje nije "išlo" nigdje, jer je ljepotica tridesetak godina doslovno krasila brisani prostor odurne trafostanice. i sad nema više ničeg. sve je golo. čujem kako se priča da je izuzetno poduzetan i da je u staroj župi "čuda" napravio. o Bože, ne vjerujem. mislim vjerujem, al pojam čuda u ovom slučaju za mene poprima monstruozne obrise.
kaj sad napraviti, sjesti i plakati. nitko ne može vratiti sto godina. sve je golo kao rit, al čovjek očito ima plan i može raditi što hoće. prigovori tipa: zakaj devastirate prirodu i kvart ili zakaj mi zvono već dvadeset godina ne da spat ni nedjeljom do šest, atak su na presveto Trojstvo?! i usput, između ta dva rušenja, (ili kako bismo preveli na župnički - uređivanja) na putu, u gradu gdje se uz kavicu na rivi morah nasmijati čovječuljku s ustaškom kapom na glavi koji šalje turiste u pizdu materinu, u hotelu, u sobi, na noćnom ormariću, dočekala me Biblija. nisam provjeravala jesu li ih instalirali u sve sobe starog hotela u samom centru grada ili su doznali da sam raspuštenica koja ću gorjeti u paklu makar novom župniku za "uređenje" dala donaciju jacinih razmjera. di su ostale svete knjige, kuran, talmud...jel u taj hotel primaju samo katolike i one koji su malo "skrenuli" s puta.
koliko licemjerja i sranja u zemlji koja se doslovno moralno raspala ne samo po šavovima nego i usred srca.
nadam se da Bog ima beskrajno strpljenje, a dosad je imao, jer toliko zločestoće, svađanja, gnusa, ovog kretenizma od predizborne stenjaže teško da bi tolerirali svi bogovi s neba.
biblija u hotelskoj sobi u kojoj noće ljudi raznih vjera nije u redu. nažalost, vjera dijeli umjesto spaja, to je činjenica, najžalosnija na ovome svijetu, svijetu koji puni želuce i prazni srca. prva bih bila da se na svakom praznom zidu, po fasadama, na cestama, umjesto hotelskog reda, u udžbenike svih zemalja, na čela taštih i nepismenih političara upišu redom deset božjih zapovijedi. kad ne možeš uspravno hodati nema tog štapa koji će biti bolji od njih, a upravo to nam se događa, s manjim ili većim amplitudama od stoljeća sedmog.

i stoput sam si rekla: nemoj ženo, budi pristojna, nemoj pičkarat al kak, kak da budem na liniji broša kad mi se svako malo digne tlak na pizdarijama koje čine kompromisi hebemimjamater. kompromis je zapravo jedna obična misa na kojoj ide sve po proceduri i na kraju i ak nisi ništ sgrešil vele ti da su ti gresi oprošteni i da ideš u miru, a čim zakoračiš iz crkve, dakle koju sekundu, dvije kasnije ima te prilike spičiti neki porše ili volvo na onim traktorskim kotačima pa ti vidi.
nemrem biti kratka, jer ovo je duga i bolna priča koja je počela jednim kratkim i ucjenjivačkim pozivom. rijetko ubacujem tu klip, al kak je i vreme kuruze evo ga nek malo ilustrira moju patnju i bol:
http://www.youtube.com/watch?v=1HRa4X07jdE
dakle čkapi se javila naravno u (ne)vrijeme, onda kad si zapalim pljugu posle ručka i mislim kaj bum dalje radila s obzirom da ni pol toga nisam stigla vjutro radi sličnih uznemiravanja tipa: možemo li sprovesti kratku anketu od pola vure...ili možete li donirati publikaciju namijenjenu prevenciji drogiranja mladih ili ...eh, upravo to je rekla ova a glasilo je: čujte, ako ne održite tu prezentaciju od samo jedan sat vaša žena vašeg bratića od vaše majke neće dobiti dar. DAR!!!! dar mar jebote kaj da delam, staru nemrem dobit da ju pitam jel spremna prekinuti odnose i s ovom granom obiteljske loze. ništ, riskiram i pristanem. pita me žena jel oću sutra, preksutra i tak počne nabrajati datume do termina poroda male od prijateljičine kumine kćeri. OĆU SUTRA velim da se rešim muke i užasa, a i ionako su mi se pred očima počele pojavljivati snježne pahuljice što će reći da ću biti migrenozna i lakše preboljeti sve užase boga koji se spustio na zemlju i učinio nas svetima.
a upravo tako je žena s prebijelim gebisom prezentirala nešto što nitko od nas ukućana nije smio zvati usisivačem (odmah se fatala za srce izrekavši: oh što boli kad to tako zovete, pa to nije usisivač, pa to je b o ž a n s t v o).
jebemu fakat moram kratit (dulju verziju naći ćete negdje, ne znam još di, al negdje nemojte me sad valjat)
dakle, hiće ona sve te dijelove, stavlja, inhalira mi zrak nekim mirisima čudnim a dvorište mi, skromno napominjem usput, prepuno engleskih ruža, dakle, mijenja ona produžetke nastavke, gladi, otčupa mi dlačice s pakistanca matere mu i ostavi krug ko nlo u žitu, potom sam na istog tog pakistanca morala izliti frišku jacobsicu. onda je prešla na vodu, pa počela strugat parkete i stalno nas prisutne pitala: jel oćete popit ovu vodu, jel oćete...stara je popizdila i rekla joj nakon desetog puta: pijete vi tu vodu, mi smo vama dali čistu matere mu...onda je ošla s nekim anus otčepljivačem na moj radijator i izvukla iz njega pređu i sve je tako ošlo u pizdu materinu u zrak, pa sam kad je otišla morala uzet svoj jadni, stari, za 29 tisuća dvjestokuna jeftiniji usisivač i sve to počistiti. sve u čast dobrih obiteljskih odnosa.
u jednom trenutku pomislila sam kako bih bolje podnijela četvorku jehovinih teta, a onda sam bila ziher da bih slobodno u vrtu mogla odraditi i njihov skup s obzirom na zadnju fazu uvjeravanja jedan na jedan. naime, stara mi je ošla šetati cucke ne mogavši više izdržati. potom mi je žena ispod oka otkrila onu "ljudi smo, dogovorit ćemo se". pristanem li sada, odmah, tu, istog časa što je danas potpuno in..štedim deset soma kuna i dobivam suđe uz koje dlazi visokotlačna dizalica. uz to, ako usosim pet svojih dobrih prijatelja i postanem im grdi neprijatelj dobivam poklon koji će mi ozonizirati zrak ma što to značilo. dakle kišo jebi se, ja imam svoje furke mrš.
prezentacija božanstva koji nije usisivač trajala je tri vure, ponuđeno mi je i da plaćam osamstokuna mjesečno dvije godine, jer teta veli da osamsto kuna mjesečno imamo svi, kaj ne. uglavnom, imala sam na popisu jednu ženu koju sam htjela grdo zasositi, no već sam ju istu večer nazvala i rekla kak ni za živu glavu ne pristane na prezentaciju jer mi se čini da ženska ima početnu fazu vodenih kozica, a ista je hipohondrica.
toliko patnje bez muzike. i sad čekam da mi se vrati. slijedi poravnanje. baš sam nestrpljiva.

nažalost moram konstatirati da je dosta ljudova iz moje generacije skrenulo, prolupalo ili kako vam drago. nije to onak da bi ih promptno stričeki u belom oblekli u luđačke, šeću oni gradom, druže se, komuniciraju, malo manje se ševe ili nikako (jedan od kurcijalnih razloga) dapače, ŠIRE POZITIVNU ENERGIJU silom ili milom. zrakom, telefonom, blogom pa i fejsom matere mu. kad mi netko lupi na širenje te pozitivne energije, a energija je u biti uvijek pozitivna (nemojte me sad hebati s nuklearkama) onda ja zaključim da je čovjek pun emocionalnog smeća i da nije našel svoj odgovarajući kontejner, pa mu je na svaki lonac osobito pun kipuće vode odgovor poklopac-pozitivna energija. kakva je to zapravo floskulica. ak te neko lupa po glavi, dela iz tebe budalu, pokrade ti prošlost, zahebe sadašnjost i onemogući i tebi i tvojoj deci budućnost kaj nam preostaje? širiti pozitivnu energiju? kaj da je to neki virus, pa odemo u prvi šoping centar i dahćemo nad proizvodima, osobito jestivim šireći taj virus. to kaj je dosta moje generacije našlo utjehu u pozitivnoj energiji raznoraznih orijentalnih vještina, plesova, jogitisa, makrobiotike, jehovinih teta, rašljarstva, to kaj se bave eko uzgojem na bakonu jedan puta jedan, to je sve posljedica pizdarije koja se zove rat i poraće. najljepše godine su nam otišle vrit. prvo smo kusali mašući zastavicama i buljeći u uvijek nasmijanu jovanku, onda smo gubili svoje najdraže, a potom i negdje u isto vrijeme izgubismo svoju najdražu - lijepu našu. i kaj drugo
čovjeku preostaje nego biti optimist. no to s pozitivnom energijom obara s nogu. ta sintagma izlazi iz usta, hebomepas vrhunske rodovnice, navek kod ljudi kaj zapravo šire negativnu energiju i onak su tipični crnjaci. pomisao na njih, druženje s njima, a još više kakav posel ili slušanje njihove priče ubija u pojam. podsjeća to na onu klasičnu: nisam pijan, ne nisam pijan ili dosljednije : nisam lud, ne nisam lud, to kaj...
I kaj bi sad trebali primjerice ovi na jugu Francuske širiti pozitivnu energiju jer im je nuklearka prolupala pa širi nekaj drugog, a ovi kaj su im se najdraži prije deset let bacali sa stotog blizancih? teško je, ono materijalno je teško velikom broju ljudi, ne toliko iskazanom, jer velike su nam oči i nadoknađujemo vremena kad nije bilo skoro pa ničeg, duhovno je pak još teže, jer smo frustrirani, shebani, prevareni, izdani i svakim danom u svakom pogledu sve je veće napredovanje s ciljem da se od nas svih delaju majmuni. i sad slijedi naputak ovih gore: širite pozitivnu energiju. dok se oni šire vi širite pozitivnu energiju i zadavite se bljuvotinom čiste pozitive. čista agresija, moj narode. moguće je da se liječi medikamentozno, al treba krenuti...
ne volim nikakva širenja osim ona od dobrog špeka. točka.

kod nas kad krene onda krene, nema onoga idemo dalje (to je ošlo vrit definitivno) nego idemo do kraja, idemo ispucati temu dok ne bude na muuu s finim, lepim rogovima na glavi. pa eto nekoliko riječi o poplavi, pošasti, napasti, užasti i ostalim stima "udruživanja" u te počesto tzv. dobre prilike. čim upališ komp zasuje te poput jutarnjeg pepela ponuda sunčanog dana, ponuda sata, minute il presudne sekunde, razne koljektivne raspaljotke, grupnjakovi, najbolje cijene i baš za mene. koncepcija je jednostavna, marketing odlučan, ljudi prostodušni, ponuđači svakakvi. od onih koji nabrijavaju cijenu pa je spuščaju na pola, do onih koji će vas dočekati s kuponom kao dokazom da ste uslugu kupili u pola cijene sve samo ne nasmiješeni. jedna mi je susjeda na taj način išla izbijeliti zube, al kad je vidjela tipa upitala se bi li mu dala da joj izbjeli zahodsku školjku. ukočila joj se vilica, te je u posljednji tren sišla sa stolca sveudilj trčeći kući. druga mi se znanica razočarana nekim radom na auspuhu (uvijek mi je bila sumnjiva) grdo naljutila i reagirala, te su joj vratili novce. treća je imala majstore koji su joj doslovno shebali cijelo ljeto odgađajući radove, a kad su konačno došli ispostavilo se da rade na deset razboja il kaj da su na onim čunjićima pa pletu pašku čipku i pletu i pletu dok cvrčak na čvoru crne zna se već koga pada u nesvest. princip je jednostavan za one koji još nisu onjušili ili uplatili nešto. platiš odmah jer je upola, a onda je sve stvar dogovora, a taj dogovor zna biti škakljiva stvar. pa dok su ovoj trećoj konačno došli majstori koji su u ekipi namjerili imati i skoro pa đaka prvaka, nikako da dovrše. tako su neko vrijeme (hvala tom nekom još uvijek toplom vremenu) ukućani spavali na ligeštulima, šlaufovima i dvorišnim ležaljkama, a kad su majstori u pola cijene otišli bilo je teško rekonstruirati neke prijašnje lokacije. usput, normalno je ako vam netko radi u pola cijene da gasi čikove na parketu, skida vrata od sobe u kojoj su bile spremljene jedine čiste stvari, a potom su i one i soba sličile na pompejos afterparti.
dakle, sve treba malo gledati s odmakom, s dozom dobrodošle skepse. neke su usluge valjda okej. čujem, od kćeri mi kolegica lepo naučila španjolski u pol cijene, šulkolegici su lijepo odstranili kurje oko, a šogoricu su mi tak zmasirali da ziher ulazi u slijedeću enciklopediju zmajeva.
ipak, kaj je preveć je preveć. zbog sveopće zadojenosti lovom i imati i samo imati ja jednostavno nemrem poslušati opet svoje dete i naručiti tortu u pola cijene, jer sam i ja malo ošla u krajnost pa mi odmah pada na pamet kaj bi toj torti tam negdje di se mesi mogli raditi, od pljucanja (kaj je još najmanji problem) do nekih groznijih zelenkastijih, okruglastijih dodataka ili ukrasa, kako za koga.
nikaj ne preporučam, al kad mi slijedeći puta neko veli za te kupone ozbiljno ga šaljem po bombone