skaska

nema više postova, nema komentara. onog dana kad je preselila na drugi blog servis i otkad je tam pisalo: preselila sam...crne sam slutnje imala. jer sam još od starog u toj problematici. čitajući njene bolničke zapise pod naslovom "ranjene ptice" prije nekog vremena shvatila sam da nije dobro, da fakat nije dobro poslije svih tih bolničkih muka. al' sve nekako misliš kako se sve to ipak ne događa onoj osobi koju si upoznao i s kojom si se družio.
jedna od prvih blogerica s kojom sam se spajala. sasvim posebna. vječno u preispitavanju. kritici. traženju. mučila ju je ova stvarnost. tankokožna preko svih mjera. za razliku od mene koja bježim od boja, ona je bojala svijet oko sebe, na taj način pokušavajući ga sebi olakšati.
bila je članica naše male družine. gledam sad maloprije fotke našeg trećeg ili četvrtog pljoskičarenja kod mene v dvorišču. mali pas je bil okej. očijukal je s mojim kujama i dokazao da veličina nije nužna.
osjećam gorčinu, jer kad joj je bilo najteže nije htjela mnoge oko sebe. ni u komentarima, ni na postovima, ni na druženjima. često sam mislila na nju, čitala njene postove, no više nisam komentirala. nisam imala komentara. nijedna od nas nije shvatila koliko se brzo topi i kako je sve to zaozbilj bemu. s druge pak strane, teško je nametati se. često sam razmišljala kako bih ja reagirala da sam u sličnoj situaciji. u situaciji kad gubiš tlo pod nogama, odlaziš...a "život" mora ići dalje.
jedina je utjeha kako je razlika ovog usranog svijeta i onog tamo nekog u našem iskrenom nadanju, sve veća. čovjek često pomisli kad odlazi kako može samo dobiti.
i zato levantice, nek' ti se duša skrasi tamo gdje si preselila

ovđe najs ja paste tumorou after jestrdej paste pikćrs mi pležers veter kul end pipl smajl gudna putu do avijona

je prek ruke. odoh ja malo obami

je prek ruke. odoh ja malo obami

konačno! konačno smo prešišali Srbe i Slovence. prema posljednjim podacima javni dug nam se bliži zbroju javnog duga Srbije i Slovenije. tko veli da je Hrvatska mala?!

jebate, čoveka strah i odvrtiti novine. recimo današnji jutarnji, jednu malu novinicu u kojoj su međuljudski odnosi do te mjere sjajni, da jedan djelatnik piše o drugome sve najljepše i onda taj o kojem je pisao piše o ovom koji je pisao i tak svi o svima popune se stranice. dakle, svaki dan imamo približno ovu koncepciju: na prve tri strane opale se nadljudski velike fotke onih kojima je uskok pokucal na vrata. tik do njih su oni kojima će pokucati. onda idu neimarski pothvati akutalnih vlastodržaca koji bi trebali raju raspizditi i pokvariti im doručak. danas primjerice možemo pogledati u šta je naš dragi likota uložio novčiće od cjepiva onog i onog. kućica od soma kvadrata za mandata, skromni mali bazenčić, teretanica, konobica, dvadesetak sobica...onda nova knjiga djelatnika hvaljena od djelatnika, pa cijela salata oko neiscrpne maksimirske sirovine, ter rubrika gdje talasaju, plutaju i od napornih (k)radova odmaraju izabrani i onda nekakav nebulozan recept tipa jelen u sosu od đumbira punjen tikvicama sa strane, vremenska prognoza, teve program i usklađenje: zadnja strana piči unutrašnjost Jadrankonog brijunskog apartmana.
kako zadnjih dana farbam, moram primijetiti kako te novine više ne upijaju

p.s. pobjednica natječaja dolje je FILE. meni se najviše sviđa njezin slogan. srdačne čestitke

evo čitam jučer se Nigerijac štel koknuti, baciti s visine, nije se strpil ni do mora dojti tak mu je bilo sila. ista letnja špranca. valjda šparaju da se dojdu tu koknuti. dubrovnik pak sve više sliči negdašnjem zagrebačkom grdom neboderu, mislim prije nego su ga ukavezili gitrama. jučer, prekjučer...sutra? pa kajeovo, pa zakaj se ljudi dolaze ubit kod nas?!

upadajte:
razmišlja li bajs o novom promičččččbhenom sluganu? ja ga već mam, al ne dam! no djeco, s obzirom da i ja znam evidentirati, ovo je 499 post, što će reći jedan manje 500 (petstotina ali ne kuna), a što će dalje reći kako bi bilo lijepo to malo začiniti, obilježiti, ožigosati. dakle, ovaj tren je otvoren NAGRADNI NATJEČAJ ZA novi turistički slogan.
naravno, imam punu slobodu, a potom ću imati i potpuno pravo IZABRATI NAJBOLJI koji će dobiti vrijednu nagradu. ovaj put ziher!
jen dva tri, sad................

neće dati kruhu da se digne


upadajte:

i to nije sve. od danas premijerka ljetuje na Braču. nas je ostavila u bolu, a ona ošla u Bol. kao što prenose jedne cijenjene male novinice, premijerka ne voli jako sunce tj. voli ona sunce ali ne voli jako tj. voli sunce ali ne voli kad je jako. nakon prve jutarnje kave čita novine koje kupuje na kiosku, onda ide šetat, pa se malo kupat i sunčat s rajom, potom se vraća u apartman, tušira se pa u red za klopu (ne znam koji hotel s četiri zvezdice još njeguje instituciju čekanja hrane u redovima...to je zadnje bilo u hotelu orasava, hm...ne znam sam prenosim ko zarazu), onda kad pojede vraća se u apartman i čita. dobro sad, mnogi bi rekli zakaj sad ne prkne taj engleski. sto ljudi sto sto ćudi.
vidljivo je da je naša premijerka dio naroda. točnije, ona je ponikla iz naroda. ona se, kao što čine većina njenih muških kolega, ne vozika na jahtama i nije bahata, a to što inzistira da je se ne fotka od struka na dolje, to je njeno premijersko pravo. ta tko voli na dolje

kiša pada, pa evo nekoliko riječi o intimnostima. dakle, primjerice o stričeku sarkoziju znamo kad mu se digne. znamo dimenzije berluskonijevog bazena i face svih onih cica, detalje brakorazvoda, o obami koji sladoled vole, o...a zapravo tu pri nami ne znamo ništ o onima koji zapravo odlučuju o našoj intimi. meni je normalno da i mi znamo intimu onih koji odlučuju o našoj intimi. jer su ljudi i jer smo ih mi birali (tu izostavljam drugaricu Jadru, jer mi nju nismo izabrali, a i ona se fakat stalno smije kaj da isprobava legalizaciju zelene brzorastuće biljčice. mislim zakaj se furt smije kad opće nije smiješno. nisam psihijatar, al to je za zapitati se). dakle, onda kad mi sused Zigi, onak pred kišu ispriča friška olajavanja, onda se ja zapitam, jel to u redu da primjerice negdo postane predsjednik i da odglumi da je sa ženom kad nije sa ženom i kad spi s drugom, a žena mu isto spi s drugim. pa recimo kad netko postane ministar i glumi bezgrešnog obiteljskog čoveka, a čak je kupil (s čijom lovom) stan i tam smestil fufu za fakultativne aktivnosti. mislim to je meni onak bljak. sused Zigi mi je ispričal jako puno toga, jer sused Zigi je na izvoru informacija, ono insajder je. slično kao onaj moj majstor električar kaj mi je, dok je štekere metal, ispričal drugu stranu medalje nekih naših selebritija. obožavam slušati te priče. jer to nisu one priče prije spavanja, uh kak te to razbudi. no, zato mene zanima, jel to okej i kolko to govori o njima kad se furaju tak na dve pruge. znamo i sami da vlak koji fura na dve pruge nikud ne stiže bemu

ajme što je lijepo u gradu ljeti. em se ispraznilo, ono turbo. tu kod mene ispred kuće ni jednog auta, ono ni gume, ni auspuha, mir, prvi cvrčci najavljuju jesen. ne brzam, al stari vele da je to tak. sve lepo polako. uživancija. vremena za stare prijateljice i prijatelje na pretek napretek. jest da se radi, ali nekako imaš osećaj da sve kaj delaš, delaš u izvjesnoj prednosti, jer taj se osjećaj duplira s onim da nitko ne dela. i tak...dolaziju jedna po jedna, jedan po jedan, stari druzi koje preko godine ne moš' uhvatit ili oni tebe ne mogu a sve od silne šljakove. ideš u grad obavljat nekaj onak isto leđero, pa sretaš ljude koje nisi sreo godinama. nego, ono kaj sam ...sorry samo da sredim stvar s nekim velikim komarcem....je, jedan nula za mene, mogu dalje, dakle, ono što se da primijetiti s ovim silnim godinama to je da je dosta dece mojih godina jednostavno pobjeglo. eto, neki dan me frendica s kojom sam oh da ne ah svašta radila. ono, kaj da vam velim, palile smo se na onu "umri mlad i budi lijep leš" ter onu "budi realan, traži nemoguće"...eh, recimo ta frendica je pobegla u neku sektu i bemu gadnija je od subotarki. ne možeš doprijet do nje, nikako. prije nego li smo se rastale imala sam osjećaj da bu me pričestila. onda druga, ono eko eko...sve eko, ova čakra, ona čakra, ova božanska energija ona bioenergija, dizel kaj ti ga ja znam, pa treći, ne možeš ni milimetra do negdašnjeg čovika, zabrazdio u neke brojke, samo kaj mu japanska burza iz vuha ne izlazi. onda spika s boleštinama, ajme ljudi moji. imam ja njih koje boluju od svih mogućih bolesti, pa kad krene, a imam i onih koje me uredno izvještavaju o minusima na karticama, a ja jadna nikad nisam od nikoga lovu posudila jebemu. ipak, većina njih odbjeglih nekako se zakukuljila u tu neku vjersku spiku. zajednička im je svima pak neka perfidna agresivnost, ono nekaj ak nisi s njima u glibu si, na krivom putu, u pripizdini. eh, lako je tako. pobjeć i šlus. ajd' ti ostani u areni i ostani čitav. ja volim lavove...ops, ipak nije jedan nula...koji uporan komarac, čist je simpa