skaska

pa kaj je ovo bilo?! ono, prvo zakaj baš isti dan? prvo sučeljavanje predsjedničkih kandidata na hateveju kao lica nacije bokte. ubila sam oko nakon prvog pitanja kneza voditelja. pa to je bilo dosadnije od jasne uvlake falić i njene famozne emisije koja ide od stoljeća sedmog a niko ne zna zakaj. onda kod bage. hajde otvorih malo oko (desno), al bago s tim dadakanjem bokte molovo da molovo te jebate ono kaj kaj.
bandić uspinan u spiki kao lepo se obleči, budi gospodin makar si seljak, nemoj udarat nisko, budi pozitivan ko jedna od elektroda, smij se, nemoj bit paranoičan na novinarska pitanja kao što si zadnjih devet godina bil i tak dalje. ivo dosljedan, moglo bi se reći nedovoljno pronicljiv u odabiru kravate depresive, onak, ništ neočekivano. al' da se mene pita il da ja pitam ne bi meni oni majci bez znoja izašli van. mislim, ipak bu jedan od njih moj predsjednik i ja bi štela sad u finalu znati jel' oni još mogu i koliko puta, jel' peru zube poslije svakog jela, jel' ima koji pucu doma u ormaru ili ispod nahtkasla, jel vole kremšnite, znaju li speglati svoje košuljice, kaj misle o tome da se bolnica u blatu pretvori u ozakonjen kupleraj, s koliko su prošli peti razred, a s koliko drugi srednje, jel' se znaju skijati i jel' je od njih neko ikad ronil, zakaj ivo ima veću škembu od milana, mislim, zakaj to nije mogla napraviti daniela ko najslabiju kariku ili tarik. zakaj je to tak suho ko žganci bez špeka ili zdinstanih jetrica? to je drek. sve kaj smo čuli slušamo tjednima.
ondak me zanima zakaj se je bandić rastal i jel se opet sastal. nije to nikakva intima, ja to oću znati ak bum ga zaokruživala. ondak zakaj se okružil nakon prvog kruga škvadrom kojoj je podelil stanove. ondak zakaj pričaju da je ivo jako strog na ispitima. zakaj je tak rano posedil, zakaj ima samo jedno dete, zakaj milan ima samo jedno dete, mislim oću znati malo više. zaprav, oću znati sve jebate. ovo mi bilo trlababalan da joj prođe dan, a noć je. eto skoro pa su dva!

jutarnji upadajte:
sretan vam ulazak i boravak u Novoj!

maloprije odoh hititi smeće i sretnem suseda Vladu ter se malo zapričasmo pokraj kontejnera. naravno, kraj kontejnera se nađosmo ne slučajno, jer kao što ja imah namjeru baciti smeće tak je i Vladek imal namjeru uobičajeno po njemu prokopati u potrazi za konvertibilnim flašama. Vladek, nekad šef odjela jedne naše dične izvozno orijentirane fabrike trenutno i zanavek nestale u bespućima povijesne neozbiljnosti sad je penzić sa soma i tristo čuna i zato kaj je još mlad i ima decu i tak dalje mora se snalaziti i uz pomoć otkupa fonda za zaštitu okoliša i stoke sitnog zuba.
oću ja prokomentirati to kak smo leni narod i kak nismo izašli do prve špelunke zaokružiti svog ljubimca, kad mi Vladek veli da nije ni on išel glasat, jer veli da mu se čak više za to ni ne jebe. pitam ja njega a onda zakaj je furt išel na predizorne skupove i sijela, na koncerte i ostala druženja, a on mi počne odgovarati egzaktno: dvadeset kila bombona, prek' petnaest kila naranča a bogme jabuka i prek trideset; kemijskih olovaka i kad kemija kao znanost odumre, kalendarčića i bilježnica za djecu djece moje djece, majičica i veša da Kata ima kaj prati i kad presuše vodeni resursi, rakije i za unutra i za sve oblike medicinskih terapija i obloga, maslinovog ulja za zdravlje i šalova za desetak snjegovića ako se snijeg sjeti pasti a ne dić...i tak on nabraja kaj je sve skupljal od darova i veli još kaj mu je žal da Primorac odmah nije delil laptopove, jer ne bilo zgoreg da ima pet, šest, velika je familija svega željna.
ondak mi veli da je u prvoj turi čak pomislil da bu išel glasat za mobitele, jer da mu se čini da je više reklama bilo za njih neg' za predsjednika.
dobro Vladek, vidiš, velim mu ja, zbog takvih bumo sad trčali ko maratonci drugi krug, a on meni veli da su bomboni već pri kraju, da su jabuke pri kraju, naranče...bemu Vladek, pa kaj tebi opće nije stalo gdo bu nam predsjednik bil, pitam ga ja, a on meni hiti protupitanje kak i ja onu vrećicu v kontejner: jel' ima koja flaša nutra?

svim blogericama i blogerima dobre volje!

već dugo nisam slušala nekog živućeg hrvatskog političara da tako suvislo govori. da se ne krevelji, ubacuje primitivne aluzije, niske asocijacije, da nema poštapalice, ne zuji uokolo, da nije agresivan već kak bi rekli konstuktivan i tak to. al' ono kaj mi je najbolje kod njega je to da je nekak miran i opušten. voljela bih kad bi moja Hrvatska postala takva, a zemlja su ljudi, kaj ne?
nadam se da sve to skupa nema veze s nekim apaurinom ili normabelom. ili sa šačicom njih...

ježić šeće zagrebačkim kazalištem lutaka. i to ne bi bilo ništa neobično da se nisu pobunili neki roditelji i tako je jedna predstava za djecu dobila neobično velik prostor u našim novinama. jer vele da je lija previše dekoltirana i da joj je jedina furka da se ubode na ježićevu bodlju. te da je predstava zapravo jeftini pornić umotan u klasičnu svima dragu priču. kao da svi jeftini pornići nisu zapravo umotani u klasične svima drage priče. nu, eto, bez tih lijinih cica predstava bi igrala medijski tiho kao što bi i onaj roman za djecu što opisuje lezbijske sklonosti u mladih izišao i možda se čitao sasvim tiho.
i tako možemo biti zahvalni lijinim cicama što smo čuli za predstavu. a svi oni koji su u međuvremenu nešto napisali, izrežirali ili otpjevali, a nitko to od medija nije popratio nek' se pitaju zakaj.

u igri je bijela boja. da mi je znati kako bi tu bajku dovršili naši predsjednički kandidati

slušam jučer na radiju u autu o nekoj, naravno, humanitarnoj akciji, koja bi pripomogla da se pripomogne pesima koji su stari i da im se omogući što ugodnija (humanija) starost i valjda što bezbolnije umiranje. slušam i vozim pa si mislim jel da se po tisućiti put nacerekam nad svim našim jadnim hrvatskim licemjerjem, a onda se setim da ono nije samo naš hrvatski problem. al nekak je tu pri nama jako iskazano, ono strši kaj semafor s non-stop upaljenim crvenim.
iako je meni pun kufer više manje ljudi i mogla bih reći da su mi pesi nekak srcu miliji ipak se ne mogu odvrnuti činjenice da je to krajnje licemjerje u pizdu materinu. jer odite sad pred neku od većih hrvatskih bolnica i vidli bute kak starčeke ekspediraju na kolicima doma, jer kaj, nisu više za liječenje, nemreju ih više držati u bolnici. kaj s njima Bog dragi zna. ak nisu za doma i AK NEMATE LOVE morate ih dati u jednu od hrvatskih umiraonica koju vam preporučam da pogledate kako biste znali o čemu govorim. te hrvatske umiraonice su obično jako udaljene od vašeg mjesta stanovanja, te zapravo njihov izgled te tretman i način na koji se vaši najmiliji tamo opraštaju od života u nijednu ruku nije human što se pak traži i za peseke. AKO IMATE LOVE uplatit ćete neki od "domova" od kojih njih većina ne bi mogla dobiti uporabnu dozvolu u "normalnoj zemlji", al su je dobili jer se tako hrvatske bolnice rješavaju "balasta" staraca kojima je "odzvonilo". vlasnicima tih domova ide super, jer su ONI KOJI IMAJU LOVU da plate mjesečno šest, sedam somova za svog dragog umirućeg spremni ne vratiti vam lovu i ako vaš umirući umre nakon samo nekoliko sati što je zaprimljen u njih. obično su ti domovi preuređene obiteljske kuće, bez ikakvog prilaza s upitnim osobljem. onak, sklepani da se što prije stave u pogon i da se mlati lova. kad vam je frka i kad vam u bolnici vele da je vaš najmiliji gotov i da se MORATE SNAĆI onda vi ne možete birati nego imate osjećaj da ste sretni ak ste ugrabili slobodan krevet. Dakle, u državi koja je stara, jer Hrvatska ima staraca na izvoz, isti ti starci su teret i svi nekako jedva čekaju da se tog tereta riješe. Otpusno pismo, kolica, bolnička kola i peri ruke. Sve ovo govorim u slučaju kad umirući treba 24 sata skrb koju, ako se i odreknete svog života ne možete nabaviti, jer gdje ćete unajmiti osobu koja će se stručno dan i noć skrbiti o vašem umirućem ČOVJEKU. Sretni izuzetak je ako ste medicinske struke, ali to je izuzetak. U treću skupinu ulaze oni KOJI SE SNALAZE. Dakle "kopaju" neke veze, "zahvaljuju" se na sve moguće načine e da bi im najmiliji umirući umro u bolnici. To snalaženje je gnusno, amoralno i predstavlja obostranu ljudsku bijedu.
U konačnici moremo reći kako Hrvatska uopće nema rješenja za te slučajeve, a to zapravo nisu slučajevi, to je normalna, svakodnevna pojava. Svaki dan ljudi umiru kao što ćemo i mi koji ovdje blogićamo jednog dana umrijeti. Po situaciji koja sada vlada najbolje je da se Bogu molimo da nas kresne kap i da trenutno završimo na ćakulanju kod svetog Petra.
naravno da peseki trebaju dostojan život i dostojnu smrt, al se pitam ima li sve to ikakvog smisla u ovom hrvatskom cirkuskom besmislu. jer dok se mi brinemo kak bumo okitili bor i jel bumo makovnjaču il orehnjaču, istovremeno se događaju obiteljske drame, necivilizirano odbacivanje onih kojima je istekao rok, traume pred kojima više manje obitelji ostaju nijeme i kao da se srame spominjati ih. a sram bi trebalo biti nekog drugog.
za one koji nisu upućeni nek si proguglaju malo riječi hospicij i palijativna skrb, nek se upute, jer jednog dana će to i njih zanimati ako nisu imali osobni slučaj. to pokazuje civilizacijsku razinu države u kojoj živimo i koja bi trebala biti naš servis. to pokazuje mrak.
a ja pokušavam nekaj napraviti s te strane i skupljam odbijenice svih onih koji se prikazuju kao veliki humanitarci. mislim, skupljam i dalje usisivače, to mi je prva strast, ali eto, nešto me povuklo i na "onu" stranu.
sretan vam ponedjeljak

jel i vas živcira ova pošast reklama za kojekakve preparatiće, vitaminiće, aspiriniće? osobito ono na kraju, onaj izdašni tekst od sto riječi koji se zakonski mora pročitati, al da se ne troše skupe sekunde spikeri ga izverglaju na rubu glasa za crtiće (ono...obratite se liječniku ili ljekarniku ti bokca). mene ne živcira al me iritira. morat ću potražiti kod liječnika ili ljekarnika neku kremu protiv iritacije

ošla popit vino sa svojom dragom A. u onaj selački šator na trgu BJJ. ušla teta Verica s ružama i nutkala mačose da kupe svojim više ili manje cicatim polovicama po jednu il još bolje po više. a mene teta Verica zaobišla. Zakaj?! bemti predrasude! a ja sam baš štela kupiti ružu svojoj dragoj A. i to žutu