skaska

Nisu svi nećaci slatki, dragi dječaci. Osobito kad odrastu. Završe neke škole. Traže posao. Stanuju u dinamičnim kvartovima. Moj nećak Jura puno je obećavao, ali je upao u to društvance i taman se uklopio.
Zvali su ih čitači, jer su prije posla čitali posljednje pozdrave. Bilo je bitno zapisati točno vrijeme ukopa, doznati adresu pokojnika, te adrese onih koji bi se po logici zdravog razuma, prijateljstva i rodbinskih veza trebali naći na posljednjem ispraćaju. Sve ostalo bila je pjesma. Dođeš, provališ, odneseš.
Ponekad su cijela stubišta bila prazna. Milina. Što znače dobrosusjedski odnosi, zbijen način stanovanja, civilizacija...Ili jednostavno pristojnost.
Kvaka je bila u onim obiteljima u kojima su međuljudski odnosi podrhtavali. Tu je moj nećak posebno provjeravao imena na osmrtnicama. Sigurno je sigurno. Bolje nekog preskočiti nego se uvaliti kao onda.
A bilo je to neko sestrinsko inaćenje. Lijepo je pisalo na posljednjem pozdravu i sestra Ana. Kad tamo, stara u stanu. Bulji u špijunku. Morali su je zalijepiti flasterom. Stajala je na vratima i teško disala cijelo vrijeme "čišćenja" stubišta. Stan po stan. Nije se sjetila zvati telefonom policiju. Dečki su riskirali. Ako je točno da je napunila osamdeset i devetu neće se ni sjetiti ikoga zvati, mislili su. I dobro su mislili. Ionako kroz špijunku nije vidjela bistro. Ako je uopće još mogla i vidjeti. Riskirali su i čekali.
Ništa nije bilo. A moglo je.