skaska

Posljednjih mjeseci sve sam stavljala u Vrkljanicu. Ono da mi je pri ruci. Za klince, za frizuru, za nenadane keš izdatke. Al kad sam se dohvatila Krucifiksa, znala sam: baj Irena. Pojma nemam kako mi je dospio u ruke, na police. Neko ga vrijeme mijenjah s katalogom Quelle. A onda ga više ne mijenjah već položih ispod kamene statuice aktualnog predsjednika. Pridošlicu od nekog honorara što ga ušićarih u zalihnosti domaćinskog vremena namjerih utamaniti na nabavku Kawasakija GTR soma i četristo, naravno za razjebavanje susjeda, bubnjića im i lohanog kvartovskog asfalta. Oduvijek sam se palila na motore. Još otkad me svako malo jebo frgazer u starom jugu bez ručne. Al ne lezi vraže! Priredih neku ljetnu zabavicu na kojoj u društvu najmilijih evocirah uspomene na Splendidovski frape, a sve uz frape svoj koji spravljah da curi u potocima. Našao se tu i moj padre koji sve obilazi oko Krucifiksa ko mačak oko vruće dašenjke.
- Oš Dašenjku, tata, lijepe su fotke! Viš, ovdje je Daška bila mala...- sve utjerujem da ga skinem s raspisanog Bribirca.
- Evo, moš si posudit i etimološki. Ej, tata, tata...A da si uzmeš novog Šalata. On ti uređuje Most...
- Mrš - promrsio je tata i bez puno ustezanja privukao k sebi, brat bratu i tata tati, četrdesetak ukoričenih araka, pa pojurio tamo, tamo blizu otkud je frape nekad izlazio.
Ostadoh prazna poput saborskih klupa ljeti (a i u drugih godišnjih nam doba). Nekako mi uličarski bilo vraćati se Ireni. Gdje sad da utaborim lovu dok ne uhvatim cajta i odem po motorče. Obično sam naslove mijenjala svake tri, četiri godine, a ulet ove gromadine isporemetio mi je sve poput hormonske terapije. I sve tako u takvom dubokom promišljanju prebrisah sve police s knjigama, čak konačno uvedoh tu struju u ostakljenu si vitrinu nakon deset punih ljeta. Umorna, bacih se na koljena i jošte operem pjenom tepih i pripremim si kantarionsku kupku. A onda se sjetim, bogati, da ostavih u onom Krucifiksu cijeli Kawasaki. Jebote lukin led. Jebote dekoncentraciju.
Smijem se, što bi drugo. Ta i travu kosih danas. Hiperaktivna glupača! I sve da ću zvat starog, oprezno. Sve da ću ga upitat jel počeo čitat, jel mu počelo što ispadat... Al prije no što dohvatih brzoglasnu sivu zvijer...
Zvoni ona s druge strane. Veli stari da im provalilo.
- Kaj, što, gdje! Ohohoho - ta nisam ja materijalistica. Jebeš Kawasaki, ta ima ga skoro svaki...
- Ispreturalo sve.
- I?
- I?
- Veli mama da dojdeš pomoć spremat.
- Jesu kaj odnijeli, jeste pozvali murju?
- Oho hohohohah h - stari se slično smijao meni ili ja njemu. Nedokučeno.
- Dobro, jeste skužili jel vam nešto fali?
- Hi hi hi, ho hoho - dolijevala sam (maslinovo) ulje na vatru. Čisto radi zdravlja.
- Ahah hahaha - nastavio je unatoč šumovima u komunikacijskom kanalu. Dobro. Shvatila sam. Nije još došao k sebi, pa sam ja krenula njima.
Već na ulazu u dnevnu sobu ufatila sam lokaciju novostečene tatine knjige.
- Tata! Ja mislim da netko zvoni - morala sam ga nekako odvuć na drugi kraj kako bih u miru razdjevičila osamdesetidevetu i devedesetu stranicu.
- Ah! - uzdah olakšanja podsjetio me je na sušene brusnice.
- Nema nikog - reče stari pripalivši si pljugu.