Danas sam pogledao ovaj filmić (plz ga pogledajte do kraja, traje 5 min):

Malo sam ostao paf.

Proveo sam u životu dosta vremena s kršćanima kakvi se mogu naći izvan Hrvatske i znam na što liče. Muvao sam se i po forumima i dopisivao s ljudima po netu npr. na http://christianforums.com/.

Nedavno sam pisao o kalupima i tome. Vani je to puno gore nego kod nas. Ljude se uvjerava da ako izgovore određenu kombinaciju riječi da će biti spašeni. Ne mislim na nešto tipa "očenaš", nego neka molitva predanja života Isusu, kao. Isto tako, kad se nađem na nekim skupovima/koncertima i sličnom koje vode stranci, UVIJEK je tamo neki poziv. Ljudi se ponašaju, kao da se skupljaju bodovi kod Boga, kome će se više ljudi odazvati na pozivu, kao da im se tako broje plodovi (Mat 13:8). To je taj zapadni sistem kršćanstva koji ima nešto, ali najčešće nema Isusa u svemu tome. Uvijek sam mislio da su ti "pozivi" (gdje govornik pita želi li netko predati život Kristu) dobra stvar, ali nisu. Sistem koji mi često zamišljamo kad je u pitanju obraćenje, da će netko čuti evanđelje, prepoznat istinu, pokajat se i reći "da" Bogu...
Poznate li ikoga da mu se to desilo? Je li se desilo vama? Ako je, molim vas ostavite mi komentar, volio bi čuti o tome. Meni se to nije desilo. Nitko nikada nije nada mnom molio za spasenje, niti je itko sjeo sa mnom i objasnio mi zašto trebam Krista, niti sam se ikada odazvao nekom pozivu, nego sam si sve sam lijepo pročitao.

Mene je privukla ljubav koju sam vidio u nekim kršćanima. Ja sam, zapravo htio tu ljubav. Nisam imao pojma da je Bog izvor. Nakon nekog vremena rekao sam Bogu "Može, zauvijek..." i čvrsto to odlučio, a nisam imao pojma što je to evanđelje. I takav sam primio Duha Svetog. Ja sam samo htio Boga. I to je bit svega. Poslije se lako pročita Novi zavjet i srede stari računi. Prije svega mora se htjeti Boga.

1.Korinćanima 1:10-13
Jesmo li mi zbilja podijeljeni? Većina crkava su opredijeljene za neku denominaciju. Ovo su neke od njih (prepisane s wikipedije da ne moram sam razmišljati): katolici, adventisti, pravoslavci, luterani, protestanti, prezbiterijanci, anabaptisti, metodisti, baptisti, bratska crkva, pentekostalci, karizmatici, neo-karizmatici, quakeri i brdo drugih. Osim ovdje nabrojenih, svaka skupina ima podjelu u još desetak njih. Neke crkve pak odbijaju biti asocirane s ijednim od ovih imena.

Neće se svi složiti, ali po meni je sramota što se zauzimamo za takve podjele. Čuo sam za skupove/sastanke gdje su dobrodošli samo pripadnici jedne denominacije ili pripadnici određene skupine crkava. Pretužno. Umjesto da se sramimo činjenice da između nekih crkava takve barijere postoje, one se veličaju. Još gore, stvaraju se predrasude. Ako kažem da sam ja neki x-ist, x-alac ili x-ik, odma se zna ne što liči moj odnos s Bogom i u što ja vjerujem. Ne! Reći ću ti koje sam ja crkve član i nećeš imat pojma o meni i mom odnosu s Bogom. Jednom, kad sam bio u jednoj drugoj crkvi na sastanku, jedan lik me pitao jesam li ja iz neke crkve. Ja kažem iz crkve u Radićevoj (to mi je omiljen izraz i drago mi je što crkve u Zagrebu često identificiramo nekom lokacijom, a ne denominacijom npr. crkva u Ilici, Borongajci i sl.). Onda me pitao jesu li mi roditelji obraćeni. Pretpostavljam da je htio saznati jesam li ja jedan od onih koji je svoju vjeru naslijedio. Bilo mi je i drago i žao reći da nisu. Nije me baš zasmetalo to što me to pitao, ali mi je bilo žao što mi crkva ima takvu reputaciju.

Anyway, jesmo li zbilja podijeljeni? Kako tko. Ako netko ne podnosi članove neke druge crkve, njegov problem. Kad razmišljam o toj podjeli, zapitam se bi li ja imao problema s tim da kad bi npr. išao misionariti da idem s nekim iz neke čudne crkve (bilo koje). Ne, ne bi. Imali bi možda neke nesuglasice, ali u principu ne bi imao problema s tim da služimo skupa. Onda jesmo li zbilja podijeljeni? Po meni, svi koji želimo Krista, a ne neke denominacijske gluposti (koje su, naravno, izmislili ljudi), nismo podijeljeni, niti ćemo ikada biti.

Znam da moram učiti, ali jednostavno nisam htio izdržati. Piše mi se.

Rimljani 14:20-23
Da se ne bi zafrkavali s kontekstom teksta, neću pisati o hrani uopće. Cijelo 14. poglavlje Rimljana opisuje problem sa slabima u vjeri i njihovim postupcima (u ovom slučaju jelom), ali će mi ovdje dobro poslužiti da post potvrdim pismom.

U tekstu piše da ako netko jede nešto, a vjeruje da to ne bi smio jesti čini grijeh, iako jesti to nije pogrešno. Vjerojatno se radilo o svinjetini ili nekoj drugoj vrsti mesa koju židovi ne bi smjeli jesti. Slično možemo reći da je grijeh ako danas netko vjeruje da treba držati subotu, a ipak radi subotom. Ipak, on je u svom srcu odlučio učiniti nešto krivo (to u stvari nije krivo, ali on misli da je). Time, stav njegova srca je pogrešan. Iz nekog razloga, ta se osoba odlučila učiniti nešto što misli da se Bogu ne sviđa. To je, naravno, grijeh. Da je grijeh čisto nepoštivanje nekakvih propisa, ta osoba ne bi učinila ništa krivo pogrešno jer se meso smije jesti, a subotom se smije raditi.

Ovo, pak ne znači da ja svojim uvjerenjima smijem reći što smijem, a što ne smijem. Bog mora biti temelj, ali sam protiv toga da mi neka druga osoba diktira što smijem/ne smijem i pokušava meni složiti odnos s Bogom kakav ona hoće. Kao kršćanin, imam neka moralna pravila koja neću kršiti i držim ih se "kao pijan plota" i to je pozitivno jer pokazuje da čvrsto vjerujem u neke stvari (npr. nikad uzet novac kad mi teta u dućanu krivo izbroji, ne buljiti u tuđu curu koji se malo obukla, davanje desetine crkvi, ne preguravat se u redu u menzi i sl.).

Ima ljudi kojima npr. preguravanje u redu nije nešto strašno i njima (kad bi to napravili) vjerojatno ne bi bio grijeh. Na neki način to je sivo područje i ne usudim se staviti neko pravilo ovdje. Meni, osobno, je to nešto jako jako užasno i odbijam to raditi i meni to je grijeh. Jednom sam to napravio da bi ručao s frendom i bilo mi grozno poslije. Jednom je bila situacija na faxu: nas desetak se spušta u menzu i ne pada im na pamet stat na kraj. Odmah idu naprijed tražiti nekog koga skoro poznaju da se ubace. Ja nemam obraza to napraviti. Ja ću pristojno pričekati na kraju reda.

Ja sam samo prva godina faxa. Zato vas molim da me ispričate ako sam uletio u nešto što je studentima već normalno.
Danas sam pisao test iz matematike2. Nisam ga napisao dovoljno dobro IMO, ali to uopće nije bitno za ovu temu.

Svi smo imali matematiku u dobrom komadu našeg obrazovanja i znamo kako profesori znaju zakomplicirat jednadžbe da bi ih se (kao) shvatilo. Gotovo svi računski problemi se daju svest na algoritam (ovo pomnoži, ovdje uvrsti, ako je ovo, onda oduzmi od ovog inače napiši...), ali ne. Profesori nam izbace neke full glupe činjenice koje bi nam kao trebale pomoć da razumijemo (tako je bar sa mnom bilo u većini slučajeva).

Do faxa, ja nisam imao pojma što je matematika. Lijepo je kad ti imaš formulu i uvrstiš, ali izvodi, dokazi i to... To sam prije faxa rijetko viđao, iako je to prava matematika, a ostalo je samo račun (koji strojevi obavljaju brže i bolje, pa ne znam zašto uopće to učimo). Anyway... Matematika 1 na faxu mi je bilo obrazovno iskustvo života. Predavao mi je valjda najbolji profesor u Hrvatskoj (uopće), Ilko Brnetić. I shvatio sam skoro sve (makar sam imao trojku).

Matiku 2 nisam shvatio baš najbolje i sad mi stoji u zraku. Morat ću ići na ponovljeni ispit i tak... Ali jučer, na faxu sam bio na prvim "Mass instrukcijama" i to me fasciniralo. Čuo sam i prije za to, ali sam mislio da to profesori i asistenti drže instrukcije za velik broj studenata. Ne. To studenti drže za kolege. Istina, uče rješavati zadatke po algoritmu, ali sam u ta 3 sata shvatio više nego 2 dana buljenja u knjigu i primjere. Na početku je bilo između 100 i 200 ljudi (nisam vidio od silne gužve), onda su počeli kapati van, a na kraju je četrdesetak ostalo.

Htio sam samo ovo pohvaliti kao jedan predivan primjer kolegijalnosti i brige za druge. I onda se sjetim kako mi je u srednjoj bilo glupo što se na faxu ljudi međusobno zovu "kolega".

Lk 7:36-47Kako svi kukamo da nam je država u banani, nekad se zamislim što bi ja učinio da se nađem na nekom položaju u vladi, što bi provodio i za što bi se zalagao? Siguran sam u jednu stvar: strogi zakon i sudstvo.

Kako živimo u nekoj četvrtkršćanskoj (reći polukršćanskoj bi bilo previše) zemlji, Bog se često spominje. Spominje se i da je Bog dobar,da je Bog ljubav, da nema toga što Bog ne može oprostiti i tome slične stvari. Ovdje si također ljudi nešto zabriju. Misle da Bog ne kažnjava, da on sve voli, pa će svima sve oprostiti, da će samo ubojice, silovatelji i najveći lopovi ići u pakao...

Za ovo uglavnom krivim nas, počevši od sebe. Pokušavam ljudima Boga predstaviti blago i polako ih ufurati u sve to. Ne znam je li nedostatak vjere ili što... Trebalo bi im reći "Ti si grešnik. Ako se ne okreneš Bogu i ne promjeniš, gorjet ćeš u paklu. Amen!". Malo prozujite kroz novi zavjet i vidjet ćete da je Isus tako propovijedao. "Jao vama!".
Ljudi ne mogu shvatiti milost bez zakona. Ako nema strogih pravila, onda ne postoji ni oprost. Veća je milost što je veća kazna oproštena.

Za početak hvala Nikoli kaj me reklamirao na faceu i hvala svima vama koji me čitate i koji komentirate jer bi bez vas ovaj blog bio uzaludan. Vidio sam dobre blogove koji na cijeloj stranici (10-ak postova) nemaju jedan komentar. Ja sam happy što su neki moji postovi osvojili njih 6-7. Nadam se da će s vremenom taj broj porasti, pa da će mi se blog povremeno pojaviti na naslovnici blog.hr-a, pa će ljudi saznati za Boga, pa bla, bla...

U zadnje vrijeme nastojim ne započinjati razgovore o Bogu s nekršćanima, ali ih nekad pokušam isprovocirati. I to zna upaliti. Onda me ta osoba nešto pita i desi se obično jedna od dvije stvari:

1. Ta osoba kaže da vjeruje u Boga, da je kršćanin, da sve kuži, a u stvari nikad otvorenu Bibliju vidjela nije. Takve ljude obično ušutim pitanjem "Što je evanđelje?". Iznenađujuće je da mi ni jedna od tih osoba još nije znala na to odgovoriti. Uglavnom, do njih je teško doprijeti i objasnit im potrebu da se okrenu Bogu jer su uvjereni da su s Bogom super jer su npr. svaku nedjelju na misi i vjeruju u Boga.
2. Ta osoba nema veze s Bogom ili protestira svemu kršćanskom što pozna, ali joj se život temelji na nekim osnovnim moralnim vrijednostima. S ovakvima je obično puno lakše razgovarati jer nemaju toliku blokadu prema poštenju. Neki dan sam razgovarao s mojim ocem koji se izjašnjavao kao ateist. Ipak, u njemu postoji želja za poštenjem, ali ga smeta što ga drugi ljudi tjeraju na to da se mora na nepošten način borit za opstanak. Za čovjeka koji ne zna Boga, to je, u stvari, pozitivna stvar.

Iznenađujuće je koliko je ljudi koji žele Boga i znaju da žele Boga, ali im smeta crkva koja se nameće kao institucija, a ne kao zajednica vjernika, a nemaju nimalo volje učiniti nešto po tom pitanju. Najgore, ne radi se samo o katoličkoj crkvi, nego se to pojavljuje i u mnogim protestantskim crkvama. Ljudi nemaju dovoljno zajedništva, crkva duhovno ne napreduje, dakle, umire. Možete li si zamisliti ljudsko tijelo koje tako odumire jer se ne hrani ili jer ne diše? Prestrašno. Da se ne bi moji iz Radićeve previše stresli, ne mislim samo na crkvu čiji sam ja član. Ima po Hrvatskoj (a i šire) zajednica koje su duhovno još mrtvije (ako takva riječ postoji). Jedan dečko me pitao kako se prezivam. Kad mu je prezime bilo nepoznato, pitao me kako mi se roditelji zovu. Ovo me jako rastužilo. On je, naravno, mislio da su moji roditelji kršćani, cijepljeni baptisti, pa da ćemo možda biti u rodu ili ih pozna ili nešto... Nije da ga krivim koliko mi je žao čitave crkve koja članove dobiva samo natalitetom.

Izaija 43:16-21U zadnje vrijeme, sa što više ljudi koji žele Boga razgovaram, sve mi više govore da ih ne ispunjavaju događaju u crkvi (zgradi, jer još uvijek nitko nije smislio bolji naziv za to). Jedino što ja mogu reći na to je slava Bogu! Hvala Bogu što ti ljudi nisu mrtvi, što ne stoje na istom mjestu i što im nije dosta! Bog radi nešto novo u Zagrebu (a vjerojatno i šire)! Vjerujem da smo generacija u kojoj će se desiti neka nova reformacija ili neki novi Jesus movement. Do daljnjega samo čekam jer nije do nas nego do Njega!

Luka 16:1-8
Dok sam još išao u srednju, jednom prigodom sam si htio kupiti kolu iz automata. Taj automat prima papirnate novčanice i ja sam imao novčanicu od 20 kn. Kako je novčanica bila zgužvana, automat ju pljuvao nazad van. U tom trenu, pojavi se moj frend (koji je vani pušio i vraćao se na sat i, pogađate, nije kršćanin), izvadi novčanicu od 20 kn koja izgleda kao da je tek izašla iz tiska i zamjeni ju za moju. Ono, wow! Nevjerojatno koliko je osobi kojoj u principu nije stalo, stalo. Ja ovakvo što nisam nikad učinio nekom. Nije da nikad ne napravim nešto dobro, ali ovo je nekako bilo drugačije.

Jednom prigodom sam se kasno vraćao od cure. Bio sam u Draškovićevoj i bilo je oko pola 2. Već sam više od pola sata čekao noćni tramvaj broj 33 koji nije bio ni na vidiku. Mislio sam si "Tko zna hoće li uopće doći, idem ja pješke prema Mihaljevcu.". Bio sam negdje na Ribnjaku kad vidim da tramvaj ide, pa sam okinuo šprint. Ja bi vjerojatno stigao na taj tramvaj, ali bitno je ovo. Lik koji je izlazio na zadnjim vratima (s pivom u ruci i cigaretom u čubama) je vidio da trčim i stisnuo se uz vrata da se ne zatvore (da tramvaj ne bi krenuo bez mene). Wow! Ja to nisam nikad napravio za nekoga.

Prekjučer sam na faxu imao labos. Labos se ocjenjuje tako da pokažeš pripremu (u ovom trenu nije bitno što je priprema) koju si napravio i, ako hoćeš, ostaneš odgovarat. Ako ostaneš, možeš dobiti između -1 i 4 boda. Odgovara se tako da treba nešto prepraviti na isprintanoj pripremi. Ja sam zaboravio olovku, pa sam pitao curu koja je prije labosa stajala kraj mene ima li dvije. Ona nije imala, ali dečko iza mene je čuo i on je imao jednu. Dao mi ju je jer je rekao da on neće ostati odgovarati. Nije da nisam nikad nikome dao kemijsku, ali jako lijepa gesta osobe koju uopće ne poznam.

Iz gornjeg teksta, zadnji stih vjerujem da je napisan da bi podsjetio kršćane koliko je bitno biti čovjek. Kao kršćani, često zabrijemo na neke duhovne stvari toliko da kao da se sve fizičko uopće ne dešava.

I dalje povremeno zujim po blog.hr i načitao sam se kretenarija da sam počeo fizički osjećati bol od toga. Mogu shvatiti natprosječno i ispodprosječno inteligentne ljude, ali ne mogu shvatiti ljude koji sagrade svoja životna uvjerenja na nečemu što se ne bi usudili niti izgovoriti kad bi malo razmislili o tome jer bi shvatili kako je to glupo. Uf, duga rečenica. A sad na bitno.

Ljudi jako vole izrabljivati istinu i prevrtati ju na način koji njima paše. Tvrdnja iz naslova je istina, ali to ne znači da je u redu vjerovati u što god hoćeš. Da, nitko ne može kontrolirati što je u tebi i ti možeš vjerovati u što god hoćeš, ali to ne znači da je u redu. Sad bi mi došli neki aktivisti za ljudska prava i pitali me kako bi se ja osjećao da meni netko brani da budem kršćanin. Iskreno, osjećao bi se super. Bio bi progonjen i znao bi da sve što radim radim dobro jer trpim za Krista, a ovako se pitam štima li sve. Ono u što ja vjerujem je istina (i nemojte se usuditi pitati me kako znam da je moja religija ispravna). Ono u što ja vjerujem mi ne odgovara uvijek, ali ja nemam pravo malo promijenit pravila jer meni taj tren ne pašu. Bog je Bog! Savršen, apsolutan, beskonačan, jedini... To što sam ja Njemu poseban i posebnog me napravio ne znači da ja On drugačiji Bog od Boga mog susjeda. Nema svatko svog posebnog boga. Bog je uvijek isti i svima je isti, bez obzira na to koliko smo mi različiti. Amen!

Osim blogova na temu me potaknula debilna izjava Severine koju sam slučajno čuo na televiziji. Uglavnom, ako ste do sada bili pošteđeni toga što se dešava na estradi:
Severina ima jedan stih u pjesmi koji je toliko glup da mi ga je neugodno staviti na blog, pa ćete ga morati sami naći:Pjesmu, hvala Bogu (zbilja hvala Bogu) još nisam čuo, ali izjava na telki je bila ovako nešto tipa "Ja mislim da svatko ima svoj poseban odnos s Bogom, a ova pjesma je moja molitva Mariji da ne ostarim bez avantura".

Evo, mene je sram što sam to napisao (makar bio samo citat). Boli me koliko je glupo.

P.S. Ja sam svjestan da ona snima provokativne pjesme samo da bi zaradila, ali to nimalo ne umanjuje moju neugodnost ili glupost ove izjave.

Kada sam se susreo s Bogom, bio sam fasciniran. Sve što sam ja ikad mislio da s njim ne valja je trenutno izblijedilo. Bog me jednostavno osvojio. I nije mi bilo teško prestat prostačiti, odreći se sexa prije braka, moliti se svaki dan, svaku nedjelju biti u crkvi, ne se svađati, biti dobar... Uvjeravao sam sam sebe da trebam to uložiti da bi dobio najveću nagradu - vječni život. I za mene to je bio pošten dogovor. Vrijedilo mi je toliko. I donekle, to je funkcioniralo...
Naravno, ponekad bi zabrljao... Čovjek sam. Ipak, trudio sam se zaslužiti svoj boravak u raju.

Kasnije sam naučio da to ne funkcionira tako. Dakle, ne mogu zaslužiti spasenje. Čemu se onda trudim? Kroz neke razgovore, pala mi je na pamet ideja da će svi biti spašeni. I čitao sam na netu da ima denominacija koje to naučavaju i dosta sam razmišljao o svemu tome. Na kraju sam naučio da spasenje dolazi po vjeri, a da me Bog poziva da se trudim biti pravedan i bez obzira na to što sam otkupljen.

Prije Krista, biti pravedan je značilo savršeno izvršavati Mojsijev Zakon. Danas, mnogi ckrvenjaci (slično Zakonu) nastoje ufurati brdo pisanih i ne pisanih pravila, često se pozivajući na određene dijelove Biblije i tako napraviti kalup za profil idealnog vjernika. Pod kalupovima mislim na kriterija poput "Ne smiješ pušiti, moraš svaku nedjelju biti na misi, bilo bi dobro da uopće ne piješ..." koji bi trebali oblikovati nekakvog pravednika, ali gotovo nikad se to ne desi. A često je istina ni ti crkvenjaci nisu sposobni držati se svih tih kriterija. Zato ljudi rade čudne face na spomen riječi crkva.
Umjesto da se do njih pokušava doprijeti, odbija ih se. Treba ljudima dati SVE. Neka rade kaj god hoće, samo neka upoznaju Boga. Onda, ako nešto ne valja s njima, On će im to pokazati.

Kroz moj relativno kratak kršćanski život, Bog me naučio da je neću biti pravedan jer ću držati neka freaky pravila, nego jer ću tražiti Boga i voljeti ljude. Polako izlazim iz tih kalupova i postajem dostupniji ljudima "koji nisu tako sveti". Oni, koliko god željeli Boga, u te kalupove jednostavno ne stanu.

Nije dovoljno željeti dobro. Treba to i raditi. Onog dana kada sam rekao Bogu "može", ja sam se odlučio za to dobro, a ne mogu reći da je dovoljno dobrog došlo od mene. I sam nekad ne znam je sam li glup ili nesposoban kad ne iskoristim priliku.

Mislim da me u životu ništa ne čini toliko ponosnim na sebe kao kad poslušam Boga i desi se nešto super iz toga. Jedno vrijeme me zbunjivao stih:

Lk 17:10
Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: "Sluge smo beskorisne!"

Ja vjerujem da je Isus samo htio reći da si ne zabrijavamo da smo mi zaslužni za to što se desilo. Možda jesam beskoristan sluga, ali sam jako sretan i zadovoljan kad odradim što mi se kaže.

Znam da je nekad to teško i ili Ga ne čujem ili ne slušam, ali tu dolazi na scenu stav srca. Jako je važno da sam ja usmjeren prema Bogu svaki dan, što više (idealno bi bilo uvijek...). Dan u kojem mi je mi Bog okupira najveći dio misli ili najveći dio vremena je često jako blagoslovljen dan. Isto kao što se poslije dobrog treninga osjećam nabildano ili nabrijano, tako i nakon jednog dobrog iskustva s Bogom sam, pa... nabrijan.

To se možda ne vidi uvijek izvana, ali ne da u meni nešto gori, nego eksplodira u meni želja da imam više nečega s Bogom. Bilo čega! I dokle god je tako, znam da sam barem donekle koristan Bogu i da će moje iskustvo s njim ići naprijed, nekako.

Postanak 3:8-13
Nije nevjerojatno na što je sve čovjek sposoban. Nevjerojatne su isprike koje čovjek ima za to što radi.

Koliko često ste raspravljali s nekim o nečemu, a da je nakon rasprave jedna strana rekla "Imaš pravo."? Znam neke ljude koji čak i kad shvate da su u krivu, nastavljaju raspravljati, izmišljaju argumente i prave se blesavi samo da ne moraju priznati da su u krivu. Imam prijatelja koji je priznao da to često namjerno radi. Nije samo stvar u raspravama, nego i u djelima. Ljudi znaju uvjeravati sve oko sebe (a često i same sebe) da oni nisu krivi ni za što. Zašto je to tako?

Krenut ću od sebe. Ja znam nekad priznat da sam u krivu. Kad raspravljam sa zrelim čovjekom i kažem da je u pravu, sve bude u redu. A (češće) kad raspravljam s nekim nezrelim, onda mi to gura pod nos to što sam priznao. Na neki način, takvi ljudi znaju natjerati da ne želiš priznati da si u krivu. S njima je, u stvari, bolje uopće ne raspravljati.

Često se zna i desiti da ne želimo priznati jer se ne želimo nositi s posljedicama. Onda okrivljujemo drugog ili izmišljamo neke slučajnosti ili čak lažemo. Kad bi imali kvocijent inteligencije neke pametnije životinje i ne imali ikakav moral, onda bi ovakvo bježanje od odgovornosti bilo posve logično. Zar nije jasno da kad na taj način bježimo od svoje krivice, u stvari nju prebacujemo na nekog drugog? Ja to zovem Adam efekt.

Adam je bio kriv. Nekad se pitam što bi bilo da je Adam rekao "Da, jesam. Oprosti...". Nekak si mislim da nije grijeh toliko bio u tome što su zagrizli tu nektarinu nego u njihovoj oholosti. Pogledajte Adamov stav. Probat ću ga malo parafrazirati: "Nisam ja kriv nego žena. Ma, u stvari Ti si kriv što si mi ju dao...".

Poznavajući Boga, da je Adam priznao i pokajao se, oprostio bi im.