21:45 30.10.2008., četvrtak

Utjecaj

Svi znamo da okolina utječe na nas. Utječu mediji, naši doživljaji, naša iskustva i pogotovo ljudi s kojima se susretnemo i s kojima provodimo vrijeme. To je, zapravo, i logično i u redu. Jednako tako, utjecaj a nas imaju geni. Dokazano je na sto načina, a i da nije, trebam si samo pogledati oca da mi sve bude jasno. Osim što fizički sličimo, imamo slična navike kod jedenja, kod govora, kod lijenosti i još dosta stvari. Je li to dovoljno da me se oblikuje?

Opće je poznata stvar da ne postoje dva čovjeka s jednakim otiskom prsta, glasom, DNK-om, a nedavno sam saznao i da postoji zanimanje crtanja očiju i da je jako teško jer se svaki par očiju jako razlikuje od drugog. Ja sam poseban. Jako sam poseban. Najposebniji što mogu biti. Od kuda to sve? Kako to da su i jednojajčani (a dvojajčani pogotovo) blizanci različiti? Je li formula za dobivanje onoga što ja danas jesam [geni+okolina+10%slučajno] ili ima još nešto?

Ako postoji Bog (a, naravno, postoji) koji može svime upravljati mislite li da da bi nas ostavio na milost i nemilost ovog svijeta i svega što je u njemu? Ne može me nitko uvjeriti da sam stvoren slučajno. Da je Bog zavrtio rulet i gdje padnem padnem. Sve što jesam je oblikovano Božjom rukom. Nije bilo [geni+okolina+Bog] nego [geni×(koliko Bog hoće)+okolina×(koliko Bog hoće)]×Bog. Stvorio me On, po sebi, za sebe, radi sebe. Isto kao što je stvorio potpuno precizno i sve oko mene i složio sve kroz što sam prošao. Geni i okolina ne tvore ljude niti oni nastaju slučajno. Stvara ih Bog.

Komentari (1) - Print - #

21:23 23.10.2008., četvrtak

Precjenjeno

Kroz čitav život čovjekova stanja osciliraju. Bilo da se radi o materijalnom, duhovnom, emotivnom, zdravstvenom (možda i intelektualnom), uvijek su prisutni neki usponi i padovi. Koliko god nam usponi bili draži, činjenica je da na padovima učimo. Iz nekog razloga Bog je to tako zamislio. Iz padova sam naučio koliko je sve krhko i prolazno.

Kad mi se nešto pokvari ili potrga ili nešto izgubim, često se okrenem Bogu i pitam čemu to. Ako zbilja vjerujemo da Bog svime time upravlja, nije li malo čudno to što On čini (ili dopušta) da se nešto izgubi ili pokvari? I to se desi meni, koji se ne sastajem baš s novcem. Zašto?

Spomenuo sam da učim na padovima. Nije li Bog od Abrahama tražio sina? Nije tražio zato da Abraham bude tužan, nego da mu pokaže koliko sve pripada Bogu, a ono što mi mislimo da pripada nama je prolazno ili lako se to izgubi. Svaki predmet nestane ili se razbije u trenu. Možemo ostati i bez svojih vještina, bez svojih aktivnosti, bez voljenih osoba, bez uspomena... Svaki vidljivi ili opipljivi element života na ovom svijetu visi na jednoj jako jako tankoj niti na visini od dvadeset metara, a napravljen je od stakla. Bez svega se ostane u trenu.

Koliko onda vrijede vjera, povjerenje i ljubav o kojima Pavao priča u prvoj Korinćanima 13? Ako razumijemo što su te tri stvari, trebalo bi nam biti jasno da to nije nešto bez čega možemo ostati kada se jedno jutro probudimo. Ako u jednom danu izgubim sve, kao Job, ali mi Bog ostane sa mnom, je li zbilja bitno? Bi li trebao tugovati za tim? Koliko sve te stvari precjenjujemo?

Komentari (4) - Print - #

11:00 19.10.2008., nedjelja

Tradicionalne crkve vs. slobodne zajednice

Kako većinu tema za blog pokupim s grupa, s propovijedi, sa seminara i sl., tako sam i ovu pokupio s jedne grupe. Tema grupe je bila “Autoritet“. Da ne prepričam cijeli događaj, spomenut ću da je je jedna osoba s te grupe rekla kako sve crkve [nešto], a onda sam ja rekao da ne sve crkve jer [neka crkva] [to] ne. Onda je on rekao da, ali oni nisu tradicionalna crkva, oni su “slobodna zajednica“(?!?). Od prije sam primjećivao da se dobar dio ekipe iz moje crkve prema tim “slobodnim zajednicama“ odnosi malo čudno. Kad sam ovo čuo, malo sam se zamislio.

Tradicionalna crkva bi trebala spadati u neku katoličku ili protestantsku podskupinu. Time se ta crkva može pozivati na određenu povijest, tradiciju, priču o utemeljenju i ostale često nebitne stvari. Obično te crkve nastaju kada misionari otiđu negdje i onda tamo “posade“ crkvu. Skemija se prostor, neki ljudi se obrate, misionari rade tamo dok crkva ne stane na noge (to je barem moja ideja cijele priče). Kako onda nastaju slobodne zajednice koje najčešće nisu uopće vezane za ni jednu denominaciju? Pretpostavljam da se nađe netko tko baš ne voli denominacije i isto tako ode “posaditi“ crkvu, samo što onda ostane u njoj. Te crkve se onda ne oslanjaju na tumačenja neke denominacije, nego se mole i traže božje vodstvo u odluci oko toga kako će crkva funkcionirati npr. večera gospodnja, oblik bogoštovlja, evangelizacije... (isto tako, ovo nisam išao provjeravati, ovo je moja ideja svega toga s obzirom na moja sadašnja saznanja). Zašto bi onda ta “slobodna zajednica“ vrijedila manje? Po ovome što sam napisao, može vrijediti samo više jer nije ograničena time da se mora držati neke tradicije i vući za sobom greške određene denominacije nego kreće iznova. Za to vrijeme tradicionalne crkve se moraju boriti s tim kako da se uvedu promjene jer je redovita pojava da se većina članova uljulja u svoj komfor i postane mlako, a bunit će se na svaki oblik promjene (da samo vidite probleme kad smo u crkvi dobili novi miks pult).

S druge strane, nisu ni te “slobodne zajednice“ idealno rješenje. Često se u vodstvu nađu duhovno relativno nezreli ljudi koji nemaju autoriteta niti pomazanja za raditi takvu službu i onda se desi da crkva ide u krivom smjeru i da nema discipline. Još veći problem je duhovno pretjerivanje, kada se prestane razmišljati o stvarnosti i fokusira samo na duhovno što je, iz mog iskustva, katastrofa jer crkva ne ide nikamo. Pojavi se neki realni problem i što ćemo? Ajmo se svi moliti. Ajde. I svi se mole i nitko ništa ne poduzima i, naravno, nema rezultata.

Nisam ni namjeravao dati odgovor na pitanje koja varijanta je bolja. Po meni je žalosno da “starija“ zajednica na taj način gleda na “mlađu“ (kao da manje vrijedi), umjesto da ju potpuno podrži kao što jedno djelo Boga i zaslužuje.

Komentari (4) - Print - #

00:27 17.10.2008., petak

Ne dobre stvari koje i nisu toliko loše

Ako ste kršćanin, koliko puta vam se desilo da vas je netko zamolio da se molite za njega, a vi ste zaboravili? Koliko puta vam se desilo da ste se molili, a misli su vam odlutale nekamo drugdje? Koliko puta ste zaspali čitajući Bibliju? Koliko puta ste se sreli s osobom koju dugo niste vidjeli, koja ne zna Boga, a niste joj ništa o Bogu rekli? Možda vas malo peče savjest radi toga što se desilo. A možda to što se desilo i nije toliko loše kako se čini.

Meni se sve od gore navedenog desilo jako puno puta. Jedno vrijeme me to dosta mučilo i dosta sam razmišljao o tome. Kao da ne iskazujem poštovanje Bogu radi toga što mi se dešava. Pitao sam se je li to zbilja do mene i što mogu učiniti da mi se to ne dešava. Napraviti popis za koga/što sve moliti? Pokušati kontrolirati misli za vrijeme molitve? Ne čitati Bibliju navečer? Ili da čim vidim nekog prvo što kažem je „Isus je umro za tebe!“?

Misli kontrolirati često ne mogu. Kako za vrijeme molitve, tako i za vrijeme predavanja na faxu ili nekih kompliciranih razgovora. Fakat se trudim, ali nekad ne ide. Što se tiče ostalih stvari koje sam naveo... Iz mog iskustva, forsiranje često zna uroditi ničim. Napraviti popis, pa kao pjesmicu izrecitirati Bogu? Ako mi nije na srcu, ne vjerujem da će me Bog shvatiti ozbiljno. Nekad nemam vremena čitati za vrijeme dana. Često imam skroz zatrpane dane. Da onda čitam stojeći navečer da ne bi zaspao samo zato što “moram“ čitati svaki dan? Vjerujte mi, mogu ja zaspati i dok stojim. Nije da mi je dosadno, nego sam umoran. Puno puta sam znao zaspati dok sam gledao neki zanimljiv film. Ako je malo gadniji umor, zzzzzzzzzz. Što se tiče uleta poznanicima, probao sam. To ne završava dobro. Nikad. Više u nekom sljedećem postu.

Neke tradicionalne kršćanske principe ne treba forsirati. Bog gleda na srce! Zna Bog za potrebu koju tvoj prijatelj ima, i koje ti imaš (uključujući potrebu za snom nakon napornog dana). Postoji veoma jasna granica između truda oko odnosa s Bogom i truda oko održavanje svojih principa. Vjerujem da ljudi koji su u takvoj službi da su veći dio dana potpuno ovisni o Bogu (kao neki misionari) grade odnos s Bogom u toku dana tako da ne brinu hoće li se zaboraviti pomoliti ili nešto jer imaju svoje „vrijeme s bogom“ dok to rade. Znam da kad se ja bavim nečim za Boga za vrijeme dana, da sam preliven Blagoslovima tokom dana da na kraju svega mogu samo reći Bogu „Hvala za danas“ i mirno leći. Možda se rješenje tih “problemčića“ krije u nečem takvom.

Komentari (1) - Print - #

22:00 15.10.2008., srijeda

Tehnički savjeti

Žao mi je, ali fali mi duhovnih tema za pisanje. Nekad mi padne na pamet dobra tema, ali ili ju zaboravim ili ne mogu razraditi dovoljno dobro da je bude za post. Anyway... Ima još nekih "onih drugih" koje mogu obraditi. Malo i gubim volju za blogom jer nisam baš prečitan, a iako znam da je nekima bio blagoslov ovo čitati, utjecaj koji radim blogom je jako mali i mislim da bi svoje skromne spisateljske sposobnosti mogao preusmjeriti negdje drugdje. Čitam i slušam koliko su ljudi glupi i ne poznaju Boga nego znaju samo ono što im je netko rekao, pa pokvareni telefon i ne razumiju i bla bla bla... Ja sam ovo pisao u nadi da će neki tulipan ga pronaći i raspitati se kod mene. Onda sam shvatio da ako nemaš riječ “sex“ u skoro svakom postu ne dospiješ među popularne blogove i onda te nitko ne čita. Lagano mi je uzalud. No... Bog dao, Bog oduzeo... Još nije oduzeo. Do tada pišem što imam.

Natrag na post. Ovo je koristan i vrlo praktičan djelić mog životnog iskustva koji vam mogu dati, a odnosi se na kupovinu hardwarea ili po naški strojevine. Znam da je budžet obično najveće ograničenje, ali ja ne bi kupio loš proizvod samo zato što je jeftin. Rađe ga ne bi imao i otišao bi na ćevape s prijateljima.

Pretpostavimo da imate barem dva-tri izbora u kupnji (ili da nemate pojma što tražite od tog proizvoda, isto je). Prvo što trebate učiniti je raspitati se. Ima li netko od vaših poznanika (ili je imao) to što vi tražite tako da možete detaljno pregledati i općenito pitati vlasnika za njegov dojam o proizvodu.
Kupovina hardwarea prema dizajnu je često velika pogreška. Bolje je raspitati se. Ako je to neka trenutno popularna sprava (kao PSP, iPod, iPhone, Eee i sl.) lako je moguće da će veći dućani koji prodaju takve stvari imati to izloženo. Za mobitel možete skoknut do većih operatorskih centara i tamo ispipkati tu spravicu koju bi htjeli.

Drugo je pretražite internet. Jako. Google is your friend. Pogledajte tehničke karakteristike proizvoda. Onda pretražite za pojmove koje ne znate što znače. Onda usporedite. Možda najkorisnija stvar za korisnika koji se raspituje za proizvod su “user reviews“ ili recenzije korisnika. Čovjek kupi nešto, napiše što je očekivao, za što mu to treba, njegov dojam, čime je zadovoljan, čime nije i sl. Kada sam kupovao laptop, prozujao sam po netu i na raznim forumima pronalazio upite isplati li se to kupiti. Svi su govorili da ne, da si raije kupi HP ili IBM. Koštaju dvije-tri tisuće više, ali (kao) vrijede. To su pisali ljudi koji taj laptop nisu koristili. Onda sam pročitao jedan user review i čovjek se činio dosta zadovoljan. Rekao je da mu fale neke stvari (koje meni ne trebaju), ali da je u principu zadovoljan. I ja sam ga na njegovu preporuku kupio i ja sam zadovoljan. Bitno je da ne vjerujete samo jednom izvoru. Tražite ih što više. Kada sam kupovao slušalice, na Amazonu su bile kritike o proizvodima. I čitam za slušalice... dvadeset ljudi kaže da ju full udobne i da je odličan zvuk, onda se pojavi jedan koji kaže da su udobne, ali da zvuk nije baš nešto i onda opet dvadesetak da je super. Ja sam kupio, kad je zvuk zbilja impresivan (premda ja jesam malo zahtjevniji korisnik).

Najbitnije je da se ne žurite s kupnjom. Dođe plaća i skužiš da će biti par stotina kuna viška na kraju mjeseca i brzo učiniš da taj novac ne dočeka idući dan. I onda drugi dan vidiš da ima za iste novce kupti nešto za nijansu bolje. Prokleta nestrpljivost.
Komentari (0) - Print - #

20:49 05.10.2008., nedjelja

Kritika

Znam da često (možda prečesto) na ovom blogu kritiziram. Često i razmišljam je li to u redu. Kad sam bio friško obraćen, kad god bi htio nešto kritizirati, Duh Sveti bi me upozoravao. Kao i svi ljudi koji su se tek susreli s Bogom, ja još uvijek nisam imao ispravnu sliku kršćanstva, Boga ili crkve. Npr. za vrijeme molitve, kad bi netko trkeljao 15 minuta i ne rekao ništa, Duh me upozoravao da nemam pravo kritizirati nikoga jer su moje molitve nesavršene isto kao i njihove. Pored toga, imao sam stih iz Mateja (7:1-5) koji me osuđivao svaki put kad sam htio kritizirati nekoga. Danas je to nešto drugačije.

Danas sam duhovno zreliji nego tada. Pročitane stihove više ne tumačim sam sebi doslovno nego ih primjenjujem u svom životom i razumijem ih puno bolje. Danas sam više razuman, a manje duhovno nabrijan. Radi svega toga, ne bojim se reći da nešto ne valja. To što kritiziram nipošto ne znači da sam ja isključen, ali ako ćemo svi imati neke nedostatke i nitko neće nikome ništa reći, nećemo se ni popravljati. Nisam savršen, ali to me neće sputavati da prozovem aktualne probleme crkve. Kritika koju tako uputim je i kritika meni.

Kritika je često krivo shvaćena. Ja kad kritiziram nemam namjeru ocrniti nekog, pa da ga nitko ne voli, nego imam za cilj izgradnju ili popravljanje. Kritiziram katolike jer nešto kod njih ne valja. Nije da ništa ne valja, ali često znaju biti na meti jer dosta toga ne valja. I drugi kršćani dobe kritike od mene jer očito nešto ne valja s njima ili s crkvom koju spomenem. To je valjda očito kad se pogleda koliko plodova pojedina crkva donosi.

Prečesto nismo ni svjesni gluposti koje radimo. Ako si to nećemo međusobno govoriti (a bar u crkvi bi trebali imati dovoljno bliske odnose da si možemo sve reći) onda zašto se čudimo kad se kršćani ponašaju tako blesavo?

Komentari (1) - Print - #

00:04 02.10.2008., četvrtak

Živim li prebrzo da svjedočim?

Pojavi se danas na telki neki stari spot od Eminema. Odmah se sjetim stvari Dear Slim mog omiljenog glazbenika. Druga misao koja dođe do mene je što bi ja rekao takvoj "faci" kad bi se sreli na nekom ručku ili nečemu. Vjerojatno ne bi rekao ništa ako ne bi imao barem 15 minuta da odradimo neki kvazinormalan razgovor. S obzirom na to da ja nekad teško nađem 15 minuta da nešto prikeljim na ovaj blog, te poznate face vjerojatno imaju još manje vremena.

Dosta često sretnem svoje školske kolege, bilo iz osnovnjaka, bilo iz srednje po kvartu, na busnim i tramvajskim stanica ili bilo gdje drugdje. Nekad baš prolazim mjestima gdje bi se mogli okupiti u nadi da ću ih sresti i malo popričati s njima. Problem (ako se to uopće može nazvati problemom) je u vatrometu u mom želucu koji se tada pojavi. Znam da sam već pisao, ali me to ne pušta. Kad sretnem nekoga koga znam od prije, a ta osoba ne zna što se desilo sa mnom, moram joj svjedočiti. Ja sam zbilja pokušao “svjedočiti ljudima na brzinu“ i nije išlo. Kad bi baš sjeo s nekim na barem pola sata, možda bi se usudio upustiti u neki razgovor na temu Boga. Teško mi je uopće riječima prenijeti ljudima to što mi se desilo, a kamo li da im to ispljunem u nekoliko rečenica za vrijeme vožnje busom.

Kužim da živimo brzo. Zapravo, (ako ne gledam na duhovno) brz život mi paše. Volim kad obavim stotinu stvari u istom danu. Problem je u tome što bitnije stvari u životu ostaju zapostavljene jer se njih ne može obaviti na brzinu. Vrijeme s Bogom, s obitelji, druženje s prijateljima... Ništa od toga se ne obavlja preko mobitela za vrijeme posla/prijevoza/predavanja. Za neke stvari (čitaj: za sve imalo bitne stvari) treba imati više vremena. Kako očekujem da će tempo života kroz iduće desetljeće-dva narasti, izgleda da će spavanje biti luksuz.

Komentari (0) - Print - #

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv