Utjecaj
Svi znamo da okolina utječe na nas. Utječu mediji, naši doživljaji, naša iskustva i pogotovo ljudi s kojima se susretnemo i s kojima provodimo vrijeme. To je, zapravo, i logično i u redu. Jednako tako, utjecaj a nas imaju geni. Dokazano je na sto načina, a i da nije, trebam si samo pogledati oca da mi sve bude jasno. Osim što fizički sličimo, imamo slična navike kod jedenja, kod govora, kod lijenosti i još dosta stvari. Je li to dovoljno da me se oblikuje?
Opće je poznata stvar da ne postoje dva čovjeka s jednakim otiskom prsta, glasom, DNK-om, a nedavno sam saznao i da postoji zanimanje crtanja očiju i da je jako teško jer se svaki par očiju jako razlikuje od drugog. Ja sam poseban. Jako sam poseban. Najposebniji što mogu biti. Od kuda to sve? Kako to da su i jednojajčani (a dvojajčani pogotovo) blizanci različiti? Je li formula za dobivanje onoga što ja danas jesam [geni+okolina+10%slučajno] ili ima još nešto? Ako postoji Bog (a, naravno, postoji) koji može svime upravljati mislite li da da bi nas ostavio na milost i nemilost ovog svijeta i svega što je u njemu? Ne može me nitko uvjeriti da sam stvoren slučajno. Da je Bog zavrtio rulet i gdje padnem padnem. Sve što jesam je oblikovano Božjom rukom. Nije bilo [geni+okolina+Bog] nego [geni×(koliko Bog hoće)+okolina×(koliko Bog hoće)]×Bog. Stvorio me On, po sebi, za sebe, radi sebe. Isto kao što je stvorio potpuno precizno i sve oko mene i složio sve kroz što sam prošao. Geni i okolina ne tvore ljude niti oni nastaju slučajno. Stvara ih Bog. |
Tradicionalne crkve vs. slobodne zajednice
Kako većinu tema za blog pokupim s grupa, s propovijedi, sa seminara i sl., tako sam i ovu pokupio s jedne grupe. Tema grupe je bila “Autoritet“. Da ne prepričam cijeli događaj, spomenut ću da je je jedna osoba s te grupe rekla kako sve crkve [nešto], a onda sam ja rekao da ne sve crkve jer [neka crkva] [to] ne. Onda je on rekao da, ali oni nisu tradicionalna crkva, oni su “slobodna zajednica“(?!?). Od prije sam primjećivao da se dobar dio ekipe iz moje crkve prema tim “slobodnim zajednicama“ odnosi malo čudno. Kad sam ovo čuo, malo sam se zamislio.
Tradicionalna crkva bi trebala spadati u neku katoličku ili protestantsku podskupinu. Time se ta crkva može pozivati na određenu povijest, tradiciju, priču o utemeljenju i ostale često nebitne stvari. Obično te crkve nastaju kada misionari otiđu negdje i onda tamo “posade“ crkvu. Skemija se prostor, neki ljudi se obrate, misionari rade tamo dok crkva ne stane na noge (to je barem moja ideja cijele priče). Kako onda nastaju slobodne zajednice koje najčešće nisu uopće vezane za ni jednu denominaciju? Pretpostavljam da se nađe netko tko baš ne voli denominacije i isto tako ode “posaditi“ crkvu, samo što onda ostane u njoj. Te crkve se onda ne oslanjaju na tumačenja neke denominacije, nego se mole i traže božje vodstvo u odluci oko toga kako će crkva funkcionirati npr. večera gospodnja, oblik bogoštovlja, evangelizacije... (isto tako, ovo nisam išao provjeravati, ovo je moja ideja svega toga s obzirom na moja sadašnja saznanja). Zašto bi onda ta “slobodna zajednica“ vrijedila manje? Po ovome što sam napisao, može vrijediti samo više jer nije ograničena time da se mora držati neke tradicije i vući za sobom greške određene denominacije nego kreće iznova. Za to vrijeme tradicionalne crkve se moraju boriti s tim kako da se uvedu promjene jer je redovita pojava da se većina članova uljulja u svoj komfor i postane mlako, a bunit će se na svaki oblik promjene (da samo vidite probleme kad smo u crkvi dobili novi miks pult). S druge strane, nisu ni te “slobodne zajednice“ idealno rješenje. Često se u vodstvu nađu duhovno relativno nezreli ljudi koji nemaju autoriteta niti pomazanja za raditi takvu službu i onda se desi da crkva ide u krivom smjeru i da nema discipline. Još veći problem je duhovno pretjerivanje, kada se prestane razmišljati o stvarnosti i fokusira samo na duhovno što je, iz mog iskustva, katastrofa jer crkva ne ide nikamo. Pojavi se neki realni problem i što ćemo? Ajmo se svi moliti. Ajde. I svi se mole i nitko ništa ne poduzima i, naravno, nema rezultata. Nisam ni namjeravao dati odgovor na pitanje koja varijanta je bolja. Po meni je žalosno da “starija“ zajednica na taj način gleda na “mlađu“ (kao da manje vrijedi), umjesto da ju potpuno podrži kao što jedno djelo Boga i zaslužuje. |
Ne dobre stvari koje i nisu toliko loše
Ako ste kršćanin, koliko puta vam se desilo da vas je netko zamolio da se molite za njega, a vi ste zaboravili? Koliko puta vam se desilo da ste se molili, a misli su vam odlutale nekamo drugdje? Koliko puta ste zaspali čitajući Bibliju? Koliko puta ste se sreli s osobom koju dugo niste vidjeli, koja ne zna Boga, a niste joj ništa o Bogu rekli? Možda vas malo peče savjest radi toga što se desilo. A možda to što se desilo i nije toliko loše kako se čini.
Meni se sve od gore navedenog desilo jako puno puta. Jedno vrijeme me to dosta mučilo i dosta sam razmišljao o tome. Kao da ne iskazujem poštovanje Bogu radi toga što mi se dešava. Pitao sam se je li to zbilja do mene i što mogu učiniti da mi se to ne dešava. Napraviti popis za koga/što sve moliti? Pokušati kontrolirati misli za vrijeme molitve? Ne čitati Bibliju navečer? Ili da čim vidim nekog prvo što kažem je „Isus je umro za tebe!“? Misli kontrolirati često ne mogu. Kako za vrijeme molitve, tako i za vrijeme predavanja na faxu ili nekih kompliciranih razgovora. Fakat se trudim, ali nekad ne ide. Što se tiče ostalih stvari koje sam naveo... Iz mog iskustva, forsiranje često zna uroditi ničim. Napraviti popis, pa kao pjesmicu izrecitirati Bogu? Ako mi nije na srcu, ne vjerujem da će me Bog shvatiti ozbiljno. Nekad nemam vremena čitati za vrijeme dana. Često imam skroz zatrpane dane. Da onda čitam stojeći navečer da ne bi zaspao samo zato što “moram“ čitati svaki dan? Vjerujte mi, mogu ja zaspati i dok stojim. Nije da mi je dosadno, nego sam umoran. Puno puta sam znao zaspati dok sam gledao neki zanimljiv film. Ako je malo gadniji umor, zzzzzzzzzz. Što se tiče uleta poznanicima, probao sam. To ne završava dobro. Nikad. Više u nekom sljedećem postu. Neke tradicionalne kršćanske principe ne treba forsirati. Bog gleda na srce! Zna Bog za potrebu koju tvoj prijatelj ima, i koje ti imaš (uključujući potrebu za snom nakon napornog dana). Postoji veoma jasna granica između truda oko odnosa s Bogom i truda oko održavanje svojih principa. Vjerujem da ljudi koji su u takvoj službi da su veći dio dana potpuno ovisni o Bogu (kao neki misionari) grade odnos s Bogom u toku dana tako da ne brinu hoće li se zaboraviti pomoliti ili nešto jer imaju svoje „vrijeme s bogom“ dok to rade. Znam da kad se ja bavim nečim za Boga za vrijeme dana, da sam preliven Blagoslovima tokom dana da na kraju svega mogu samo reći Bogu „Hvala za danas“ i mirno leći. Možda se rješenje tih “problemčića“ krije u nečem takvom. |
Kritika
Znam da često (možda prečesto) na ovom blogu kritiziram. Često i razmišljam je li to u redu. Kad sam bio friško obraćen, kad god bi htio nešto kritizirati, Duh Sveti bi me upozoravao. Kao i svi ljudi koji su se tek susreli s Bogom, ja još uvijek nisam imao ispravnu sliku kršćanstva, Boga ili crkve. Npr. za vrijeme molitve, kad bi netko trkeljao 15 minuta i ne rekao ništa, Duh me upozoravao da nemam pravo kritizirati nikoga jer su moje molitve nesavršene isto kao i njihove. Pored toga, imao sam stih iz Mateja (7:1-5) koji me osuđivao svaki put kad sam htio kritizirati nekoga. Danas je to nešto drugačije.
Danas sam duhovno zreliji nego tada. Pročitane stihove više ne tumačim sam sebi doslovno nego ih primjenjujem u svom životom i razumijem ih puno bolje. Danas sam više razuman, a manje duhovno nabrijan. Radi svega toga, ne bojim se reći da nešto ne valja. To što kritiziram nipošto ne znači da sam ja isključen, ali ako ćemo svi imati neke nedostatke i nitko neće nikome ništa reći, nećemo se ni popravljati. Nisam savršen, ali to me neće sputavati da prozovem aktualne probleme crkve. Kritika koju tako uputim je i kritika meni. Kritika je često krivo shvaćena. Ja kad kritiziram nemam namjeru ocrniti nekog, pa da ga nitko ne voli, nego imam za cilj izgradnju ili popravljanje. Kritiziram katolike jer nešto kod njih ne valja. Nije da ništa ne valja, ali često znaju biti na meti jer dosta toga ne valja. I drugi kršćani dobe kritike od mene jer očito nešto ne valja s njima ili s crkvom koju spomenem. To je valjda očito kad se pogleda koliko plodova pojedina crkva donosi. Prečesto nismo ni svjesni gluposti koje radimo. Ako si to nećemo međusobno govoriti (a bar u crkvi bi trebali imati dovoljno bliske odnose da si možemo sve reći) onda zašto se čudimo kad se kršćani ponašaju tako blesavo? |
Živim li prebrzo da svjedočim?
Pojavi se danas na telki neki stari spot od Eminema. Odmah se sjetim stvari Dear Slim mog omiljenog glazbenika. Druga misao koja dođe do mene je što bi ja rekao takvoj "faci" kad bi se sreli na nekom ručku ili nečemu. Vjerojatno ne bi rekao ništa ako ne bi imao barem 15 minuta da odradimo neki kvazinormalan razgovor. S obzirom na to da ja nekad teško nađem 15 minuta da nešto prikeljim na ovaj blog, te poznate face vjerojatno imaju još manje vremena.
Dosta često sretnem svoje školske kolege, bilo iz osnovnjaka, bilo iz srednje po kvartu, na busnim i tramvajskim stanica ili bilo gdje drugdje. Nekad baš prolazim mjestima gdje bi se mogli okupiti u nadi da ću ih sresti i malo popričati s njima. Problem (ako se to uopće može nazvati problemom) je u vatrometu u mom želucu koji se tada pojavi. Znam da sam već pisao, ali me to ne pušta. Kad sretnem nekoga koga znam od prije, a ta osoba ne zna što se desilo sa mnom, moram joj svjedočiti. Ja sam zbilja pokušao “svjedočiti ljudima na brzinu“ i nije išlo. Kad bi baš sjeo s nekim na barem pola sata, možda bi se usudio upustiti u neki razgovor na temu Boga. Teško mi je uopće riječima prenijeti ljudima to što mi se desilo, a kamo li da im to ispljunem u nekoliko rečenica za vrijeme vožnje busom. Kužim da živimo brzo. Zapravo, (ako ne gledam na duhovno) brz život mi paše. Volim kad obavim stotinu stvari u istom danu. Problem je u tome što bitnije stvari u životu ostaju zapostavljene jer se njih ne može obaviti na brzinu. Vrijeme s Bogom, s obitelji, druženje s prijateljima... Ništa od toga se ne obavlja preko mobitela za vrijeme posla/prijevoza/predavanja. Za neke stvari (čitaj: za sve imalo bitne stvari) treba imati više vremena. Kako očekujem da će tempo života kroz iduće desetljeće-dva narasti, izgleda da će spavanje biti luksuz. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
