Tri pive prošli vikend, svjedočenje događanjima u gradu u noći između Badnjaka i Božića i općenito spika „idemo na polnoćku, pa se naliti“ su mi bili dovoljna motivacija da napišem ovaj post. Općenito, muči me nedovoljno kritičan pristup alkoholu (i nekim drugima stvarima) nekih mlađih ljudi, uključujući kršćane. Malo prije sam od jednog dečka čuo da je imao tulum na kojem je bio jedan drugi dečko, koji se krstio i dolazi iz kršćanske obitelji. Da skratim, rekao mi je se taj dečko razbahatio, kao „...da samo znaš koliko ja mogu popiti...“, i da je za njim dva i pol sata čistio balkon. Došlo mi je (i još uvijek mi dolazi) da ga (u najmanju ruku) oštro opomenem.

Što se mene tiče, sjećam se da sam jednom u životu popio previše. Išao sam u osnovnu školu i to je bio moj prvi ozbiljni doticaj s alkoholom. Bila je neka svadba i popio sam previše bambusa prebrzo. Nakon toga sam izašao van na zrak dok mi se nije prestalo vrtjeti. Sve je to bilo daleko prije nego što sam mislio na Boga. Nije mi se svidjelo.

Ne znam jeste li ikad razmišljali zašto bi cuganje bio grijeh. Ja nisam osoba koja tak neka pravila prihvaća zdravo za gotovo. Dosta sam čitao i razmišljao o tome. Stihova itekako ima. Počevši od Noe koji je bio cuger do Isusa koji je pretvarao vinu u vodu na svadbi na kojoj su svi već bili polupijani ili posljednje večere (kruh i vino). Takvi stihovi možda mogu naizgled opravdavat opijanje, ali ni slučajno se s neću složiti s tom idejom. Osoba opijena alkoholom nipošto nije uračunljiva, nije u stanju pomoći ni sebi, a kamo li drugima, a možda najgore od svega, nije u stanju biti povezana s Bogom. Dakle, opijanjem pokazujemo da nam nije stalo do te veze s Bogom koja bi kroz čitav dan trebala biti na „stand by“-u. Osim toga, tjeramo naše trijezne prijatelje da se brinu za nas što je, zapravo, jako sebično.

Kriteriji za to koliko je previše variraju od osobe do osobe i ne ovisi samo o otpornosti organizma. Neki moj kriterij zvuči otprilike ovako: dokle god se mogu zaletjeti niz tridesetak stepenica, a da ne razbijem glavu, sve je u redu.

Već neko vrijeme odugovlačim s ovim Božićnim postom. Normalno da ću, kao i svaki drugi normalni online uradak, napisati nešto o Božiću. Mene Božić ne veseli. Svake godine se moram nositi sa nekim specijalcima koji mi prodaju sve što se može prodati jer je „vrijeme mira, ljubavi i darivanja“. Svi znamo da je Božić trebao biti kršćanski blagdan na koji slavimo rođenje Isusa Krista i svi znamo da nije tako. Meni se Božić gadi. Ako unaprijed znam da će na neko slavlje koje radim doći stoka i napraviti nered, onda valjda neću imati to slavlje. Tako se osjećam i što se tiče Božića. Prvih nekoliko godina (od kad znam Boga) mi je bilo relativno loše za Božić. Osjećao sam se kao da mi je ukraden. Sada ga naprosto ne želim.

Matej 10:34-36Ovaj stih sam stavio da naglasim Božićne vrijednosti mira i obitelji koje su broj jedan stvar u Božićno vrijeme. Žao mi je što vas boli to što ću ovo napisati, ali Božić koji mi danas imamo nije od Boga, nego od Sotone. Lampice, bor, Djed Mraz... Samo da se skine fokus sa Kristovog dolaska. Fuj! Kada sam bio friško obraćen i saznao da je bor nešto što je ostalo od poganskog običaja čašćenja boga šuma sam se zapitao zar je moguće da je nešto s ovim svijetom toliko otišlo ukrivo. Naravno da je moguće. I da, otišlo je skroz ukrivo.

Ovo mi je druga godina za redom da sudjelujem u kupnji darova. Ne, nisam kontradiktoran ovome svemu što pišem. Darovi su nešto što odrađujem i to isključivo radi odnosa s ljudima kojima te darove kupujem. Štoviše, potrudim se da poklon bude nešto osobno (ne čarape ili gel za tuširanje).

Božić, kao pojam nečega što vrijedi je jedna sasvim druga stvar. Većina vas je gledala ili barm čula za „Kako je Grinč ukrao Božić“. Ukoliko niste, lik je pokrao sve ukrase, poklone itd. To je Božić?! Fala lijepo, neka ga ukrade svake godine.

Kršćani često koriste jedan crkveni žargon kojim se donekle međusono sporazumijevaju, ali to zna preći u naviku i onda počnemo tako pričati s ljudima koji nemaju pojma o Bogu. Znam da u Bibliji piše na jako jako puno mjesta i „milost“ i „pokajanje“ i „otkupljenje“ i „u duhu“ i „pomazanje“ i slični pojmovi koji su nam relativno jasni čim ih čujemo. Koriste li „obični ljudi“ te termine, ikada? Ne ispadamo li malo čudni kad se tako razgovaramo s ljudima? Nije da pucam na to da se svidim ljudima, ali koja je korist od mog svjedočanstva ako, kada izgovorim niz takvih pojmova, tu osobu odbijem od sebe? Trudim se ne se tako razgovarati ni unutar crkve ni van nje. Niti jedan jezik na svijetu nije toliko siromašan da se na njemu ne može posvjedočiti o Bogu korištenjem samo uobičajenih riječi. Na kraju krajeva, iz ovog bloga vidite da meni to donekle ide.

Ne znam koji je vaš cilj kada (ako) nekome idete pričati o Bogu, ali moj je privući ga. Smatram da ako mogu osobu privući dovoljno Bogu da ona počne sama sređivati stvari s Bogom, onda tamo više nisam potreban i pišem jedan više za nas. Ako mi je cilj privući osobu, ovi posebni termini mi vjerojatno ne budu pomogli. Vjerojatno mi ne bude pomoglo ni direktno citiranje stihova (barem do sada nije). Trebam svojim riječima i svojim primjerom objasniti zašto je dobro biti s Bogom inače moje svjedočanstvo nije vjerodostojno.

Evo, danas nam je četvrta godišnjica od kad brojimo da smo skupa i ne vidim bolju prigodu nego da napišem nešto o braku. S obzirom na to da smo oboje djeca rastavljenih roditelja, da sam vidio i sretne brakove i općenito o vezi i braku razgovarao s nekim starješinama i iskusnijim kršćanima, smatram se dovoljno upoznatim s nekim stvarima da bi napisao nešto o tome. Da se odmah ogradim, ne, neću pisati o seksu jer da pišem o seksu bi me stavili na naslovnu stranu blog.hr-a, a onda bi morao biti malo dulji i ljepši post. O tome neki drugi put.

Dakle, ovako... Kad smo započeli ovu vezu oboje smo bili prilično nisko u odnosu s Bogom. Ja na nuli, a ona na promilima. Za očekivati je bilo da će biti dosta fizičkog dijela veze, kako je i bilo. Onda smo lagano počeli upoznavati Boga, pa su nam neki ljudi rekli da neke stvari nije u redu raditi, pa je to malo osciliralo između dosta intimnost i potpune apstinencije od dodira. I tako je bilo dok Bog to nije dotjerao u red. Čitavo to vrijeme sam se molio tražeći od Boga odgovor na pitanje je li ta veza ono što on hoće od mene. I već nakon prvih nekoliko stotina potvrdnih odgovora sam se i ja složio. Općenito, s Bogom ili bez Njega, nikad nisam bio tip koji bi ulazio i izlazio iz veza samo da isproba. Ako je već ta neka veza postajala, nastojao sam (za razliku od većine mojih vršnjaka) barem malo truda uložiti da ta veza opstane. I tako, mjeseci su prolazili, nama je bilo dobro zajedno (makar smo živjeli na suprotnim krajevima grada) i najveći sukobi u kojima smo se našli nisu bili među nama nego između nas i nekog drugog. Zbilja sam se trudio da ne upadamo u svađe i često bi popuštao, makar bio u pravu. Ispočetka sam inzistirao da lovu (i druge stvari koje imamo) dijelimo (ne zato što je ona bogata, jer nije). Za to je trebalo vrijeme privikavanja, ali naviknula se i sada ne bi bez toga. Općenito, veza je funkcionirala prilično dobro (i još uvijek funkcionira) i sazrijevala je do toga što je danas. Riječ brak se, naravno, među nama redovito dizala. Dosta uvoda, sad na temu...

Mislim da svatko tko nas malo bolje pozna zna da niti jedan od nas neće pristati na prekid. To nije opcija. Dakle, moglo bi se reći da će ovo završiti brakom. Ali moja vizija braka je više od prstenja, papira i onoga što se desi nakon vjenčanja. Čak to što se živi zajedno ne mora biti brak. Brak je nešto što se odvija (kad je veza dovoljno zrela) između nas dvoje i Boga. Nakon jednog razgovora sa jednim starješinom u našoj crkvi, Ivona i ja smo se odvojili i u molitvi se obećali jedno drugom Bogu. I tu je počelo. Ne pada mi na pamet gledati druge cure. Ja ih sve vidim kao sestre i svaka pomisao da bi s njima imao ovo što imam s njom mi se gadi. Vjenčanje i useljavanje će se desiti kad za to bude novaca (u stvari, to je jedina prepreka). Ozakonjenje braka mi zbilja znači jako jako malo. Nije meni problem otići negdje da nas netko vjenča. Super, onda imamo papir. Jeeeeej!

To nije brak. Brak je ono što se dešava svaki dan koji provedemo skupa. To je stupanj našeg odnosa. Znam ljude koji žive skupa i ako dođeš kod njih doma i vidiš kako žive, rekao bi da su sigurno u braku. Ali ako ih pitaš reći će ti da nisu. I nisu. To je između njih. S druge strane, znam ljude koji su formalno u braku, ali se zbog obaveza jedva viđaju. Za njih ne znam bi li rekao da su u braku. Ali oni kažu da jesu i tako funkcioniraju. Onda valjda jesu. To je njihov odnos, valjda znaju bolje od mene.

Mogao bi možda brak povezati s kulturom i iščupati par stihova reda radi, ali ne vidim neki smisao. Neke kulture u svijetu isfuravaju i istospolne brakove, ali ovo nije post za to. Kultura, po meni, nije kriterij za brak, a ono što Biblija iznosi je uglavnom povezano s kulturom. Eventualan prigodan stih bi bio:
1.Kor7:2-3
Neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. Muž neka vrši dužnost prema ženi,
a tako i žena prema mužu.

1.Timoteju 5:1-2Hebrejima 2:10-12Meni baš i nije svejedno koga zvati bratom ili sestrom. Normalno, pričam o drugim kršćanima, ne o krvnim vezama. Dok još nisam imao pojma o mnogim stvarima, mislio sam da smo svi braća i sestre, pa sve nas je Bog stvorio. Kako li sam bio u krivu.

Postoji određeno nešto što osjećam prema određenim ljudima što me potiče da ih zovem braćom ili sestrama. U načelu, ako radimo za isti obiteljski cilj sam u redu s tim da se međusobno tako nazivamo. Nije potrebno da osoba bude u stanju određene duhovnosti, ali da znam da ima srce koje želi Boga. Ako nije tako, neugodno mi je da me takva osoba nazove bratom, a ja nju sigurno neću.

S obzirom na to da znam dosta pisati protiv religioznosti, a ovo nazivanje može djelovati religiozno samo ću reći da je nazivanje potpuno opravdano ako imamo istog oca. Znam da se pripadnici mnogih etničkih, kulturnih ili sličnih skupina često nazivaju braćom međusobno, ali to nema baš previše veze s ovim. To njihovo je više potvrđivanje pripadnosti, a ovo moje je više opisivanje odnosa. Osoba koju nazovem bratom ili sestrom može smatrati da bi za nju činio bilo što što bi učinio i za pravog brata ili sestru (možda i više, ovisi na što liči taj odnos s pravim bratom ili sestrom). Uglavnom, jako smo si bliski.