Opće je poznato da u Izlasku 20 i Ponovljenom zakonu 5 piše da treba poštivati roditelje da bi se dugo živjelo i imalo dobar život. Još pored toga, U izlasku 21:15 piše da tko udari oca ili majku neka se kazni smrću. Ali mi smo kršćani, a to piše u Petoknjižju, a mi više nismo pod zakonom. Ja ću se ipak malo dirnuti te teme jer ju smatram malo preozbiljnom da bi se tek toliko pustila.

Poštivanje roditelja može značiti mnogo toga. Pogotovo danas. Obitelji ima raznih, a kultura još raznijih. Ova zapovijed bi se mogla rastezati u nedogled, čak i do toga da nema gotovo nikakvu vrijednost. Ovako ju ja doživljavam:

Ako me imalo dulje poznajete, znate da sam dijete rastavljenih roditelja. Za mamu mi je teško reći da mi je bila roditelj kakav je trebala biti. Zbilja, kad razmišljam o svom djetinjstvu i o stvarima koje sam čuo od nje i od drugih, propusta je zbilja bilo. Tu su pušenje u trudnoći, nedovoljna briga (često nisam imao skuhano ili oprano), nestrpljenje kao roditelj (koje nije opravdano jer sam zbilja bio mirno dijete) i sl. Nije da je bila katastrofa od roditelja, ima mnogo gorih. Npr. s mojim sestrama i sa mnom je naučila Klaićevu na pamet i bilo je nekih događaja kad je izreagirala kao mama, ali neke stvari su mi jako falile, a sad još više fale mojim sestrama. Radi toga sve mi je sada teško izraziti poštovanje prema njoj kakvo bi netko trebao imati prema svojoj majci. Poštujem ju toliko što joj ne odgovaram bezobrazno kao moje sestre (premda one to čine s punim pravom). Ipak, to nije ništa više poštovanja nego što imam prema npr. svojim profesorima. Malo žalosno, zar ne?

S druge strane, imam oca kao rijetko tko. Kad sam bio mali, sjećam se da sam jedan period odbijao ići kod tate, a mama je to poticala. To mi nije bilo lako za oprostiti joj, ali Bog mi je to nadoknadio. Shema je bila takva da sam se s njim trebao viđati svake subote. I kad nisam htio ići s njime (u to vrijeme imao sam negdje 4 godine), on se ipak popeo na peti kat svake subote da bi tih pola sata – sat proveo sjedeći sa mnom na stubištu i pričajući. To mu vjerojatno nikad neću zaboraviti. Jako mi je žao što sam toliko toga propustio s njim, ali se sada osjećam kao da mi je to vraćeno. Kad sam malo odrastao, počeo sam ponovno odlaziti do njega. Umjesto subota smo uzeli svaki drugi vikend, a kad sam se obratio i zadobio neke obaveze vikendom (omladinski sastanci subotom, bogoštovlje nedjeljom ujutro i vjeronauk navečer), podebljali smo na svaki vikend. Pored toga, radili smo skupa i to je znatno doprinijelo našem odnosu jer smo puno pričali i puno se bolje upoznali. Poštovanje koje sam ja stekao prema mom ocu, kad sam odrastao i shvatio stvari koje su se desile, ne mogu ni opisati.

Htio sam reći da ako netko zbilja je roditelj, poštovanje prema njemu bi se trebalo pojaviti sa zapovijedi ili bez nje.

Prošli tjedan sam proveo na kampu u Severinu na Kupi. Ovo mi je bio prvi put da sam bio "voditelj". Voditelj stavljam pod navodnike jer je netko drugi vodio, a ne ja.

Kampovi meni znače jako puno od trenutka kada sam se odlučio za Boga. Već to se desilo na jednom kampu, a svaki sljedeći kamp doživljavam kao obnovu ili nastavak toga što se desilo. Jasno mi je da ako niste nikad bili na jednom od takvih kampova da ne kužite. Radi se naprosto o okruženju u kojem sam potaknut pustit Boga da mi radi što hoće. To je meni kamp.

Kao voditelj, dužnosti su mi bile ustati se ranije da se pripremimo i molimo (voditelji), voditi "svoju malu grupu" i biti primjer tokom kampa (a to je vjerojatno bio najteži dio). Malu grupu ni molitvu ni pripremu nisam vodio ja. Ja sam samo bio truba (instrument). Ja sam, u stvari, bio malo stariji kamper koji je imao što naučiti. Vratio sam se bogatiji za preko nekoliko iskustava.

Na grupama sam naučio kako komunicirati s nekim ljudima. Još bitnije, naučio sam da je, kad se radi o Bogu, pametno imati podsjetnik, ali glupo držati ga se. Često je grupa bila blagoslovljena jer smo u razgovarali van teme, odnosno van rasporeda (kao voditelji smo bili opremljeni papirom na kojem smo imali tekstić iz Biblije, predložena pitanja, igru za probijanje leda, upute i slično). Prvi dan sam bio malo zbunjen, pa sam se držao toga rasporeda, prošao ga i vidio sam prema izrazima lica ljudi da im i nije bilo nešto posebno. Ostale dane sam si dao više slobode i postavljao sam životna pitanja, a Bog je sve vodio kako je trebalo ići. I sve je bilo bolje. Na zadnjoj grupi mi taj papir nije ni trebao.

Jedna stvar koja se definitivno ne doživljava ozbiljno u mnogim protestantskim zajednicama je svetost. Ljudi znaju da im je Bog prijatelj i radi toga se teško stavljaju u poziciju njegovog sluge. Jednom prilikom je za vrijeme bogoštovlja jednoj osobi zazvonio mobitel. Dobro, može se desiti svakome da zaboravi. Ali ne ona bi zgasila zvuk. Zvoni opet za par minuta. Pa opet. I opet. I na kraju se javi! Kao da ta osoba uopće ne razumije gdje je i što se oko nje dešava. Postoji i druga krajnost. Čuo sam od misionara koji su radili na prostoru gdje se većina deklariraju kao pravoslavci da su ljudi odbijali čitati Bibliju i slično jer je to presveto za njih.

Najbolja definicija svetosti je odvojenost za Boga. Ako je prostor svet, to je zato što je ono što se na tom prostoru dešava odvojeno za Boga. Isto tako s vremenom, predmetima, ljudima... Odvojeno za Boga je sveto. Nije da se predstavljam kao "sveti Karlo", ali ovo uključuje i mene. Često svete stvari ne doživljavamo ozbiljno jer ih smatramo toliko bliskima da nam nisu toliko ozbiljne. A morale bi biti. Ponašamo se kao da nam molitva ili nešto drugo nije toliko posebno jer smo već toliko duboko ili toliko dugo u tome da se to podrazumijeva. Ako nama koji to razumijemo neće biti sveto, kome će onda biti to sveto? Ako nitko to ne smatra svetim, onda to gubi na vrijednosti i to što prakticiramo postane mlako i čudimo se što nas te stvari ne ispunjavaju koliko i prije.

Religiozniji ljudi (u prvom redu mislim na katolike) imaju bolji stav prema svetosti on npr. mene. To je zato što su skloniji obredima, tišini na određenim mjestima i nekakvoj sakralnoj atmosferi. Jednom prigodom, moja crkva je posudila prostor jedne katoličke karizmatske zajednice. Iako to mjesto nije "crkva", neke stvari tamo nismo smjeli (unositi hranu i slično). Hoću reći da je njihov stav prema "svetim stvarima" ispravan, iako često te stvari ne razumiju.

U subotu su David Pierce i njegov band, No Longer Music, imali koncert na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Premda taj glazbeni žanr nije jedan od meni dražih, koncert i poziv koji je uslijedio su imali vrlo jasnu i efektivnu poruku. Sam koncert je bio dosta kratak (20:30-21:45), ali je bio prilično ispunjen. Nije se samo radilo o koncertu. Radilo se o čitavoj izvedbi. Pored svirke je bila predstava koja je uključivala ples. Na kraju se spustio s bine, kleknuo na sred Cvjetnog trga sa svojim sinovima i pozvao ljude da da i oni kleknu i pomole se. Prilično uobičajena priča na takvim stvarima. Posebno je bilo to što se desilo vani i što se desilo na sred Zagreba. Nisam baš dobro vidio koliko ljudi je bilo, ali pretpostavit ću da je bilo stotinjak ljudi koji su kleknuli. S obzirom na moj skepticizam kod takvih događaja (smatram da su često u pitanju emocije, a ne stvarna potreba za Bogom), ja bi to prepolovio. Ipak, lijepa brojka.

Jučer, u nedjelju, su se pojavili u Radićevoj i David je ispričao što to oni rade, zašto to rade i kakvog to smisla ima. Meni osobno je Bog jako puno govorio kroz ta iskustva koja je s nama podijelio. Moram priznati da kada sam prvi put čuo za njega, nisam imao tako dobro mišljenje o njemu. Sam naziv njegove knjige, "Rock svećenik", me navodio da mislim kako je on bezveznjak koji takav naziv (premda nisam znao izvorni naziv knjige) koristi da privuče pozornost. Drago mi je reći da sam skroz bio u krivu. Knjigu nisam pročitao, ali sam imao priliku provesti neko vrijeme s njim i čut neka iskustva benda s puta.

Ne znam kako da to kažem, ali inače kad su ti evanđeoski događaji... Kad ljudi nešto govore... Kad se mole... Kad pozivaju... To NIJE ono što bi trebalo biti, a ja imam običaj to napisati ovdje. Ti događaji ne dopiru do mene, a ja želim da dopru do mene. Kako bi onda trebali doprijeti do onih koje to ne interesira? Ovo je bilo drugačije. Napokon! Ovo je bilo TO. Čovjek je došao, bez bullshita rekao sve što se reći trebalo, jasno i glasno. U stvari, bio je toliko glasan da mu nije trebao mikrofon.

Izreke 13:24Danas su dosta popularne akcije "Stop nasilju nad djecom" koje provode UNICEF i ekipa. Koliko je to zbilja potrebno i koliko je efektivno?

Ovo je djelić jedne epizode South parka. Nije vulgaran kao što ta serija zna biti, ali služi svrsi. Namijenjen je tome da prikaže kako beskorisne nenasilne metode koje nam se nude znaju biti. Znam da nije baš primjeren s obzirom na narav ovog bloga, ali ćete mi sigurno oprostiti.

Jako je bitno da se odvoji zlostavljano dijete i dijete koje je dobilo packe ili po guzici. Jedno je slomljeno rebro ili ruka, a drugo crvena guzica. Ja jesam protiv zlostavljanja, ali kad dijete ima pravo prijaviti svoje roditelje radi najblažeg oblika fizičke kazne, to je onda bedasto. Što onda s djetetom? Kad djetetu dojade roditelji, prijavi ih? Nema problema, može u dom za nezbrinutu djecu. Veoma glup način poticanja rastavljanja obitelji.

Osobno sam protiv zabrane da se djecu kažnjava fizički. Nije "zato što piše u Bibliji" da treba, nego jednostavno zdrav razum. Vidim da svaka nadolazeća generacija ima manje discipline od prošle, a metode kažnjavanja imaju sve manje efekta. Mene su nalupali kad sam to zaslužio. Nisu me zlostavljali, ali bi dobio po guzici dovoljno da znam da to ne smijem. Premda sam se onda kleo da neću tući svoju djecu kad budem roditelj, danas (puno prije nego što sam otac) razumijem koliko je disciplina važna. Ne samo u djetinjstvu, nego da djetetu može imati utjecaj na čitav život. Ne nauči li se dijete disciplini kod roditelja, hoće li ikada imati poštovanja za svoje profesore, ili za svog šefa, svoje nadređene? Za neke grane života je disciplina ključna npr. vojska ili sport. A što više dijete odrasta teže ga je preodgojiti. Znam dosta starijih koji kažu da su se disciplini naučili u vojsci. E, sad više ni toga nema.

Da se razumijemo: Mene moj otac nikad nije udario. Vecinom je za to kriva činjenica što su mi se roditelji rastavili dok sam još bio beba. S druge strane, imao sam majku i očuha koji bi me nalupali kad bi zaslužio. Danas sam im na neki način zahvalan na tome. Znam se kontrolirati i znam se držati pravila, a vidim da mnogi moji vršnjaci ne znaju. O vršnjacima mojih mlađih sestara neću ni pričati. Koliko ja vidim, sve ide na gore.

Danas je gotovo nemoguće proći kroz Zagreb bez susreta s nekoliko prosjaka. Prije me nije bilo briga. Prolazio sam pored njih kao muha bez glave. Kad sam se obratio, počeo sam obraćati pozornost na njih. Ili bi dao neku siću ili ne bi, pa bi me pekla savjest. Trebalo je malo jednostavnog razmišljanja da shvatim da nije cilj ni dati svima, a definitivno nije ni moja grižnja savjest. Naravno, postoji treći način.

Treba biti svjestan da biti kršćanin ne znači biti naivčina. Činjenica je da ljudi koji ostavljaju novac takvim prosjacima to rade da bi se riješili svoje grižnje savjesti. Kao da ih tih par kuna opravdava za loše stvari koje rade u životu. Kako se po centru grada gibam dosta često, već prepoznajem većinu ljudi koji prosjače. Znam da ako su u stanju gibati se po gradu na taj način, da su sposobni i naći nekakav posao.

Cigane ću posebno izdvojiti. Nerad koji oni profuravaju pod nekakvu kulturu mi se lagano gadi. Naravno da postoje iznimke, ali ne pričam o njima sada. Pričam o curi koju svi iz moje crkve dobro znaju jer se redovito u nedjelju između bogoslužja pojavljuje pred vratima. Jednom prilikom sam stajao pred vratima, čekajući da se gužva raščisti, a ona me počne gurati laktom i psovati mi jer sam baš stajao na dobrom mjestu za žicanje. Fuj!

Jasno da prosjaci imaju veći prihod od prosjačenja nego prosječni student koji radi preko student servisa od rada. Zapitam se nekad o Isusovim riječima o davanju i pitam se postoji li zbilja u mojoj blizinu ljudi koji nemaju osnovne životne uvjete? Iskreno, sumnjam. Postoje danas centri za pomoć, javne kuhinje i slična mjesta koja omogućuju da ljudi budu zbrinuti. Toga prije dvije tisuće godina nije bilo.

Nisam ja protiv davanja. Ja baš mislim da davanje može biti ogromno svjedočanstvo. I sam sam bio svjedok brojnim darovima onima kojima je potrebnije unutar crkve. Ali nije smjelo stati na ovome "unutar crkve". Najsretniji sam kad dam nekom tko me ne traži. Najdraža "meta" su mi oni ljudi koji kopaju po smeću, najčešće tražeći prazne boce. Za njih sam siguran da nemaju, a da nisu lijeni raditi (očito) i nije im novac jedini interes (kao sto to obično prosjacima je). S njima se da i popričati. Jedna starica je kopala za Badnjak. Dao sam joj nešto novca, a ona me pitala jesam li siguran i hoću li ja imati dosta. Nekad se pak desi da ne žele uzeti, ali ipak se ponašaju puno više kao ljudi nego uobičajeni žicari.

Najviše od svega sam htio reći da ne date da vas čopi grižnja savjesti kad ne date (dovoljno), a da prije nego što se to uopće može desiti se pomolite oko čitave teme. Bog ima smisla za to kad treba, a kad ne treba dati.