Danas je gotovo nemoguće proći kroz Zagreb bez susreta s nekoliko prosjaka. Prije me nije bilo briga. Prolazio sam pored njih kao muha bez glave. Kad sam se obratio, počeo sam obraćati pozornost na njih. Ili bi dao neku siću ili ne bi, pa bi me pekla savjest. Trebalo je malo jednostavnog razmišljanja da shvatim da nije cilj ni dati svima, a definitivno nije ni moja grižnja savjest. Naravno, postoji treći način.

Treba biti svjestan da biti kršćanin ne znači biti naivčina. Činjenica je da ljudi koji ostavljaju novac takvim prosjacima to rade da bi se riješili svoje grižnje savjesti. Kao da ih tih par kuna opravdava za loše stvari koje rade u životu. Kako se po centru grada gibam dosta često, već prepoznajem većinu ljudi koji prosjače. Znam da ako su u stanju gibati se po gradu na taj način, da su sposobni i naći nekakav posao.

Cigane ću posebno izdvojiti. Nerad koji oni profuravaju pod nekakvu kulturu mi se lagano gadi. Naravno da postoje iznimke, ali ne pričam o njima sada. Pričam o curi koju svi iz moje crkve dobro znaju jer se redovito u nedjelju između bogoslužja pojavljuje pred vratima. Jednom prilikom sam stajao pred vratima, čekajući da se gužva raščisti, a ona me počne gurati laktom i psovati mi jer sam baš stajao na dobrom mjestu za žicanje. Fuj!

Jasno da prosjaci imaju veći prihod od prosjačenja nego prosječni student koji radi preko student servisa od rada. Zapitam se nekad o Isusovim riječima o davanju i pitam se postoji li zbilja u mojoj blizinu ljudi koji nemaju osnovne životne uvjete? Iskreno, sumnjam. Postoje danas centri za pomoć, javne kuhinje i slična mjesta koja omogućuju da ljudi budu zbrinuti. Toga prije dvije tisuće godina nije bilo.

Nisam ja protiv davanja. Ja baš mislim da davanje može biti ogromno svjedočanstvo. I sam sam bio svjedok brojnim darovima onima kojima je potrebnije unutar crkve. Ali nije smjelo stati na ovome "unutar crkve". Najsretniji sam kad dam nekom tko me ne traži. Najdraža "meta" su mi oni ljudi koji kopaju po smeću, najčešće tražeći prazne boce. Za njih sam siguran da nemaju, a da nisu lijeni raditi (očito) i nije im novac jedini interes (kao sto to obično prosjacima je). S njima se da i popričati. Jedna starica je kopala za Badnjak. Dao sam joj nešto novca, a ona me pitala jesam li siguran i hoću li ja imati dosta. Nekad se pak desi da ne žele uzeti, ali ipak se ponašaju puno više kao ljudi nego uobičajeni žicari.

Najviše od svega sam htio reći da ne date da vas čopi grižnja savjesti kad ne date (dovoljno), a da prije nego što se to uopće može desiti se pomolite oko čitave teme. Bog ima smisla za to kad treba, a kad ne treba dati.