Mnogi ljudi koji ne znaju o čemu se radi prozivaju kršćane da su licemjerni jer pričaju o nekakvoj dobroti i ljubavi, a ne promiču toleranciju.. They are missing the point! Kršćanstvo nema veze s tolerancijom. Upravo suprotno. Kršćani bi trebali biti oni koji ne pristaju ni na kakve kompromise. Mora biti kako Bog kaže. Znam da smo ludi i zbunjeni i da često to ne ispadne tako, ali to je ideja. Rađe umrijeti nego protiv Božje volje.

E, sada... Što se tolerancije tiče, prešli smo daleko od srednjeg vijeka. Svejedno, crkve diljem svijeta se jako razlikuju u tome što se "dopušta" (iako one u stvari često nemaju što dopuštati jer nemaju utjecaj na svakog pojedinca). Dotaknut ću se nekih popularnih tema zadnjih godina: životni stil (muzika, oblačenje, ples...), seksualnost i brak (homoseksualnost, poligamija, rastava...), prehrana (svinjetina, krvavice ili skroz vegetarijanstvo...).

Na Činti sam razgovarao s jednom curom koja pleše hip-hop. A nije samo stvar u tome da ona to sluša i pleše na tu muziku. Ona svojim plesom slavi Boga. U Bibliji se na sto mjesta može pročitati kako se Boga slavi plesom. Ipak, neki stariji crkvenjaci joj prigovaraju radi toga. Zamislite tu glupost i ograničavanje Božjeg djelovanja u čovjeku. Nije kako oni to zamišljaju, pa mora da nije od Boga. Dok sam te stvari slušao, došlo mi je da plačem. A uvijek isti problem: ljudi žele nešto drugo više nego Boga.

Na kraju, moje mišljenje što se tiče tolerancije: I dalje kažem da treba dopustiti svima sve dok ne nađu Bogu, ali ne mislim da je u redu da kršćanin npr. živi u homoseksualnom braku ili promiče takvo vjerovanje. Nije u redu da se osoba rastavi, oženi za drugu osobu i ponaša se kao da se nije desilo. Ne mogu ih direktno spriječiti, ali ako se mene pita, ja sam protiv toga. Bog to nije tako zamislio niti tako stvorio. Isključivanja iz crkve nisu bez veze. Itekako se spominju i podržavaju u Novom Zavjetu. U današnjem svijetu se nekad zlorabe, a nekad ne primjenjuju gdje bi trebalo. Ima dosta slučajeva kad treba nešto drastičnije poduzeti. Ne zato što se nečija uvjerenja ne slažu sa crkvenom većinom, nego Biblijom, Božjom voljom, ili jednostavno zdravim razumom.

Eto, bili smo tjedan dana na Činti. Bilo je definitivno blagoslovljeno na više načina. Između ostalog, palo mi je na pamet dosta tema o kojima bi pisao, pa evo jedne.

Svake godine na kampovima i sličnim događanjima nekoliko ljudi ne jede meso i to iz različitih razloga. S jednom curom sam na kampu proveo malo više vremena. Ona nije jela meso i rekla je da je to zato što je bila na budizmu, pa je navikla. Osobno nemam ništa protiv toga da netko ne jede meso, i na kraju krajeva me nije briga... (na prijašnjim kampovima nije bilo vegetarijanskih obroka, pa me znao dopasti njihov komad mesa). Pisat ću o razlozima zašto ljudi odabiru takav način prehrane.

Pogledajmo na brzinu što u Bibliji piše o jedenju mesa:
1. Bog u Zakonu brani da jedu neke životinje. Ovo pripisujem tome što su ljudi prije više tisuća godina bili dosta glupi (trebalo im je napisati i da se trebaju prati i slično), pa im je Zakon dan da ne jedu svašta i razbole se/otruju se. Ovo je, naravno, moje (teološki ne provjereno) mišljenje.
2. Izlazak, trebalo je zaklati janje ili kozle i pojesti ga cijelog (nije se dala vegetarijancima alternativa, ali dobro... to su bila druga vremena).
3. U Danijelu, poznata četvorka traži da ih se hrani samo povrće i bivaju ugojeniji od ostalih. Ovo si tumačim da su htjeli izbjeći svinjetinu i druge živine zabranjene u Zakonu, pa da bi se sačuvali odbijaju svo mesu.
4. U Djelima kada Petar ima viđenje gdje mu se spuštaju, na nekakvoj posudi u obliku plahte, četveronošci, gmazovi i ptice i Bog mu kaže da ih ubije i jede. On nije pojeo, niti je smisao bio da on to pojede, nego da mu se razbiju predrasude o nežidovima, ali nema veze.

Dakle, Biblijski prepreka ne postoji. Radi se o nečemu malo više svjetovnom. Dosta ljudi koji više vole životinje se odlučuje na vegetarijanstvo. Kažu da je to iz ljubavi prema životinjama, da im je žao životinja i slično. Vjerujem da to funkcionira u njihovim glavama i, ponavljam, nemam ništa protiv, ali pogledajmo malo realnije na čitavu situaciju. Ljudi su i biljojedi i mesojedi. Meso je najnormalnija, zdrava, prehrambena namirnica. Osim ljudi i mnoge životinje su mesojedi. Može li netko natjerati tigra da prijeđe na mrkvu i paradajz? Malo glupo, zar ne?

No, dobro. Ništa od toga nije nešto loše. Samo sam htio iskomentirati. Pravu davež mi čine PETA, Prijatelji životinja i slična ekipa koja provodi akcije tipa "Ne jedite jaja za Uskrs" ili "Meso je ubojstvo". Razmislite ponovno o onom tigru koji bi trebao pasti travu. Mogu shvatiti protivljenje korištenju životinja u proizvodnji odjeće ili kozmetičkih preparata gdje postoje alternative, ali da dovode u pitanje moj moral jer sam dio hranidbenog lanca je just plain silly.

O postu u Bibliji slabo piše. Zna se da je u pitanju nekakva apstinencija od hrane, ali nigdje konkretnu definiciju ili uputu nisam našao. Pitate li slučajnog prolaznika u Zagrebu što je to post, okladio bi se da će vam odgovoriti da je to kada se ne jede meso i, naravno, biti će u krivu.

Prvi put sam postio prije negdje dvije godine. Jedan brat je imao dosta ozbiljnih problema s masturbiranjem i, kako mi je bilo jako stalo do njega, mene je to mučilo. Odlučio sam se ozbiljnije baciti na molitvu zbog njega + postiti. Jedan dan (ljetni) nisam ništa jeo ni pio, obavljao sam što manje aktivnosti bilo koje vrste, a koliko god sam vremena mogao biti koncentriran sam se molio za njega. Nekoliko dana kasnije mi je ispričao da je baš taj dan (nakon mog posta) bio stavljen pred odluku što će dalje. U tom trenutku on nije znao da sam postio za njega. U svakom slučaju, nakon tih nekoliko dana i donošenja odluke, on je bio oslobođen toga. Mogao se puno bolje nositi s iskušenjima. Poslije toga sam postio još nekoliko puta (kad je situacija bila ozbiljnija) i svaki put je bilo blagoslovljeno (a to ne znači da mi je Bog dao drito što sam htio).

Čuo sam za jednog pastora u africi (ne, nisam čuo preko interneta/televizije/novina za njega, nego sam ga vidio, a saznao od jednog brata koji je pričao s njime) koji posti po dva-tri tjedna. Najprije provede nekoliko tjedana u pripremi: jede nekoliko dana samo povrće, pa tjedan dana samo jede krekere i pije čaj. Nakon toga kreće u post. Navodno taj pastor kaže da nakon prvog tjedna znaš koliko ćeš još moći. Isto tako, kad je gotovo, najprije krekeri, pa polagano prema pravoj hrani. Sjetimo se, Isus se šetao 40 dana (skoro šest tjedana) po pustinji i postio.

Često je ljudima u glavi da oni rade Bogu uslugu za uslugu. Kao da Bogu toliko znači naša služba ili naše molitve da nam on uzvraća blagoslovima. Ako poznajete Boga, znate da nije tako. Ja post doživljavam ovako: Ako je molitva poput razgovora s Bogom na telefon, onda je post kao da mu ušećete u ured. Dobit ćete isti odgovor, za jednako vrijeme, ali ćete mu u toj komunikaciji biti puno bliži.

Danas sam čitao drugu Korinćanima. U uvodu, Pavao uobičajeno tješi crkvu kojoj piše radi patnji koje prolaze dok služe Kristu. To me navelo da se zapitam o mojim patnjama. Najgore što sam ja propatio je što su nastradali neki moji odnosi s nekim (ne baš zrelim) ljudima radi toga što ne pristajem na kompromise. Radi toga se ni malo ne osjećam kao patnik.

Danas dosta ovih duhovno zrelijih crkava pokušava (po funkcioniranju) biti što sličnije prvoj crkvi koju su vodili apostoli (pogotovo u onom djelu na pentekost kad se gro ljudi obratilo). Je li to zbilja ispravno ili potrebno?

Za početak, pogledajmo situaciju u kojoj su se oni nalazili. Bilo im je zabranjeno govoriti o Kristu. Imali su publiku koja je dosta dobro poznavala Stari zavjet, slabo je znala za milost, ali jako dobro za Zakon. Možda i najbitnije od svega, razumjeli su pojam svetost (što nedostaje u mnogim modernijim crkvama koje znam). Propovijedali su zbilja nadahnuti duhom i taj velik broj ljudi je njihov nauk prihvatio. Situacija danas (govorim o Hrvatskoj) je znatno drugačija. O Kristu mogu pričat kome hoću i što hoću. Ljudi (većina) se drži podalje od Biblije. Nema ni z od zakona (samo mitologija). Pojam svetosti se doživljava kao nešto što je skoro loše (hoću reći da nije nešto za čime se teži). Treba li se onda zbilja čuditi što ne možemo dobiti tri tisuće na pozivima predanja života Kristu? Nije da nisam sretan radi svakog pojedinca, ali... nismo baš zadovoljni, zar ne?

Je li rješenje otići u neke komunističke ili islamske zemlje da bi postao patnik radi Krista? Trebam li težiti tome da jedva čuvam živu glavu jer želim reći ljudima istinu? Ovo pitanje me dosta dugo mučilo i (iako se ne osjećam pozvan na to) još uvijek nisam siguran. Nije da ne bi otišao da treba, ali je li to ono što treba? Jedva se borim ovdje raščistiti stvari s ljudima koji misle da su katolici (a nisu niti to). Koliko uspjeha mogu očekivati kod zadrtog muslimana? Stvar je za sada takva da me Bog ne vuče prema tome, a djelovati na svoju ruku mi se čini suludo. Dakle, ne patim i ne osjećam se dobro radi toga.

Što Mu reći? ... ... ... ...
On zna sve što bi mu ja rekao. Zna to bolje od mene i zna to prije mene. Što da ga tražim kad on zna što je dobro za mene, bolje od mene?

Da Bog nije svemoguć, rekao bi da je očajan za odnosom s čovjekom. Ja nisam napravljen da bi bio lik u njegovom filmu ili da bi bio vojnikić u igri kojom On upravlja. On želi sudjelovati. Napravio je nas unutar dimenzija prostora i vremena da bi nas ograničio na način da može biti sa svima, uvijek. Toliko On želi odnos s tobom.

Desi mi se puno puta da želim doći pred Boga, a ne znam kako bi molio. Glupo mi je pričat mu nešto kaj zna.
Dvije stvari možemo reći Bogu, a nisu besmislene bez obzira na to što ih on zna.
Uvijek možemo zahvaljivati. Bog uvijek daje i uvijek mu imamo za kaj zahvaljivati. Znam da i ja volim čuti "Hvala" i onda kad znam da je ta osoba svjesna toga što sam učinio za nju.
Nije besmisleno ni priznati. Ako sam u pravu (a Bog uvijek je), bez obzira što to bilo i bez obzira što ja znam da sam u pravu, volim da i druga osoba prizna. Vjerujem da i Bog isto to voli.

Teško je zamisliti razgovor između Boga i čovjeka kao razgovor između 2 čovjeka. Meni je to često glupo, ali utjeha je doći Bogu u molitvi tipa: "Bože, meni su danas stavili svijetle bež pločice, a ja sam baš htio boje slonove kosti. Mene to muči. Molim te, pomozi...". [ovo je primjer, nemam svijetle bež pločice]
Ako me nešto muči, znam ja istu glupost ponoviti više puta u toku dana(ne baš istim riječima). Meni je od toga lakše. Vjerujem da Bog itekako dobro tješi.

Neki ljudi predlažu ponavljanje istih "molitava". Ja mogu shvatiti da osobu nešto muči pa se stalno obraća Bogu jer joj je to okupira misli. Ono što ne mogu shvatiti je da osoba pročita određene riječi negdje i ponavlja te riječi s namjerom da njima postigne blagoslov. Meni to zvuči kao religija, a to ne volim. Ako ima netko tko mi može objasniti kako na taj način gradi odnos s Bogom, bio bi mu zahvalan.

S druge strane, predivni su oni trenuci kada prestaneš blebetati i komuniciraš s Bogom drugačije (duhom, srcem, whatever...). Jednostavno te ispuni činjenica da se pred njim i tu prestaju sve verbalne barijere. Jako sam cijenio jutra na Činti kad bi uspio skupiti snage, ustati se ujutro prije 8 i provesti ih s Bogom (doma mi je jako teško to napraviti jer nemam doma mira ni rano ujutro). To je jako lijepa priprema za dalje.

Ja volim (volio sam) sve predmete koji sam do sada imao na faxu. Svi me zanimaju (premda sam neke pao) i jedva čekam da počne sljedeći semestar jer sam uspio upisati neke izborne predmete koji me zanimaju u rupama koje su nastale radi padova. Anyway... Želim pisati o kvaliteti studiranja po Bologni.

Kao što ste do sada trebali saznati, ja sam ferovac. Jako volim taj fakultet i ne mogu ni opisati koliko mi je drago što tamo studiram. FER je poseban po mnogo čemu. Između ostalog, to je fakultet koji ima najviše toga provedenog po bolonjskom procesu.

Po starom programu (poznatijem kao FER1), studiralo se 5 godina po defaultu, duže ako se nešto ozbiljno popadalo. Po novom programu (poznatijem kao FER2) se studira 3-4 godine (kako se uzme). Da bi se to postiglo, program je skraćen i stisnut. Kvaliteta studija je morala pasti. Ali to je tek početak.

Ovo sam počeo pisati jer mi je došlo da idem učiti matematiku. Nisam shvatio kako se jednadžbe ponašaju kad se deriviraju po više varijabli, a zanima me to (to je BTW jedan od onih predmeta koje sam pao). Nije bilo nemoguće to naučiti i mogao sam stisnuti i položiti to, ali to definitivno ne bi bilo kvalitetno naučeno. U prvom semestru prof. Brnetić, kojeg hvalim kad god stignem, je dolazio na predavanja 20 minuta ranije, odlazio 10 kasnije (nije bilo ni priče o akademskoj četvrti) i uz to nam je maksimalno skraćivao odmore. Nitko se nikad nije žalio. Bilo nam je malo smiješno, ali čovjek se potrudio i naučio nas kako treba.

Probao sam čitati neke dokumente koji propisuju na što bi studij po Bologni trebao ličiti, ali jednostavno mi se spava kad čitam te političke dokumente. Znam samo iz iskustva i iz onoga što nam profesori kažu. Na FER-u je navodno gotovo sve po Bologni. Nisu samo npr. male grupe (naše su od 80 ljudi, a trebale bi biti 20-30) i neke druge sitnice, tako da znam na što taj sustav liči i mogu reći da nije baš lijep. Osjećam se zakinuto jer je lako prepisivati, a ja ostajem zakinut jer se ocjene dijele po Gaussu (15% ima 2, 35% 3, 35% 4 i 15% 5). Dakle, ako netko vara, on je ispred mene po rangu, meni niža ocjena. Prošli semestar sam sa svim predmetima bio na granici. Od svih predmeta koje sam prošao, da sam imao po bod više iz svakog, imao bi i ocjenu više iz svakog.

Studij sam po sebi, laički gledano je lakši. Kako je sve skraćeno, gradiva je manje (dakle, manja količina za zapamtit od jednom), a pored toga sustav bodovanja i ocjenjivanja omogućuje prolaz bez izlaska na sve ispite i ne zahtjeva 50% na ispitu (ja sam Matematiku 1 položio s 45% na svakom ispitu). U normalnom sustavu (ako se ništa ne padne) ima 5 predmeta i to po 4.2 predavanja dnevno (u prosjeku) + labosi. Dakle, studij nije težak, ali nije ni kvalitetan. Kako se FER sve više prilagođava toj Bologni, sve mi se više čini da će kvaliteta studija još padati. Shvaćam pristup tečaja (gdje se na brzinu uči kako raditi bez da se objasni zašto to tako funkcionira) i razumijem fakultetski pristup gdje se ide više prema proučavanju, ali ono između mi nije jasno. Stvari se uče polovično, nabijaju se glupi zadaci (npr. 8 strana ispisanih rukom na papiru koje su identične, ali imaju izmijenjena 2 reda) da bi se postigo "kontinuiran rad" i forsiraju se neke posve glupe i nebitne stvari samo zato što se nije mislilo unaprijed, nego se sve rješava u hodu. Za fakultet pun inženjera, jako tužno. Možda ne bi prošao većinu toga na prvoj godini, ali ja bi vrlo rado studirao po starom sistemu.

Zanimljivo je koliko daleko su ljudi spremni ići kad izmišljaju stvari da bi zaobišli Boga. Ja to jako dobro znam. I ja sam bio takav.

Ima ljudi koji se ni ne trude. Ima ih i mnogo vrsta. Evo ih nekoliko:
1. "Danas svatko naučava svoje, ne znaš tko je u pravu, pa je najbolje ne vjerovati u ništa."
2. Oni koji su negdje od nekoga čuli neko škakljivo pitanje vezano uz Bibliju i stalno ga ponavljaju onima koji tvrde da su kršćani samo da bi provocirali, premda je potrebno jako malo truda i razmišljanja da bi se na to pitanje odgovorilo. Pri tome odbijaju većinu odgovora smatrajući da nisu dovoljno logični da bi ih oni prihvatili.
3. Oni koji su nezadovoljni crkvom (u ovom slučaju crkva su političari u čudnim haljinama i još čudnijim kapama), pa Bog nema mjesta u njihovom životu.
4. Oni koji kažu da vjeruju u Boga (premda je već i to sasvim upitno) i ne žele slušati više o tome jer, kao, sve znaju.
5. Oni koji kažu da nisu za to ili da to nije za njih (dođe na isto).

S druga strane, jako je puno i onih koji se trude da se ne bi morali truditi. To su.
1. Oni koji vrše sva moguća pravila, drže stotine tradicija, obilaze crkvene prostore prečesto (da, i to postoji), odriču se svega i svačega, a u stvari sve to rade samo da ne bi morali održavati normalan odnos s Bogom.
2. "Vjera je osobna stvar svakog pojedinca." Ovakvi vole izmišljati svoje rituale koji u stvari ne postoje da bi opravdali pred drugima ne postojanje odnosa s Bogom.
3. Oni koji glume odnos s Bogom da bi se svidjeli ljudima.

Nagledao sam se ljudi iz svih ovih skupina i provodio i vrijeme i razgovore s njima (najčešće uzalud). Žalosno je, ali većina ljudi s kojima živim spadaju u ove kategorije "kvazi-vjernika". Oni jednostavno ne žele imati posla s Bogom i plakat će se kad Bog neće htjeti imati posla s njima.

Odnos s Bogom je nešto krajnje jednostavno. Ponekad je toliko jednostavno da je ljudima teško vjerovati da od nečega tako jednostavnog može biti nešto tako dobro. Sve što treba je jako htjeti Boga i tražiti ga (po mogućnosti htjeti ga više od svega drugoga, ali to dođe s vremenom) i odnos je tu i razvija se i predobar je i neprocjenjivo je vrijedan.

Matej 10:37-39
Djela 4:32-35
Zamislite položaj roba prije puno stotina godina. Taj rob nije imao nikakvo vlasništvo. Sve je pripadalo njegovu gospodaru. Eventualno, ako se rob pokazao pouzdanim bi dobio mogućnost upravljanja nad dijelom gospodareva posjeda. Bez obzira na sve, on na kraju nije imao ništa svoje. Ne bi li tako trebalo biti s nama? Ako smo predali život Bogu, nismo li predali sve svoje skupa s tim životom, uključujući naša primanja i naše vlasništvo? Nije li onda to sve njegovo? Pored toga, ja osjećam da bi trebao odvajati desetinu toga za potrebe crkve (ne za Boga jer Bogu ostaje i ovih 90% i onih 10% jer crkva također pripada njemu).

Propovijedi, kad je u pitanju davanje desetine, obično zvuče kao "Desetina je dio koji mi vraćamo Bogu od onoga što nam je On dao." Kao prvo, primanja koja imamo najčešće sami zarađujemo. Ne dobivamo ih besplatno (uglavnom). Istina, Bog gotovo uvijek ima prste u tome da uopće završimo škole ili dobijemo posao, ali ipak treba uložiti neki trud da se taj novac pojavi, odnosno zaradimo ga.

A zašto baš desetina? Ima nekoliko spomena desetine u Bibliji i svi su vezani za Starozavjetni Zakon. Zašto bi se onda toga trebali držati? S druge strane, u Djelima čitamo da su članovi prve crkve prodavali svoje posjede i davali koliko god su mogli. Zašto mi dajemo samo 10%, a oni su davali sve što su mogli? U početku, Crkva je (veliko C jer mislim na sveopću world wide crkvu) kretala od nule i svačija desetina ne bi ni blizu bilo dosta za pokrenuti takvo nešto. Mi dajemo desetinu jer je praksa pokazala se da je to realna cifra koja lako omogućuje da se crkva radi i lagano se širi jer ako većina izdvaja desetinu, crkva će imati znatno više nego što joj je potrebno da plati račune. Većina crkava ima nekakav prostor, pa neke veće cifre za rad crkve i nisu potrebne a i ako jesu, od tih desetina se relativno brzo akumuliraju.

Ako netko ima plaću 5000 kn, njegova desetina iznosi 500 kn. To baš i nije tako mala cifra kad se pogleda, ali kad razumijete da je taj novac došao do vas jer je Bog to omogućio i da može blagosloviti još znatno više, onda ta cifra ni nije tako velika.

Imao sam točnu jednu godinu kad me majka odlučila odvesti na kupanje u Zvonimirovu u crkvu MB Lurdske. Ne sjećam se na što je to ličilo, ali sam gotovo sigurno protestirao.

Već sam u postu Brije pisao o tome kako istočni grijeh ne postoji, odnosno da se ne rađam kao grješnik. Onda i katolička ideja krštenja također nema smisla jer mi je uzalud krštenje ako mi se ne briše istočni grijeh. E, pa nije...

Prvi je krstio Ivan (aka Ivan krstitelj). Njegovo krštenje je bilo malo posebno i na nekoliko mjesta se u Novom zavjetu naziva Ivanovo krštenje. To je bilo krštenje u znak obraćenja. E, sad...
Židovima su znakovi značili puno. To krštenje je bio znak da se osoba odlučila okrenuti od grijeha. Također, to je bila odluka koju je trebalo donijeti. Znam da sam u prek-pretprošlom postu pisao protiv nekih poziva. To nije zato što je krivo to raditi, nego zato što ljudi od toga rade cirkus, pa često ljudi koji izađu naprijed ne znaju uopće da su se na nešto odlučili. Često se to radi još i na način da ne bude neugodno toj osobi, pa neka se samo ustane, ili samo digne ruku. Ivan je svima objasnio na što ih poziva i trebali su pred svima doći da ih potopi jednog po jednog i, vjerujte, nitko to nije radio zato što je bila takva atmosfera, ili zato što su to svi radili.

Znamo da se krštenje obavlja i danas. Krštenje djece je po meni bedastoća jer se djetetom Božjim ne postaje niti rođenjem niti odlukom roditelja (Ivan 1:12-13). Dakle, krste se odrasli koji se na to odluče. Zašto?

Čitamo u Djelima da je Pavao ponovo krstio ljude u Efezu jer su se krstili Ivanovim krštenjem i nisu primili Duha Svetoga. Ovo bi trebalo značiti da je krštenje više od znaka i full mi je čudno ovo čitati jer sam primio Duha Svetog prije nego što sam se krstio (isto kao što sam donio odluku da ću uvijek ići s Bogom prije nego što sam se krstio). Krštenje mi je bio jedan od highlighta (to znači jedan od ključnih trenutaka) u životu. Bilo mi je super i cijeli događaj je bio popraćen Duhom Svetim (makar nikog nisam čuo da priča u čudnim jezicima).

Krštenje je po meni više od samo znaka. Krštenje je nešto što bi se trebalo više dešavati iznutra nego izvana. Kada je Isus pričao da je nužno da se osoba krsti da bi se spasila, mislio je na odluku okretanje od grijeha prema Bogu. Ja vjerujem da nije potrebno obredno se bućnut u vodu da bi se osoba spasila, ali krštenje je jedan predivan doživljaj koji bi svaki kršćanin trebao proći.

Moji roditelji su rastavljeni. Živim s mamom. Ne mogu reći da mi je mama ikad direktno branila odnos s tatom ili da se viđam s njim, ali nipošto to nije poticala.
Od malena sam se slabo viđao s tatom. Kada sam malo odraso i naučio neke stvari, poželio sam imati bolji odnos s njim. Jednostavno sam provodio više vremena s njim i s vremenom mi je progovorio, u raznim situacijama se otvorio i (ne mogu reći da je sada brutalno dobar ali) naš odnos je procvjetao. Sve se dešavalo spontano i ništa nisam trebao forsati. Jednostavno, kako sam se nalazio u životnim situacijama, mi je mogao davati svoje primjere i iskustva kroz koja sam ga više upoznao. Posebno mi je pomoglo što smo dosta radili skupa.

Moji roditelji su odvojeni od Boga. Živim s mamom. Ne mogu reći da mi je mama ikad direktno branila odnos s Bogom ili da razgovaram s Njim, ali nipošto to nije poticala.
Od malena sam se slabo razgovarao s Bogom. Kada sam malo odraso i naučio neke stvari, poželio sam imati bolji odnos s Njim. Jednostavno sam provodio više vremena s Njim i s vremenom mi je progovorio, u raznim situacijama se otvorio i (ne mogu reći da je sada brutalno dobar ali) naš odnos je procvjetao. Sve se dešavalo spontano i ništa nisam trebao forsati. Jednostavno, kako sam se nalazio u životnim situacijama, mi je mogao davati svoje primjere i iskustva kroz koja sam ga više upoznao. Posebno mi je pomoglo što sam dosta radio za Njega.

Evo, gotovo je. Upravo sam se vratio sa zadnjeg ispita. Nećemo o tome kako je prošlo. Ajmo rađe na bitnije stvari u životu. :)

Prije negdje dvije godine, dobio sam svoju prvu majicu s kršćanskim natpisom. To je bila "Jesus factor" majica, odnosno na njoj je to pisalo i bio je nacrtan sprej jer je to bila tema kampa na kojem sam dobio tu majicu. Bilo je guba kad smo se vratili u Zagreb i izlazili iz busa, a većina nas ima na sebi tu majicu (uglavnom zato što više nismo imali što čisto za obuć', ali ipak kewl). I tako, nakon par dana, kad se majica oprala, trebalo se s njom prošetati kroz grad. Na tu pomisao nije mi bilo svejedno, a još manje mi je bilo svejedno kad sam se našao u gradu noseći upravo tu majicu. Rijetko tko je primijetio da nosim nešto posebno jer nije bio neki kontrast (tanka siva slova na crnoj majici), ali ja sam se osjećao drugačije.

Normalno je da živiš život, trudiš se biti kršćanin, ustaješ se bakici u tramvaju i slično... Ali što kad SVI znaju da si ti Kristov? Sve što ti napraviš može biti svjedočanstvo (pozitivno ili negativno). Inače, kad šećem po svijetu, sve što učinim može se povezati s tim što sam mlad, što sam zagrepčanin, što sam muško... Ali u ovom slučaju, bio sam jedan od onih... Važnost svega što učinim u mojim očima postala je sto puta veća.

Zanimljivo da u Božjim očima nije. Kada ja učinim nešto dobro, ta osoba nema pojma da sam ja takav radi Boga. Može reći da su me dobro odgojili ili da sam dobar po naravi, ali to nije istina. Ovako, ja mogu pokazati da to radim radi Boga. Znači li to da bi trebao nositi transparent na kojem piše "Isus" da bi za svako dobro koje učinim Bog dobio reklamu? Naravno da ne. Istina, kad nosim tu majicu, ili neke druge koja sam kasnije nabavio, ja razmišljam na taj način. U stvari, te majice su pozitivna stvar, ne da bi reklamirao Boga, nego da bi se natjerao da se ponašam onako kako bi trebao.