Danas sam čitao drugu Korinćanima. U uvodu, Pavao uobičajeno tješi crkvu kojoj piše radi patnji koje prolaze dok služe Kristu. To me navelo da se zapitam o mojim patnjama. Najgore što sam ja propatio je što su nastradali neki moji odnosi s nekim (ne baš zrelim) ljudima radi toga što ne pristajem na kompromise. Radi toga se ni malo ne osjećam kao patnik.

Danas dosta ovih duhovno zrelijih crkava pokušava (po funkcioniranju) biti što sličnije prvoj crkvi koju su vodili apostoli (pogotovo u onom djelu na pentekost kad se gro ljudi obratilo). Je li to zbilja ispravno ili potrebno?

Za početak, pogledajmo situaciju u kojoj su se oni nalazili. Bilo im je zabranjeno govoriti o Kristu. Imali su publiku koja je dosta dobro poznavala Stari zavjet, slabo je znala za milost, ali jako dobro za Zakon. Možda i najbitnije od svega, razumjeli su pojam svetost (što nedostaje u mnogim modernijim crkvama koje znam). Propovijedali su zbilja nadahnuti duhom i taj velik broj ljudi je njihov nauk prihvatio. Situacija danas (govorim o Hrvatskoj) je znatno drugačija. O Kristu mogu pričat kome hoću i što hoću. Ljudi (većina) se drži podalje od Biblije. Nema ni z od zakona (samo mitologija). Pojam svetosti se doživljava kao nešto što je skoro loše (hoću reći da nije nešto za čime se teži). Treba li se onda zbilja čuditi što ne možemo dobiti tri tisuće na pozivima predanja života Kristu? Nije da nisam sretan radi svakog pojedinca, ali... nismo baš zadovoljni, zar ne?

Je li rješenje otići u neke komunističke ili islamske zemlje da bi postao patnik radi Krista? Trebam li težiti tome da jedva čuvam živu glavu jer želim reći ljudima istinu? Ovo pitanje me dosta dugo mučilo i (iako se ne osjećam pozvan na to) još uvijek nisam siguran. Nije da ne bi otišao da treba, ali je li to ono što treba? Jedva se borim ovdje raščistiti stvari s ljudima koji misle da su katolici (a nisu niti to). Koliko uspjeha mogu očekivati kod zadrtog muslimana? Stvar je za sada takva da me Bog ne vuče prema tome, a djelovati na svoju ruku mi se čini suludo. Dakle, ne patim i ne osjećam se dobro radi toga.