Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, bijaše ugledan čovjek i poštovan pred svojim gospodarom, jer je po njemu Jahve dao pobjedu Aramejcima. Ali taj vrsni ratnik bješe gubav. Jednom su Aramejci otišli u pljačku i na području izraelskom zarobili mladu djevojku, koja je zatim služila ženi Naamanovoj. Ona reče svojoj gospodarici: "Ah, kad bi se samo moj gospodar obratio proroku koji je u Samariji! On bi ga zacijelo oslobodio gube!"
Naaman ode i obavijesti svoga gospodara: "Tako je i tako rekla djevojka koja je došla iz zemlje izraelske." Aramejski kralj odgovori: "Idi onamo! Ja ću poslati pismo kralju izraelskom." Naaman ode; ponio je deset talenata srebra; šest tisuća zlatnih šekela i deset svečanih haljina. I predade kralju izraelskom pismo što kazivaše: "Uz pismo koje ti stiže, šaljem ti, evo, svoga slugu Naamana da ga izliječiš od gube."
Kad je izraelski kralj pročitao pismo, razdera haljine na sebi i reče: "Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube? Gledajte samo kako traži povoda da me napadne!"
A kad je Elizej saznao da je kralj izraelski razderao na sebi odjeću, poruči kralju: "Zašto si razderao haljine svoje? Neka onaj samo dođe k meni i neka se uvjeri da ima prorok u Izraelu."
I tako Naaman stiže sa svojim konjima i kolima i stade pred vratima Elizejeve kuće. A Elizej poruči dolazniku: "Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto." Naaman se naljuti i pođe govoreći: "Gle, ja mišljah, izići će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruku na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu. Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist?"
Okrenu se i ode odande ljutit. Ali mu pristupiše sluge njegove i rekoše: "Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit ćeš čist.'" I tako siđe, opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta - očistio se!
Zanimljivo je koliko daleko su ljudi spremni ići kad izmišljaju stvari da bi zaobišli Boga. Ja to jako dobro znam. I ja sam bio takav.
Ima ljudi koji se ni ne trude. Ima ih i mnogo vrsta. Evo ih nekoliko:
1. "Danas svatko naučava svoje, ne znaš tko je u pravu, pa je najbolje ne vjerovati u ništa."
2. Oni koji su negdje od nekoga čuli neko škakljivo pitanje vezano uz Bibliju i stalno ga ponavljaju onima koji tvrde da su kršćani samo da bi provocirali, premda je potrebno jako malo truda i razmišljanja da bi se na to pitanje odgovorilo. Pri tome odbijaju većinu odgovora smatrajući da nisu dovoljno logični da bi ih oni prihvatili.
3. Oni koji su nezadovoljni crkvom (u ovom slučaju crkva su političari u čudnim haljinama i još čudnijim kapama), pa Bog nema mjesta u njihovom životu.
4. Oni koji kažu da vjeruju u Boga (premda je već i to sasvim upitno) i ne žele slušati više o tome jer, kao, sve znaju.
5. Oni koji kažu da nisu za to ili da to nije za njih (dođe na isto).
S druga strane, jako je puno i onih koji se trude da se ne bi morali truditi. To su.
1. Oni koji vrše sva moguća pravila, drže stotine tradicija, obilaze crkvene prostore prečesto (da, i to postoji), odriču se svega i svačega, a u stvari sve to rade samo da ne bi morali održavati normalan odnos s Bogom.
2. "Vjera je osobna stvar svakog pojedinca." Ovakvi vole izmišljati svoje rituale koji u stvari ne postoje da bi opravdali pred drugima ne postojanje odnosa s Bogom.
3. Oni koji glume odnos s Bogom da bi se svidjeli ljudima.
Nagledao sam se ljudi iz svih ovih skupina i provodio i vrijeme i razgovore s njima (najčešće uzalud). Žalosno je, ali većina ljudi s kojima živim spadaju u ove kategorije "kvazi-vjernika". Oni jednostavno ne žele imati posla s Bogom i plakat će se kad Bog neće htjeti imati posla s njima.
Odnos s Bogom je nešto krajnje jednostavno. Ponekad je toliko jednostavno da je ljudima teško vjerovati da od nečega tako jednostavnog može biti nešto tako dobro. Sve što treba je jako htjeti Boga i tražiti ga (po mogućnosti htjeti ga više od svega drugoga, ali to dođe s vremenom) i odnos je tu i razvija se i predobar je i neprocjenjivo je vrijedan.