Prošli tjedan sam proveo na kampu u Severinu na Kupi. Ovo mi je bio prvi put da sam bio "voditelj". Voditelj stavljam pod navodnike jer je netko drugi vodio, a ne ja.

Kampovi meni znače jako puno od trenutka kada sam se odlučio za Boga. Već to se desilo na jednom kampu, a svaki sljedeći kamp doživljavam kao obnovu ili nastavak toga što se desilo. Jasno mi je da ako niste nikad bili na jednom od takvih kampova da ne kužite. Radi se naprosto o okruženju u kojem sam potaknut pustit Boga da mi radi što hoće. To je meni kamp.

Kao voditelj, dužnosti su mi bile ustati se ranije da se pripremimo i molimo (voditelji), voditi "svoju malu grupu" i biti primjer tokom kampa (a to je vjerojatno bio najteži dio). Malu grupu ni molitvu ni pripremu nisam vodio ja. Ja sam samo bio truba (instrument). Ja sam, u stvari, bio malo stariji kamper koji je imao što naučiti. Vratio sam se bogatiji za preko nekoliko iskustava.

Na grupama sam naučio kako komunicirati s nekim ljudima. Još bitnije, naučio sam da je, kad se radi o Bogu, pametno imati podsjetnik, ali glupo držati ga se. Često je grupa bila blagoslovljena jer smo u razgovarali van teme, odnosno van rasporeda (kao voditelji smo bili opremljeni papirom na kojem smo imali tekstić iz Biblije, predložena pitanja, igru za probijanje leda, upute i slično). Prvi dan sam bio malo zbunjen, pa sam se držao toga rasporeda, prošao ga i vidio sam prema izrazima lica ljudi da im i nije bilo nešto posebno. Ostale dane sam si dao više slobode i postavljao sam životna pitanja, a Bog je sve vodio kako je trebalo ići. I sve je bilo bolje. Na zadnjoj grupi mi taj papir nije ni trebao.