Jedna stvar koja se definitivno ne doživljava ozbiljno u mnogim protestantskim zajednicama je svetost. Ljudi znaju da im je Bog prijatelj i radi toga se teško stavljaju u poziciju njegovog sluge. Jednom prilikom je za vrijeme bogoštovlja jednoj osobi zazvonio mobitel. Dobro, može se desiti svakome da zaboravi. Ali ne ona bi zgasila zvuk. Zvoni opet za par minuta. Pa opet. I opet. I na kraju se javi! Kao da ta osoba uopće ne razumije gdje je i što se oko nje dešava. Postoji i druga krajnost. Čuo sam od misionara koji su radili na prostoru gdje se većina deklariraju kao pravoslavci da su ljudi odbijali čitati Bibliju i slično jer je to presveto za njih.

Najbolja definicija svetosti je odvojenost za Boga. Ako je prostor svet, to je zato što je ono što se na tom prostoru dešava odvojeno za Boga. Isto tako s vremenom, predmetima, ljudima... Odvojeno za Boga je sveto. Nije da se predstavljam kao "sveti Karlo", ali ovo uključuje i mene. Često svete stvari ne doživljavamo ozbiljno jer ih smatramo toliko bliskima da nam nisu toliko ozbiljne. A morale bi biti. Ponašamo se kao da nam molitva ili nešto drugo nije toliko posebno jer smo već toliko duboko ili toliko dugo u tome da se to podrazumijeva. Ako nama koji to razumijemo neće biti sveto, kome će onda biti to sveto? Ako nitko to ne smatra svetim, onda to gubi na vrijednosti i to što prakticiramo postane mlako i čudimo se što nas te stvari ne ispunjavaju koliko i prije.

Religiozniji ljudi (u prvom redu mislim na katolike) imaju bolji stav prema svetosti on npr. mene. To je zato što su skloniji obredima, tišini na određenim mjestima i nekakvoj sakralnoj atmosferi. Jednom prigodom, moja crkva je posudila prostor jedne katoličke karizmatske zajednice. Iako to mjesto nije "crkva", neke stvari tamo nismo smjeli (unositi hranu i slično). Hoću reći da je njihov stav prema "svetim stvarima" ispravan, iako često te stvari ne razumiju.