Kršćani često koriste jedan crkveni žargon kojim se donekle međusono sporazumijevaju, ali to zna preći u naviku i onda počnemo tako pričati s ljudima koji nemaju pojma o Bogu. Znam da u Bibliji piše na jako jako puno mjesta i „milost“ i „pokajanje“ i „otkupljenje“ i „u duhu“ i „pomazanje“ i slični pojmovi koji su nam relativno jasni čim ih čujemo. Koriste li „obični ljudi“ te termine, ikada? Ne ispadamo li malo čudni kad se tako razgovaramo s ljudima? Nije da pucam na to da se svidim ljudima, ali koja je korist od mog svjedočanstva ako, kada izgovorim niz takvih pojmova, tu osobu odbijem od sebe? Trudim se ne se tako razgovarati ni unutar crkve ni van nje. Niti jedan jezik na svijetu nije toliko siromašan da se na njemu ne može posvjedočiti o Bogu korištenjem samo uobičajenih riječi. Na kraju krajeva, iz ovog bloga vidite da meni to donekle ide.
Ne znam koji je vaš cilj kada (ako) nekome idete pričati o Bogu, ali moj je privući ga. Smatram da ako mogu osobu privući dovoljno Bogu da ona počne sama sređivati stvari s Bogom, onda tamo više nisam potreban i pišem jedan više za nas. Ako mi je cilj privući osobu, ovi posebni termini mi vjerojatno ne budu pomogli. Vjerojatno mi ne bude pomoglo ni direktno citiranje stihova (barem do sada nije). Trebam svojim riječima i svojim primjerom objasniti zašto je dobro biti s Bogom inače moje svjedočanstvo nije vjerodostojno.
Post je objavljen 17.12.2008. u 00:16 sati.