Znam da često (možda prečesto) na ovom blogu kritiziram. Često i razmišljam je li to u redu. Kad sam bio friško obraćen, kad god bi htio nešto kritizirati, Duh Sveti bi me upozoravao. Kao i svi ljudi koji su se tek susreli s Bogom, ja još uvijek nisam imao ispravnu sliku kršćanstva, Boga ili crkve. Npr. za vrijeme molitve, kad bi netko trkeljao 15 minuta i ne rekao ništa, Duh me upozoravao da nemam pravo kritizirati nikoga jer su moje molitve nesavršene isto kao i njihove. Pored toga, imao sam stih iz Mateja (7:1-5) koji me osuđivao svaki put kad sam htio kritizirati nekoga. Danas je to nešto drugačije.
Danas sam duhovno zreliji nego tada. Pročitane stihove više ne tumačim sam sebi doslovno nego ih primjenjujem u svom životom i razumijem ih puno bolje. Danas sam više razuman, a manje duhovno nabrijan. Radi svega toga, ne bojim se reći da nešto ne valja. To što kritiziram nipošto ne znači da sam ja isključen, ali ako ćemo svi imati neke nedostatke i nitko neće nikome ništa reći, nećemo se ni popravljati. Nisam savršen, ali to me neće sputavati da prozovem aktualne probleme crkve. Kritika koju tako uputim je i kritika meni.
Kritika je često krivo shvaćena. Ja kad kritiziram nemam namjeru ocrniti nekog, pa da ga nitko ne voli, nego imam za cilj izgradnju ili popravljanje. Kritiziram katolike jer nešto kod njih ne valja. Nije da ništa ne valja, ali često znaju biti na meti jer dosta toga ne valja. I drugi kršćani dobe kritike od mene jer očito nešto ne valja s njima ili s crkvom koju spomenem. To je valjda očito kad se pogleda koliko plodova pojedina crkva donosi.
Prečesto nismo ni svjesni gluposti koje radimo. Ako si to nećemo međusobno govoriti (a bar u crkvi bi trebali imati dovoljno bliske odnose da si možemo sve reći) onda zašto se čudimo kad se kršćani ponašaju tako blesavo?
Post je objavljen 05.10.2008. u 20:49 sati.