Ako ste kršćanin, koliko puta vam se desilo da vas je netko zamolio da se molite za njega, a vi ste zaboravili? Koliko puta vam se desilo da ste se molili, a misli su vam odlutale nekamo drugdje? Koliko puta ste zaspali čitajući Bibliju? Koliko puta ste se sreli s osobom koju dugo niste vidjeli, koja ne zna Boga, a niste joj ništa o Bogu rekli? Možda vas malo peče savjest radi toga što se desilo. A možda to što se desilo i nije toliko loše kako se čini.
Meni se sve od gore navedenog desilo jako puno puta. Jedno vrijeme me to dosta mučilo i dosta sam razmišljao o tome. Kao da ne iskazujem poštovanje Bogu radi toga što mi se dešava. Pitao sam se je li to zbilja do mene i što mogu učiniti da mi se to ne dešava. Napraviti popis za koga/što sve moliti? Pokušati kontrolirati misli za vrijeme molitve? Ne čitati Bibliju navečer? Ili da čim vidim nekog prvo što kažem je „Isus je umro za tebe!“?
Misli kontrolirati često ne mogu. Kako za vrijeme molitve, tako i za vrijeme predavanja na faxu ili nekih kompliciranih razgovora. Fakat se trudim, ali nekad ne ide. Što se tiče ostalih stvari koje sam naveo... Iz mog iskustva, forsiranje često zna uroditi ničim. Napraviti popis, pa kao pjesmicu izrecitirati Bogu? Ako mi nije na srcu, ne vjerujem da će me Bog shvatiti ozbiljno. Nekad nemam vremena čitati za vrijeme dana. Često imam skroz zatrpane dane. Da onda čitam stojeći navečer da ne bi zaspao samo zato što “moram“ čitati svaki dan? Vjerujte mi, mogu ja zaspati i dok stojim. Nije da mi je dosadno, nego sam umoran. Puno puta sam znao zaspati dok sam gledao neki zanimljiv film. Ako je malo gadniji umor, zzzzzzzzzz. Što se tiče uleta poznanicima, probao sam. To ne završava dobro. Nikad. Više u nekom sljedećem postu.
Neke tradicionalne kršćanske principe ne treba forsirati. Bog gleda na srce! Zna Bog za potrebu koju tvoj prijatelj ima, i koje ti imaš (uključujući potrebu za snom nakon napornog dana). Postoji veoma jasna granica između truda oko odnosa s Bogom i truda oko održavanje svojih principa. Vjerujem da ljudi koji su u takvoj službi da su veći dio dana potpuno ovisni o Bogu (kao neki misionari) grade odnos s Bogom u toku dana tako da ne brinu hoće li se zaboraviti pomoliti ili nešto jer imaju svoje „vrijeme s bogom“ dok to rade. Znam da kad se ja bavim nečim za Boga za vrijeme dana, da sam preliven Blagoslovima tokom dana da na kraju svega mogu samo reći Bogu „Hvala za danas“ i mirno leći. Možda se rješenje tih “problemčića“ krije u nečem takvom.
Post je objavljen 17.10.2008. u 00:27 sati.