Kroz čitav život čovjekova stanja osciliraju. Bilo da se radi o materijalnom, duhovnom, emotivnom, zdravstvenom (možda i intelektualnom), uvijek su prisutni neki usponi i padovi. Koliko god nam usponi bili draži, činjenica je da na padovima učimo. Iz nekog razloga Bog je to tako zamislio. Iz padova sam naučio koliko je sve krhko i prolazno.

Kad mi se nešto pokvari ili potrga ili nešto izgubim, često se okrenem Bogu i pitam čemu to. Ako zbilja vjerujemo da Bog svime time upravlja, nije li malo čudno to što On čini (ili dopušta) da se nešto izgubi ili pokvari? I to se desi meni, koji se ne sastajem baš s novcem. Zašto?

Spomenuo sam da učim na padovima. Nije li Bog od Abrahama tražio sina? Nije tražio zato da Abraham bude tužan, nego da mu pokaže koliko sve pripada Bogu, a ono što mi mislimo da pripada nama je prolazno ili lako se to izgubi. Svaki predmet nestane ili se razbije u trenu. Možemo ostati i bez svojih vještina, bez svojih aktivnosti, bez voljenih osoba, bez uspomena... Svaki vidljivi ili opipljivi element života na ovom svijetu visi na jednoj jako jako tankoj niti na visini od dvadeset metara, a napravljen je od stakla. Bez svega se ostane u trenu.

Koliko onda vrijede vjera, povjerenje i ljubav o kojima Pavao priča u prvoj Korinćanima 13? Ako razumijemo što su te tri stvari, trebalo bi nam biti jasno da to nije nešto bez čega možemo ostati kada se jedno jutro probudimo. Ako u jednom danu izgubim sve, kao Job, ali mi Bog ostane sa mnom, je li zbilja bitno? Bi li trebao tugovati za tim? Koliko sve te stvari precjenjujemo?