Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." Nato mu reče: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?" Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo."
Nije nevjerojatno na što je sve čovjek sposoban. Nevjerojatne su isprike koje čovjek ima za to što radi.
Koliko često ste raspravljali s nekim o nečemu, a da je nakon rasprave jedna strana rekla "Imaš pravo."? Znam neke ljude koji čak i kad shvate da su u krivu, nastavljaju raspravljati, izmišljaju argumente i prave se blesavi samo da ne moraju priznati da su u krivu. Imam prijatelja koji je priznao da to često namjerno radi. Nije samo stvar u raspravama, nego i u djelima. Ljudi znaju uvjeravati sve oko sebe (a često i same sebe) da oni nisu krivi ni za što. Zašto je to tako?
Krenut ću od sebe. Ja znam nekad priznat da sam u krivu. Kad raspravljam sa zrelim čovjekom i kažem da je u pravu, sve bude u redu. A (češće) kad raspravljam s nekim nezrelim, onda mi to gura pod nos to što sam priznao. Na neki način, takvi ljudi znaju natjerati da ne želiš priznati da si u krivu. S njima je, u stvari, bolje uopće ne raspravljati.
Često se zna i desiti da ne želimo priznati jer se ne želimo nositi s posljedicama. Onda okrivljujemo drugog ili izmišljamo neke slučajnosti ili čak lažemo. Kad bi imali kvocijent inteligencije neke pametnije životinje i ne imali ikakav moral, onda bi ovakvo bježanje od odgovornosti bilo posve logično. Zar nije jasno da kad na taj način bježimo od svoje krivice, u stvari nju prebacujemo na nekog drugog? Ja to zovem Adam efekt.
Adam je bio kriv. Nekad se pitam što bi bilo da je Adam rekao "Da, jesam. Oprosti...". Nekak si mislim da nije grijeh toliko bio u tome što su zagrizli tu nektarinu nego u njihovoj oholosti. Pogledajte Adamov stav. Probat ću ga malo parafrazirati: "Nisam ja kriv nego žena. Ma, u stvari Ti si kriv što si mi ju dao...".
Poznavajući Boga, da je Adam priznao i pokajao se, oprostio bi im.