srijeda, 09.11.2016.
na Trgu oseke i plime
I vidim sebe na Trgu tom-
curetak bucmasti, s mašnama žutim nalika leptirima na kikicama tanjušnim,
umrljana sladoledom od vanilije -kuglica pet banki -kako mlataram nogama na povišljoj plastičnjari
i gledam svoju majku netom izašlu iz bolnice, sa suncima u očima i vjenčićima cvjetnim u smijehu.
Ona mi uzvraća plavim zagrljajima bez doticanja i ljubeći me pogledom ljubičastim daje mi – lutku,gumenu, bagatelno kupljenu zbog pogrešnog tržišta – crnčica ukovrčana, s punim crvenim ustašcima – moje blago, dragocjenost neprocjenjiva – sretna sam i bijelo i crno i crveno i naranđastim puteljkom vođena,sjedam majci u krilo – u jednoj ruci sladoled u drugoj lutka crna i majčino srce uz moju glavicu.
I vidim nas na Trgu mom-
dok nam niti kiša jesenja ne može sprati sve smjehove svemira usidrene u našim zjenicama, kako s telefonske govornice, gušeni ljubavlju ,da jedva govoriti možemo, javljamo svojima – mi,Mi,MI smo se zaručili-s dva prstena, jedan srebrni, a drugi ružičasti od ukrasnih svjetlucavih papirića svilenih bombona.Tvoje srce uz moj obraz.
I vidim naše i nas na Trgu našem -
kako nam se srca i razum prepiru zbog nerazumljivih latinskih riječi vlastitih dijagnoza, slika s partecetla, svjetloplavih ovršnih kuverti,stečajeva,manjka novca,viška problema, prijateljstava uz koje neprijatelja nije niti trebalo imati, isključenja,deložacija,odlazaka,povrataka,prošlosti,budućnosti.Moj razum crna rupa, a naša,Naša,NAŠA srca,ipak i usprkos svemu,istim vatrenim otkucajima ljube se.
I evo danas me danas na tom Trgu , površnom oku prolaznika sama, ludača neka koja smije se i plače i razgovara sa svojom prtljagom, kesten pireom i utješno gorkom kavom, a ne znaju da se ja sa svojim uspomenama,onima kojih više nema i onima koji su na Smaragdnom otoku daleko-jednostavno samo grlim. Srcima.
I koliko ja god kilometara,vjetrova,oluja,bonaca,nirvana,prehodala,preplovila,proputovala, ja se s tog, mog,našeg Trga Mijena nisam pomakla.Srcem.
- 22:21 -
